Utorak, 09.10.2012.

15:45

Deset izumrlih rasa pasa

Kada razmišljamo o čovekovom najboljem prijatelju, obično je problem velik broj kučića, a ne izumiranje. Ipak, vremenom su razne pojave, od izbijanja ratova do gubljenja praktične svrhe, uzrokovale da cele rase pasa više ne postoje. Predstavljamo kratke profile 10 rasa koje su otišle u istom pravcu u kom i ptica dodo.

Izvor: Piše: Sonja Jankov

Default images

Pas okretač je bila rasa koja je postojala da bi obavljala teški rad u kuhinji. Ovi psi male veličine bi bili postavljeni u točak koji bi okretali trčanjem (poput hrčka u kavezu) usled čega bi se okretao i ražanj na kojem se peklo meso kraj ognjišta.

Veruje se da je ova rasa bila predak imalskog terijera. Jedna knjiga napisana 1500. godine opisuje pse okretače kao „dugačke, ružne pse sa krivim nogama i sumnjivim, nesrećnim izgledom“. Vlasnici su uglavnom držali u kući dva ovakva psa koja su smenjivala i fizikalisala u smenama. Govori se da su u kuhinjama u kojima se meso peklo na ražnju svakog dana psi radili po ceo dan, naizmenično. Britanska izreka „every dog has its day“ (svaki pas ima svoj dan, što bi se kod nas moglo prevesti izrekom „na svakog dođe red“) potiče iz ovog perioda, a govorilo se da psi znaju svoju rutinu i raspored. U drugoj polovini 19. veka, primerci ove rase su bili ekstremno retki jer je bila pronađena mehanička naprava za okretanje ražnja.
Izumrli alaunt i srednjevekovni alaunt koji se ukrštao sa drugim rasama
Alaunt je izumrla rasa koja je bila slična kavkaskom ovčaru ili centralnoazijskom ovčaru. Ovi psi su bili radne kolege nomada indo-evropskog sarmatskog porekla – ljudi iz plemena Alana.

Alani su gajili posebne linije rase u zavisnosti od svrhe za koje su služile – čuvanje stada, čuvanje kuće ili lov. Nakon što su hunska plemena savladala Alane, mnoge druge krvne linije su bile pomešane sa ovom rasom. Za vrstu Alaunt de Boucherie se veruje da je predak mnogih vrsta planinskih pasa koje znamo danas, poput šarplaninaca i ovčara na Staroj planini.
Kubanska doga (izumrla rasa) i dogo argentino
Kubanska doga je vrsta mastifa koja se negovala i dresirala da bi sprečavala robove da pobegnu, ali se gajila i za borbe pasa. Veruje se da je rasa dovedena iz Engleske početkom 16. veka. Zna se da su ovi psi bili žustri i prgavog temperamenta, a vremenom je rasa ukrštana sa argentinskom dogom. Sve manji broj primeraka ove rase je bio držan jer je ropstvo postalo prevaziđeno i veliki psi poput ovih su iziskivali velike troškove za ishranu. Postepeno su izumrli.
Alpski španijel i bernardinac
Alpski španijel nema sličnosti sa psom kojeg obično zamislimo kada je u pitanju španijel. Za ovog velikog psa, sa ramenima širokim do 60cm i ukupnom dužinom od 180cm od njuške do repa, veruje se da je predak bernardinaca i francuskih epanjela, koji su popularno nazvani francuski španijeli. Ova rasa se gajila u manastirima na Alpima i pomagala je pri spasavanju putnika koji bi bili zatrpani lavinom snega. Psi su radili u parovima i tražili bi izgubljene osobe i kasnije dovodili monahe do njih kako bi ih spasli.

Glasine o izumiranju su počele da kruže oko 1830. godine jer je stepen rizika kojem su ovi psi bili izloženi na poslu vodio do velikih gubitaka. Godine 1847, epidemija je pogodila preostale pse i samo je jedan primerak bio sačuvan da se rasa ukrsti sa nekom drugom i zaštiti od potpunog izumiranja. Ukrštanjem sa njufaundlendskim psom, nastao je bernardinac, a sa Beset hrtom, francuski španijel. Havajski gonič je nastao od vrste hrta koju su na Havaje doneli Polinežani pre hiljadu godina. Psi su imali značajnu ulogu u domorodačkom društvu. Nisu korišteni za lov kao ostale vrste goniča, nego su gajeni kao hrana za stanovnike sela, a smatrali su ih i za "one koji donose sreću".

