Izvor: Izvor: Jelena Èobiæ / Danas

Autor: {"id":250237,"id_news":880919,"name":"","surname":"Izvor: Jelena \u00c8obi\u00e6 \/ Danas"}

Znate li šta je Santa Maria della Salute? Da, crkva u Veneciji. Ona je jednom ušla u poeziju “ludog” Laze, koji je oblačio svečano odelo kada se prepuštao pisanju stihova kao kakvom svetom činu. I jeste sveti čin stvaranje lepote koja treba da je svačija, koja vezuje istok i zapad, Slovene i Latine. Crkva, inspiracija ovog genija, diže se izvan grada, na ostrvu San Đorđio.

Na njenoj se kupoli ogleda venecijansko sunce kada tone. A predveče, ostrvo i crkva stvaraju scenu poezije i smrti. Zapazila sam ljude koji žele da sede sami i posmatraju ovu lepotu latinske arhitekture na slovenskoj osnovi. I ja sam među tim ljudima. Čujem kako se mešaju glasovi vodiča, turista, brodova i gube između dva neodređena stabla crna od vlage.

Upućujem svoju večernju misao u kafić Florijan gde su nekada sedeli Brodski i Oden. “Lepota koja nas okružuje tolika je da se gotovo istog trenutka u nama rađa nesuvisla želja da se s njom trkamo, da je pokušamo dosegnuti”, reče Brodski u svom Vodenom žigu. “Grad u kome gondole protiču kanalima kao nejasne misli kroz podsvest, u kome voda sadrži odraze zatečenih sanjara i dekadentnih stvaratelja, dok se i poslednji zraci sunca utapaju u prekrasne akvarele.”

Lepota je jedina osobina koju vreme ne poseduje, i kad Dante pretoči svoju misao u rečenicu, shvatamo kako u lepoti jedino oko nalazi svoj mir. I prava je Božanstvena komedija kada zaboravimo kako je lepota večna sadašnjost u čijem proticanju gledamo svoju smrtnost. Pesma koja se čuje u daljini, kako reče Vivaldi, postaje “blizanac vode” i podseća na notni papir iz kojeg se neprekidno svira, nadolazi u partiturama plime i oseke, kroz notne kanale i živi.

Venecija se često javljala u snovima Brodskog. Njegov omiljeni pesnik bio je Oden, onaj isti Oden koji je pisao briljantne stihove i bio oženjen Erikom Man, kćerkom Tomasa Mana. Man je u svom delu Smrt u Veneciji ponovio platonski dijalog između Sokrata i Fedra “da je lepota jedina forma duhovnog koju možemo da prihvatimo čulima”.

Gete je govorio kako se ona ne može porediti ni sa jednim drugim gradom, a Čarls Dikens da stvarnost Venecije prevazilazi i maštu najburnijih snova. Brauning je to rekao: “Venecija. Muzika vaša, i tihi zaliv. Ona pleše, i tone u veselje.” Mnogi su došli u ovaj grad ne toliko da bi pisali, koliko da bi shvatili ko su. U neprestanom prerušavanju pod maskama, tražili su sebe, dok je sama Venecija, kako kaže Bajron “maska Italije”.

I Brodski i Paund su želeli da budu sahranjeni na ovoj Atlantidi mrtvih. Tako se sa turistima mešaju duše umetnika. I dalje sunčeve zalaske posmatraju Vivaldi, Vagner, Verdi, Stravinski, jedva dotičući beskonačnu partituru vremena. Danteova senka prolazi nevidljiva između gondola i ribarskih mreža uz pratnju libreta koji se diže do uspomena.

Izvor: Danas
Foto: gnuckx / Flickr.com

Podeli:

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.