Izvor: Autor: Mila Starèeviæ

Autor: {"id":264784,"id_news":915825,"name":"","surname":"Autor: Mila Star\u00e8evi\u00e6"}

Burma (Mjanmar) me osvojila uzvišenim Švedagon palatom čiji vrh krase 7.000 brilijanata - svetim brdom Popa - jedinstvenim jezerom Inle sa plovećim ostrvima...

Na proputovanju kroz tu izuzetnu zemlju - imali smo proliku da plovimo moćnom rekom Iravadi, i da posle 12 sati stignemo do Pagana, grada hramova. Na temperaturi od 54 stepena, bosonogi pretrčavamo prostor do ulaza u svetilište. Vraćamo se puni utisaka - i plihova po tabanima.

Nevin i iskren burmanski narod živi krajnje skromno, hrane se svim što je u prirodi, pa čak i prženim pacovima koje su svesrdno i nama nudili. Gotovo da svi puše ili žvaću betel - sveže lišće biljke blagog halucinogena. Svuda su nas divno dočekivali, pa čak i na dan 1. maja kada je zbog praznika bilo sve zatvoreno, domaćini su se razleteli da nađu ključ i otvore nam etno-muzej na čijim vratima je pisalo: “Zabranjeno pušenje i - pljuvanje“!

U rano jutro, sa mandelejke obale moćne reke Iravadi, ukrcavamo se u brodić i plovimo na suprotnu stranu u posetu selu Mingun. Dočekuju nas deca - velike i male devojčice uredne i lepo odevene. Kad smo izašli s brodića, prileću nam kao jato raspevanih ptičica. Vidim velike bele bivole upregnute u drvena kola sa ogromna dva točka i stranicama od trske. Pojavljuju se žene, sa namazanim obrazima kao kreč, belom tankom, biljnom zaštitom od sunca.

Mada je rano, sunce peče nemilosrdno dok hodamo putem punim rupa. Sva sreća da su tu prodavačice suncobrana. Pritrčava mi jedna od devojčica i sa ljupkim pokretom nudi se da mi nosi tašnu, za njom dolazi druga i uzima mi sandale, dok treća trčkara, čas ispred, čas iza mene - maše velikom lepezom i neprestano me hladi. I dok slušam priču o kralju i ja se osećam pomalo kraljevski sa svom tom uslužnom pratnjom.

Drveće sa obe strane puta ima raskošne krošnje pune ljubičastih cvetova koji neprestano padaju - put se ne vidi i izgleda kao tepih ljubičastih šara. Pored nas prolaze kola. Pozadi sede dve Burmanke; glave su im u hladu, a bose noge dodiruju purpurne latice.

Prolazimo pored najvećeg zvona na svetu ( čak je veće nego rusko car-zvono, kažu domaćini)! Moje male pratilje me vuku za ruku i pokazuju na nešto iza mojih leđa.

„Bože, da li je ovo hram ili džinovska torta, pitam se dok „Puslica“ blešti na podnevnom suncu - bela, belja od snega, od oblaka, od... Ovaj hram mora da je napravljen iz velike ljubavi i za veliku ljubav, zaključujem.

„To je SIBJUN ili Smaragdna pagoda! Tadašnji kralj ju je napravio najvoljenijoj ženi! U poverenju - bio je veliki ’ženskaroš’ - imao je 122 ljubavnice i preko 200 potomaka. A ta, za koju je OVO sagradio, bila je lepša od najlepše boginje!“

Sunce peče toliko da ni hlad ne pomaže - krećemo nazad.

Jedva koračam, noge kao od olova, u glavi mi ’bubnji’ od topline vazduha Neko dozva prvi ’volovski taksi’ i nekoliko nas se smešta u njega. Glava mi je u hladovini trščanog krova i mada ’taksi’ žestoko odskače od rupe do rupe - osećam se prijatnije. Kroz prašnjavu zavesu, ljubičasti cvetovi sa grana ucvetale džakarande, padaju u krilo moje žute haljine...

Da li sam to zbilja JA, bosonoga u volovskoj zaprezi, na ko zna kom kraju sveta i u ko zna kom vremenu - neprestano postavljajući sama sebi pitanje - stigosmo do obale.

Moje tri uslužne devojčice pritrčavaju - jedna mi stavlja tašnu na rame, druga sandale na noge, a treća suncobran u ruke.

Najstarija mi prepreči put:

„Si-Si“, prst uperila u sebe. „Vilidž Mingun, Mjanmar!!!“, izgovori adresu.

Majušne šake preklopi preko prsa i ponovi istu rečenicu - za svaki slučaj! Klimam glavom, poslaću joj razglednicu - adresu imam. Klimam glavom,

Kao buketić svežeg cveća, otrčaše u selo.

Iza njih ostade da lebdi vazdušasto-beli oblak prašine...

Izvor: Danas
Foto: Mat Honan / Flickr.com

Podeli:

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.