Ovi psi su imali veliki trbuh i pljosnatu glavu (neki tvrde da je to usled toga što su gajeni kao vegetarijanci), a nisu bili smatrani za pametne životinje. Uglavnom su ih nalazili kako lutaju sa krdima svinja.

Vremenom je korišćenje pasa za ishranu postalo tabu i ove havajske pse su ukrštali sa rasama koje su doneli evropski doseljenici. Godine 1990. su u Honolulu zološkom vrtu pokušali da genetski ponovo stvore ovu rasu, ali je projekat ukinut nakon 12 godina po[to je ovaj poduhvat doživeo neuspeh.
Indijanski samojed i scena tkanja æilima od njegove vune
Indijanski samojed je jedinstvena rasa koja liči na špiceve i odgajali su je domoroci država Vašington i Britanska Kolumbija. Mali, beli, dugodlaki psi su držani u grupama od 12 do 20 jedinki, bezbedno, na ostrvima ili u pećinama. U rano leto su ih šišali kao ovce i vuna od njihovog krzna je bila visoko cenjena. Koristila se za tkanje ćilima.

Kako su se Evropljani naselili na teritoriji, domoroci su podlegali brojnim epidemijama i njihova kultura je počela da izumire. Indijanski samojed je ukrštan sa drugim rasama i od 1858. godine se smatra za izumrlu čistokrvnu rasu.
Engleski beli terijer i bulterijer
Engleski beli terijer je bio pokušaj da se od mnogih vrsta terijera koje su se u Engleskoj koristile za lov na lisice, dobije pas sa šiljatim, uspravnim ušima. Poslednji put viđen krajem 19. veka, engleski beli terijer je stvoren tokom 1860-ih od strane odgajivača koji su hteli da postojeći beli terijeri imaju šiljate uši.

Nažalost, genetski problemi su se nasleđivali (skoro svi psi su bili gluvi), tako da ova rasa nije bila pogodna za rad u polju, što je bila jedina svrha iza cele ideje stvaranja ove rase. Ipak, ukrštanje engleskih belih terijera sa engleskim buldozima, dovelo je do današnjih bul terijera i bostonskih terijera. Kineski hapa pas je bio kratkodlaki pas koji je ličio na današnjeg japanskog španijela i mopsa. Hapa pas je imao širok razmak između prednjih nogu kod ramena, koje su zatim bile naglo približene jedna drugoj pri tlu. Dok su dugodlaki psi gajeni kod aristokratije u Zabranjenom gradu, veruje se da je hapa pse držala niža aristokratija.
Današnji peruanski i kineski psi bez dlake
Indijski pas bez dlake poslednji put je viđen sredinom XIX veka. Predstavlja vrstu sivog hrta bez dlake koji se koristio za sportski lov u nekim od najtoplijih delova Indije. Mada uglavnom bez dlake, kao što i samo ime govori, imali su nekoliko čuperaka na glavi, šapama i na vrhu repa, dok im je koža bila siva ili crvena.
Tahltanski medveđi psi su bili mali psi koje su gajili ljudi iz Tahltan plemena u Britanskoj Kolumbiji u Kanadi. Iako su bili veoma mali i teški ispod 7 kilograma, ovi psi su se koristili za lov na medvede. U parovima, psi bi napali medveda sa svih strana, trčeći po snegu i izbegavajući kandže i zube dok lovci ne stignu i ubiju medveda. Dok su tahltanski medveđi psi opstali tokom 1950-ih i 1960-ih, izgleda da nisu bili imuni na bolesti običnih, domaćih pasa, tako da su ;isti genetski primerci bili sve malobrojniji. Još uvek postoje rase u tom regionu koje pokazuju tragove krvi medveđeg psa.

Neke od navedenih rasa su izumrle jer su nestali ljudi uz koje su živeli, ali neke su i postojale samo da bi fizikalisale, a ne da bi se držale kao kućni ljubimci. Rasa koja se gajila na Havajima, koristila se za ishranu stanovnika - i pored sve ribe svuda naokolo - te pse su mučili ishranom, pretvarajući ih u vegetarijance i hraneći ih rotkvama i drugim krtolastim biljkama.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 9

Pogledaj komentare

9 Komentari

Možda vas zanima

Hronika

MUP se oglasio o slučaju ubistva Danke Ilić

Pripadnici MUP-a, Sektora unutrašnje kontrole, po nalogu Višeg javnog tužilaštva prikupljaju informacije i utvrđuju činjenice i okolnosti pod kojim je u Policijskoj upravi u Boru preminuo D. D. osumnjičen u slučaju ubistva male Danke, saopštio je MUP.

9:45

11.5.2024.

1 d

Podeli: