BB: Kontroverza u noir maniru

Balša Brković rođen je 25. aprila 1966. godine u Podgorici. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, na Odseku za opštu književnost i teoriju književnosti.

Objavio je pet knjiga poezije: Konji jedu breskve (Pegaz, Beograd, 1985), Filip boje srebra (CDNK, Podgorica, 1991), Rt Svete Marije (Aurora, Zagreb, 1993), Contrapposto (Dignitas, Cetinje, 1998) i Dvojenje (DUKS, Podgorica, 2001) i knjigu priča Berlinski krug (Prosveta, Beograd, 2008). Njegov prvi roman "Privatna galerija" (Durieux, Zagreb, 2002) prodat u dvadeset hiljada primjeraka, nagrađen je "Miroslavljevim jevanđeljem" za najbolju knjigu proze u Sribiji i Crnoj Gori u periodu od 2001. do 2003. godine. Isti roman našao se 2002. godine u najužem izboru za nagradu "Meša Selimović" koja se dodjeljuje za najbolji roman na ex-yu prostorima.

Brković je urednik redakcije za kulturu i zamjenik glavnog urednika crnogorskog dnevnog lista "Vijesti".

B92: Izdavačka kuća "BOOKA" najavljuje Vaš roman kao knjigu o kojoj se u javnosti ćuti, a u potaji priča. Sličan epitet pratio je i prethodni roman, "Privatnu galeriju". Koliko je takav efekat namjerno izazvan sa vaše strane?
Balša Brković: Pa, takvo je stanje stvari. O "Paranoji" su pisale "Vijesti" i "Monitor", dok su je državni i ostali mediji u potpunosti ignorisali. Ipak, toliki tiraž knjige niko ne može da ospori. Sa "Privatnom galerijom" je situacija bila drugačija. Ona je prvo objavljena u Zagrebu, ali je vremenom dobijala na popularnosti, pa su onda i mediji obratili pažnju na nju. Ali, u Crnoj Gori postoji skupina patriota za koje "Vijesti" predstavljaju nešto od čega svi strahuju. Stoga je bilo sasvim logično da i ovaj roman izazove sličnu reakciju.

Da li se zbog toga na početku oba romana ograđujete od svakog povezivanja sa stvarnim događajima i ličnostima?
Ta svojevrsna napomena prije svega je zanimljiva igra riječi, igra sa statusom istine. Jer, nijedan književni lik nije čovjek. Meni je bilo interesatno da to stoji na početku svakog romana, kao autobiografski pečat. Čitaocima su uvijek važni počeci, to je kao prvu utisak o osobi, pa sam stoga odlučio da se poigram. Ali, bilo je onih koji su se prepoznavali, mada su meni uvijek b ili interesantniji oni koji su mi se žalili što ih nisam pomenuo.

U čemu se krije kontroverznost romana, šta je privuklo veliki broj čitalaca?
Roman prati dva toka. Jedan je stvarnosni, u kojem Maks, glavni lik, biva uvučen u spregu države i kriminala, gdje padaju maske svemu onome što bi trebalo da predstavlja pravdu i poredak. To je ta krimi-linija za koju sam smatrao da najbolje odslikava stvarnost. A drugi tok vezan je za Abrama i gigantsku šahovsku partiju. Taj tok djeluje kao protiv-teža, kao kritika kritika društva. I on je, sasvim prigodno pisan u noir maniru.

"Paranoja u Podgorici" nastavlja portretisanje savremene, često nepoznate Podgorice. Koliko je takvo tle pogodno za prije svega političku angažovanost knjige?
Zapravo, smatram da je sve angažovano, pogotovo politički. A što se tiče Podgorice, ona je svojevrsna terra incognita, bez života u književnosti. Sve što je o njoj postojalo dio je starovaroških anegdota. Zato sam mogao, kao što Marquez kaže, da kreiram na čistini. S druge strane, bilo mi je zgodno i to što se Podgorica mijenja na oči. Ovo je vrijeme apsolutno promjenljivih parametara, pa je i Podgorica slika i prilika tranzicijskog Las Vegasa. Ipak, smatram da slike grada pripadaju piscima i ta moja Podgorica iz mojih romana neće nekom drugom zaličiti na grad o kojem on ima formiranu sliku. Ali to je samo prostor, monogo je važnija igra na sceni. "Paranoja u Podgorici Balše Brkovića, (po mnogima) ključnog autora Nove crnogorske književnosti, je roman o kome se javno ćuti, a u potaji priča. Roman koji je zaledio krv u žilama svih onih koji su se u njemu prepoznali znajući da su javno raskrinkani i obeleženi. Više od 10.000 prodatih primeraka sa jedne, i potpuno ignorisanje od državnih medija sa druge strane, potvrđuju da je ovo najsubverzivnije delo koje se pojavilo na ovim prostorima u 21. veku. Politička ubistva, sprega vlasti i kriminala, korumpirana policija, parapolicijske snage koje eliminišu neprijatne svedoke, orgije na imanju velikog tajkuna...ali i portret savremene Podgorice, grada u kome usmeno predanje i dalje ima veću snagu od pisanog dokaza, prestonice najmlađe evropske države koja pronalazi svoj urbani identitet u smutnim tranzicionim vremenima." („Booka“)

I ovaj roman je dostigao veliki tiraž, prodat je u deset hiljada primjeraka za samo nekoliko mjeseci. Šta znači biti bestseler pisac u Crnoj Gori?
Prija mi činjenica da sam najčitaniji savremeni crnogorski pisac. Ne vidim da je to nešto od čega bi trebalo da bježim. Znate, ovdje su dominantni pisci koji ni ne prodaju svoje knjige već primjerke poklanjaju tetkama i strinama. Mnogo je i onih patriotskih umjetnika kojima niko više na svijetu ne treba. A meni su važni čitaoci. Ako niko ne čita roman, šta je onda svrha svega toga? Zato mi je važno i prisustvo na regionalnoj sceni. Ja sam jednom prilikom u Frankfurtu i "lansirao" pojam "postjugoslovenska književnost". Tim pojmom ne želim da negiram nikog, nijednu nacionalnu književnost, ali smo svi rođeni u istim okolnostima, na istom prostoru, i svi smo obilježeni istim iskustvom.

Koje bi bile karakteristike te "postjugoslovenske književnosti"?
Meni je ta Jugoslavija zanimljiva isključivo kao neobičan kulturni projekat, intelektualno dinamičan. Političke konotacije su sasvim nešto drugo. Ali u umjetnosti smo svi obilježeni sličnim iskustvom, modernizmom koji je vezan za SFRJ. Tu je i zajednički jezik, bez obzira na to da li ga zovemo srpskim, crnogorskim, bosanskim ili hrvatskim. Tu privilegiju zajedničkog jezika moramo da uvažimo. Pogledajte samo kako funkcionišu zemlje Južne Amerike, zašto pisci iz Argenitne nemaju problema sa tim da ih čitaju u Meksiku i slično.

Da li to znači da će beogradski čitaoci imati priliku da vas vide i na predstojećem sajmu knjiga?
Naravno. Izdavačka kuća "BOOKA" Ivana Bevca stala je iza "Paranoje u Podgorici" za srbijansko tržište, pa ću tako i biti njihov gost. A Sajam knjiga je za mene uvijek bila fascinantna manifestacija. Još od doba studiranja u Beogradu za mene je oktobar bio praznik vezan za knjige.