Lektira u službi ideologije

"Književnost je nešto što se posebno shvata kao nebitno. Nastavnici se time uglavnom ne bave jer je ta čitanka je dobijena po naredbi; oni znaju da iza te čitanke stoji vlast, te neće na taj način dovoditi u pitanje svoje privilegije. Kritičari koji se bave književnošću ne čitaju udžbenike. Oni čitaju savremene romane."

Izvor: Piše: Sonja Goèanin

Ponedeljak, 03.10.2011.

08:56

Default images

Predavanje o zloupotrebi književnosti u školi koje je nedavno održao Nenad Veličković u Domu omladine započeto je na neobičan način - jednim eksperimentom.

Zapravo, književnik i profesor iz Bosne i Hercegovine Nenad Veličković prepričao je prisutnima eksperiment koji je sproveo u Užičkoj gimnaziji i jednoj gimnaziji u Beogradu. To je bio deo njegovog učešća na festivalu Na pola puta u Užicu. Sastoji se u sledećem: profesor Veličković dolazi u razred i objašnjava učenicima da je član žirija koji treba da odluči da li će jedna knjiga ući u školsku lektiru. Knjiga je namenjena učenicima u Sandžaku. Učenici pristaju da mu pomognu da donese odluku. Naziv knjige je ,,Pravednik Ali” koju je napisao izvesni Asim Burdžović i knjiga je zapravo biografija njegovog oca, Meše Burdžovića. Meša Burdžović je, kako im profesor Veličković objašnjava, bio '48 angažovan kao policajac na hapšenju i odvođenju ljudi na Goli otok. Učestvovao je čak i u mučenju tih ljudi. U vreme sankcija 90-ih godina silno se obogatio nelegalnom trgovinom. Problem je u tome što u biografiji ,,Pravednik Ali” nema ničega o delu njegovog života u kojem je radio na odvođenju i mučenju ljudi na Golom otoku, a ni o njegovom bogaćenju u vreme sankcija. Da li takva knjiga treba biti uvrštena u lektiru?

Nenad Veličković im onda pokazuje sliku Svetog Save i pita kakve veze on ima sa knjigom ,,Pravednik Ali”. Neko se prisetio da je Sveti Sava takođe pisao biografiju svog oca. U toj biografiji prećutano je da je Stefan Nemanja proterivao bogumile jer su mislili drugačije i nije rečeno ništa o poreklu njegovog bogatstva. Da li ,,Žitije Svetog Simeona“ treba da uđe u lektiru?

Naravno, knjiga ,,Pravednik Ali” je potpuno izmišljena. O pitanju uticaja ideologije na lektiru za B92 govori Nenad Veličković koji je detaljno proučavao lektiru u Bosni i Hercegovini. Bavio se i čitankama u Srbiji i Hrvatskoj.

Kako ste posle ovog eksperimenta objasnili učenicima: zašto su ,,Žitije Svetog Simeona“ u lektiri iako ta knjiga “prećutkuje” istorijske činjenice?
Rekao sam da je razlog što neko želi da ih takvom upotrebom književnosti pridobije za svoje interese. Oni sada znaju da književnost može služiti tome da ih prevari ili da indoktrinira, te onda oni odlučuju i na njima je odgovornost da li će u tome učestvovati ili ne. Oni nakon tog časa ne mogu da se pravdaju time da ne znaju da se to radi. Videli su na jednom primeru da, kada su bili oslobođeni obaveze da poštuju nešto što su ih naučili da je vrijednost, kao što je Sveti Sava, onda su slobodno rekli da su to loše stvari. Ali, kada smo zapravo otkrili da sve vreme govorimo o ,,Žitijama Svetog Simeona”, onda su oni rekli da to nije isto. Bilo je zanimljivo: pitao sam zašto nije isto, a oni su odgovorili da je to zato što je jedan svetac, a drugi ne.

Kako to književnost može služiti za indoktrinaciju?
Ideologija nekako najradije “uplivava“ u književnost zato što književnost ima neke specifične sposobnosti preko kojih ideologija može da deluje. Književnost, za razliku od istorije, nije nauka. U okviru nje dobrodošla je i mašta i laguckanje i metaforičnost i to je sve ono što može biti kvalitet književnosti. Istovremeno, sva ta sredstva mogu da učine da se slika o stvarnosti promijeni i da se na osnovu toga o drugim ljudima ili događajima sudi iz perspektive onoga ko je o tome pisao, a ne iz perspektive činjenice koje je istorija ponudila. Negdje sam napisao da književnost deluje kao nekakva alternativna istorija i ima tu sugestivnu moć koju istorija kao nauka nema. Književnost uključuje čitaoca u svoj svijet. U toj drugoj stvarnosti čitalac biva učesnik i svedok i onda neka daleka istorija postaje deo ličnog iskustva i on o toj istoriji sudi strasno vjerujući da se to baš tako odigralo. Vrlo mali broj čitalaca je spremno i naučeno da, kada završi knjigu, to što je pročitao odvoji od vlastitog iskustva, od sigurnosti da se to nekad baš tako odigralo. To je i razlog zbog koga mislim da se to pitanje u školi treba preispitati.

Kome je u interesu ovakva lektira?
Vladajuća ideologija u sve tri države (Srbija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina) je nacionalizam. To je posljedica raspada bivše Jugoslavije. Školski sistem već dvadeset godina to proizvodi kao vrijednost. Bilo da je to srpski, hrvatski ili bošnjački nacionalizam, možda i engleski, ali time se nisam bavio. Matrica je ista. Oni koji sastavljaju čitanke postupaju sa književnošću na potpuno isti način. Imaju tu tendenciju da biraju iste pisce, da iz njihovih dela uzimaju iste odlomke i da ih tumače na istovetan način jer je njihov interes isti i zato što ih je vladajuća ideologija izabrala da taj posao za nju urade. Očigledno neko ima korist od neznanja djece. Valjda da bi ih lako aktivirali da za račun grupe nešto urade.

