Ubojstva Srba u Zadru po ’osječkome modelu’

U razdoblju od 1991. do 1993. u gradu Zadru i neposrednoj okolici, dakle na području koje je cijelo vrijeme rata bilo pod nadzorom hrvatskih policijskih i vojnih vlasti, ubijeno je između deset i dvadeset srpskih civila te minirano na desetke kuća izbjeglih Srba, a da nikada ni za jedno od tih kaznenih djela nije otkriven ni jedan počinitelj

Je li politička, medijska i moralna savjest Hrvatske zbog ubijenih srspkih civila u Osijeku početkom 90-ih proradila tek zbog lika i djela Branimira Glavaša ili je stvarno na dnevni red došla jedna zatvorena ali neriješena stranica naše ratne prošlosti koja govori o pojavama likvidiranja ili odvođenja u nepoznatom smjeru građana srpske nacionalosti u nekim gradovima?
Ako je u pitanju ovo drugo, odnosno ako hrvatsko pravosuđe uistinu želi zatvoriti to poglavlje, na stol državnog odvjetnika bi vrlo brzo trebao doći i — slučaj Zadar.

U razdoblju od 1991. do 1993. u gradu Zadru i neposrednoj okolici, dakle na području koje je cijelo vrijeme rata bilo pod nadzorom hrvatskih policijskih i vojnih vlasti, ubijeno je između deset i dvadeset srpskih civila te minirano na desetke kuća izbjeglih Srba, a da nikada ni za jedno od tih kaznenih djela nije otkriven ni jedan počinitelj. Nitko iz tadašnje vlasti, iz intelektualnih krugova, pa ni iz Crkve nije ni jednom javno i nedvojbeno osudio takve pojave. Štoviše, ni mediji, osim Nedjeljne Dalmacije, nisu tome pridavali nikakvo značenje.

Početkom listopda 1991. u nerazjašnjenim okolnostima ubijen je policajac MUP-a srpske nacionalnosti Nenad Aćimov zvani Aćim. Kako policija i tužiteljstvo nikada nisu o tom slučaju dali relevantne informacije, niti je počinitelj ikada otkriven, u javnosti su, što je bilo karakteristično za to ratno vrijeme, počele kolati razne verzije po kojima je on navodno davao informacije neporijateljskoj strani. No, ni jedna verzija nije poricala da ga je ubio netko "s naše strane".

Srbin Gojko Bjelanović bio je 1991. priveden u zadarski MUP na saslušanje na temelju jedne prijave. Pokazalo se da je prijava neutemeljena i da nema osnove za njegovo zadržavanje u pritvoru. Nekoliko dana poslije ubijen je na brutalan način u vlastitoj kući.

Nakon prvih ratnih operacija, u gardijski zatvor u Zadru upao je naoružani Davor Vukić, tadašnji član Općinskog odbora HDZ-a Zadar, te ubio trojicu Srba u zarobljeništvu prekršivši na najbrutalniji način Ženevsku konvenciju o ratnim zarobljenicima. Ispostavilo se da je Vukić to učinio sa smanjenom uračunljivošću, ali nikada nitko za to djelo nije odgovarao ni po zapovjednoj liniji — od čuvara u zatvoru koji mu je dopustio ulazak među zarobljenike pa do zapovjednika pod čijom je odgovornošću bio taj vojni zatvor. Ovim ubojstvom Srbi su se koristili kao argumentom protiv "ustaške Hrvatske" na Međunarodnoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji koja se u to doba održavala u Haagu.

Krajem 1991. jedna je grupa odjevena u gardijske odore izvukla noću iz kuće Srbina Krstu Kosovića i ubila ga. Leš muškarca odjevenog samo u donje rublje pronađen je u jednome jarku.

U noći sa 6. na 7. ožujka 1993. tri osobe od kojih dvije odjevene u odore HV-a, a jedna u crnoj odori, pokucale su na vrata zadarskog Srbina Srećka Kereša. Upavši u njegovu kuću, počeli su sve razbijati, opljačkali ga, a prije bijega jedan je Kerešu nožem odrezao uho, te njega i suprugu čvrsto svezao za stolac. Naglo krvareći, Kereš se jedva uspio iskoprcati, pozvao pomoć i spasio si život. O ovome slučaju izvijestila je čak i talijanska državna televizija RAI.

Zadarskoj je javnosti poznat i nikad nerazriješeni slučaj Pavla Opsenice, časnika bivše JNA koji je namjeravao ostati živjeti u Zadru, ali su ga iz stana odvela dvojica koja su se predstavila kao pripadnici Ministarstva obrane i od tada mu se zauvijek izgubio svaki trag. Njegova supruga koja je ostala živjeti u Zadru vidjela je osobe koje su ga odvele, te je na sve moguće načine u zadarskim vojnim i policijskim službama, ali i u MORH-u u Zagrebu, neuspješno pokušavala doći do istine o nestanku supruga. Danas više nema dvojbe da je Opsenica završio poput Ivana Stambolića — netko ga je likvidirao, a leš negdje ukopao. Taj ili ti koji su to uradili, dakako, i danas znaju gdje se nalazi tijelo ubijenog Opsenice.

Na brutalan je način ubijen i nekadašnji ravnatelj zadarskog Doma umirovljenika u Zadru Radovan Pandurski čije je tijelo pronađeno u jednom kontejneru za smeće. Ni za ovaj slučaj, kao ni za sve ostale, policija nikada nije pronašla počinitelje.

Je li zadarski tužitelj u to vrijeme barem formalno pokrenuo postupak protiv ovih ubojica koji su, zbog tko zna kojih razloga, birali svoje žrtve po njihovoj nacionalnosti? Je li policija uopće provodila ozbiljnu istragu o tim i drugim slučajevima ili su postojale zapovijedi odozgo po kojima to nije trebalo činiti? Sve su to otvorena pitanja na koja javnost ni nakon 13-14 godina nije dobila jasne odgovore.

Možda se tek treba dogoditi zadarski slučaj Glavaš ili se pak mora oglasiti neki zadarski Krunoslav Fehir da bi likvidacije Srba na ovome području nakon više od desetljeća postale medijski, pravno i politički zanimljive.