Kako se biraju knjige, a da služe vladajućoj ideologiji?
Ukoliko to želite, vi možete zloupotrebiti i Andrićeve knjige. Ako ste nastavnik ili sastavljač čitanke to možete uraditi bilo tendencioznim pitanjima, bilo izvlačenjem nekih detalja iz konteksta. Takođe, naglašavanjem onoga što Andriću nije bitno na račun onoga što mu je bilo bitno. Vi onda uvjeravate učenike u potpuno drugi smisao priče i time se prvo falsifikuje djelo, a onda se taj falsifikat koristi da vi osvarite neke svoje ciljeve. Priča koja se često zloupotrebljava je ,,Jama“ Ivana Gorana Kovačića. ,,Krvava bajka” se takođe koristi za izgrađivanje ideje žrtve, da se negativno obilježi drugi. Slučaj Dobrice Ćosića je takođe zanimljiv jer je potpuno jasno da on svoj pripovedački talenat koristi da bi istoriju predstavio na način od kojeg njegova ideologija ima koristi. Autori čitanke teško da nešto mogu da urade ako uzmu njegov tekst.

Sa druge strane, književnost često ponavlja priču o nacionalizmu, ali se u čitankama ona nikada tako ne interpretira. Crnjanski je, na primjer, jedan od ljudi koji je bio razočaran ovom idejom, koji je došao iz rata i video da, dok je njegov život bio ugrožen i bio primoran da oduzima tuđe živote, da se za to vrijeme neko bogatio.

Primetili ste da se u srpskim čitankama velika pažnja posvećuje srednjovekovnoj književnosti (u koju spada i ,,Žitije Svetog Simeona“ ). Zašto je srednjovekovna književnost toliko važna?
Zato što se time ideološki potvrđuje pravo na teritoriju. Ta potvrda se izvlači tako što se u prošlosti, dokle god se može, traže neki prethodnici , neki ljudi sa kojima se uspostavlja rodna veza. Tako mi praktično nađemo neke predake, pišemo knjige koje pokazuju našu vezu sa njima . Pošto su oni bili na toj teritoriji, mi postajemo nekakvi nasljednici i imamo pravo na teritoriju na kojoj su oni bili. Nacionalizam ne može često stići baš do praistorije. Često je dovoljno postaviti pitanje: ,,šta je bilo prije, čija je zemlja bila prije nas” i to ruši čitav koncept.

Vi ste na predavanju predstavili i neke primere neverovatno loših interpretacija tekstova u čitankama. Jedan od primera je bila i priča ,,Hrt” Ćamila Sijarića u bošnjačkoj čitanci (možete je pročitati ovde). To je priča o užasnom položaju žena u društvu, a interpretirana je ovako: ,, Smatra se da kultura i karakter jednog naroda ima veliki uticaj na karakter rase pasa koju je taj narod uzgojio”. Kako je moguće da na ovo javnost nije reagovala?
Ko bi reagovao? Da bi to neko prepoznao, mora biti izvežban da to prepozna. Drugo, mora to da pročita. Većina roditelja to neće pročitati jer njih nije briga šta djeca rade u školi. Književnost je nešto što se posebno shvata kao nebitno. Nastavnici se time uglavnom ne bave jer je ta čitanka je dobijena po naredbi; oni znaju da iza te čitanke stoji vlast, te neće na taj način dovoditi u pitanje svoje privilegije. Kritičari koji se bave književnošću ne čitaju udžbenike. Oni čitaju savremene romane. Književna kritika je inače prilično nezainteresovana za cjelokupnu sliku stvarnosti, nego se bavi sve užim i manje bitnim stvarima.

U Bosni i Hercegovini se 2008. pojavila neka vrsta alternativne čitanke ,,Svezame, otvori se” u kojoj su se autori trudili da izbegnu indoktrinaciju kakvu pominjete. Većina škola je nije prihvatila. Zbog čega?
Zvanične čitanke će, prvo, uvek imati veću političku podršku. Nastavnici uglavnom neće prihvatiti čitanku koja mijenja njihov način rada, a vjerovatno i uvjerenja. Nova čitanka znači i više posla, više rada, pa je i zbog toga neće prihvatiti. Roditelji neće biti za novu čitanku jer ona dovodi u pitanje ono što su oni do tada djeci govorili. U društvu takvom kakvo je, nije normalno da takva čitanka bude prihvaćena. Dobro je da ona postoji. Ono što je pozitivno je kada pred djecu stavite pet vrsta čitanki i pitate ih koju će, oni uglavnom izaberu baš tu, alternativnu. Ali, oni se o tome ne pitaju.

Neki citati iz srpske, hrvatske i bošnjačke čitanke
"Naš jezik ima najjednostavnije pismo na svijetu i pravopis”, Vuk Karadžić (srpska čitanka)
"Ovo je jedna od priča na kojoj možeš provjeriti koliko tečno i dugo možeš čitati tekstove napisane ćirilicom”- polazi se od toga da đaci ne znaju i ne treba da znaju ćirilicu (bošnjačka čitanka)
"Nabroj neke rodoljubive pjesme iz Domovinskog rata” (hrvatska čitanka).

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

41 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: