Mesi nikad neće biti Maradona

Argentina je trebala ovom Svetskom prvenstvu u osmini finala. Ne samo zbog fudbala, već i zbog atmosfere, jer je Moskva postala neuporedivo tiša i praznija od kako su Argentinci počeli da je napuštaju. Trebala je Mundijalu i zbog Lionela Mesija, najboljeg igrača na svetu, ali i zbog fudbalskog „capo di tutti capi" Dijega Armanda Maradone.

Izvor: B92

Četvrtak, 05.07.2018.

08:15

Mesi nikad neće biti Maradona
Foto: Tanjug/AP Photo/Frank Augstein

Ispratili smo, dakle, Lea posle grupne faze takmičenja, ali se nismo „oprostili" s njim. Jer „oproštaj" mora da se obavi hladne glave, i sada je možda vreme da to učinimo. Mesi je 24. juna napunio 31 godinu i ovo mu je bila verovatno poslednja šansa da sa Argentinom osvoji Svetsko prvenstvo i u svoj zemlji se upiše u besmrtne. U tome nije uspeo i sada je jasno da u Argentini Lionel Mesi nikada neće biti Dijego Maradona.

Nekoliko dana posle eliminacije „Gaučosa" sa Mundijala sreli smo dvojicu navijača koji su na domenjem delu trenerke imali logo kluba Rosario Central, a gore dresove Napolija na kojima je pisalo Maradona.

„Zašto Maradona, a ne Mesi", pitamo ih jer je Rosario rodni grad Mesija.

Prva pomisao bila je je u pitanju mržnja prema gradskom rivalu Newells Old Boys-u u kojem je Mesi počeo karijeru.

Ali, nije o tome reč.

„Zato što je Maradona Bog, a Mesi je samo fantastičan igrač", pokušavaju da objasne.
Photo by Laurence Griffiths/Getty Images
U razgovoru sa Argentincima gotovo uvek ćete dobiti isti odgovor kada postavite pitanje zašto više vole Maradonu od Mesija i da li će Mesi ikada postati Maradona.

„Leo Mesi je sigurno najbolji igrač koji je hodao ovom planetom. Kao fudbaler je možda i bolji od Maradone. Ima savršenu tehniku, najbolju na svetu, mnogo trofeja. Ali, Maradona... U pitanju je ličnost. On je suština života u Argentini. Pun je strasti, on živi za fudbal, on umire i ponovo se rađa na svakoj fudbalskoj utakmici. To je Maradona. Mesi je nešto drugo. Dijego je ovde, a Leo ovde", objašnjavaju nam dok jednom rukom pokazuju iznad glave, a drugom u visini kuka.

Daleko od toga da ne poštuju Mesija, ni sada mu nisu okrenuli leđa, ali svaka druga reč u govoru o Dijegu je „personality". U prvoj rečenici tvrde da je samo to u pitanju, međutim već u drugoj dodaju: „... i Maradona je 1986. bio prvak sveta..."

Argentinci imaju svoje viđenje Mesija i Dijega i svi ga ponavljaju kao mantru.

Leo je rođen 1987, dakle, godinu pošto je Maradona postao prvak sveta, ali je osuđen da ga ceo život porede sa Dijegom. Mesi je sa 13 godina otišao u Španiju i samim tim nije uspeo da veže Argentince za sebe. Čak ni one u Rosariju, jer u njegovom rodnom gradu nema ni njegove statue, muzeja, plakata, nema ničega. Stranci koji duđu u Rosario su uglavnom razočarani i misle da oni više cene Mesija, nego njegovi sugrađani.
Photo by Alexander Hassenstein/Getty Images
On je za Argentince previše tih, dosadan, introvertan, nema harizmu koju poseduje Maradona. I nema snagu koju poseduje Maradona da prosečnu ekipu odvede na vrh.

„Šta je on učinio za Argentinu", uzvraćaju pitanjem.

I zaista, šta je uradio, osvojio je zlatnu medalju na Olimpijskim igrama 2008. godine. Nije uspeo da se domogne čak ni trofeja Kopa Amerike, takmičenja u kojem je tri puta gubio finale.

Maradona je 1986. godine osvojio Svetsko prvenstvo praktično sam. To je ono što Mesi nije mogao, iako je tehnički verovatno kompletniji igrač od Maradone.

Maradonina ekipa je bila slabija od svih Mesijevih, ma koliko to nekome možda čudno izgledalo posle užasnih partija „Gaučosa" u Leovoj eri. Buručaga je bio u Nantu, Pasarela u Fjorentini, Valdano u Realu, ostalo su uglavnom bili igrači iz argentinskog šampionata. Ali, Maradona je imao tu strast da okupi ekipu, bezobrazluk da sam krene na protivnika i pobedfi ga. Da vidite sam tu vatru u očima kada Argentinci objašnjavaju kako je driblao Engleze u Meksiku i dao im gol. Čak i ta „božja ruka" za njih nije fudbalsko svetogrđe, naprotiv, sa istom strašću će opisati kako je Šilton „zaplivao".

Ne treba zaboraviti da je Dijego povređen vodio do finala Argentinu i 1990. godine, ali su Nemci golom Bremea u finišu meča ipak uspeli da pobede.
EPA-EFE/GEORGI LICOVSKI
Nema potrebe da se nabraja šta je sve osvojio Leo Mesi sa Barselonom, dok Maradona nikada nije osvojio prvenstvo Španije sa Barselonom, niti je ikada osvojio Ligu šampiona. Dijego je, ipak, u Napoliju ponovio ono šti je uradio i u Argentini. Od prosečne ekipe napravio je šampionsku. I to dva puta 1986-87 i 1989-90, a 1988-89. osvojio je i Kup UEFA.

I to je učinio u vreme kada je Inter imao Zengu, Bergomija, Pasarelu, Altobelija, Rumenigea, a kasnije Mateusa, Bremea i Klinsmana, Milan je imao Barezija, Maldinija, Kostakurtu, Donadonija, Gulita, Rajkarda i Van Bastena, Juventus: Šireu, Laudrupa, Platinija... I Napolitanci su brzo osetili moć koju je sa sobom nosio Maradona. Posle osvojene titule, prve u istoriji, na gradskog groblju osvanuo je transparent: „Mrtvi, ne znate šta ste propustili".

Maradona je, dakle, igrao u „malom" Napoliju, dok je Mesi celu karijeru igrao u moćnoj Barseloni, koja je čitavu igru, transfer politiku i sve ostale stvari gradila oko Argentinca. Dodatni argument mogu da budu lige u kojima su igrali. Italijanska iz vremena Maradone ne može da se poredi sa španskom. Ne zbog kvaliteta koliko zbog načina igre. Odbrambeni fudbaleri u Seriji A su često imali zadatak da zaustave protivnika, a ne da mu uzmu loptu. Koliko je batina dobio, koliko je puta pao i ustao, to samo Dijego zna.

Mesi je savršen i njega ne treba opisivati. Njega treba gledati i uživati. Problem je samo što se ta slika emituje uglavnom iz Barselone, a ne i iz Argentine. On jednostavno nije igrač koji može sam da nosi reprezentaciju Argentine, a pokušao je da sam preuzme odgovornost.

Stavio je sebi preveliki teret na leđa, pa su mu kolena popustila 2016. godine kad je odlučio da se povuče iz reprezentacije posle još jednog u nizu neuspeha na Kopa Amerike.
Photo by Catherine Ivill/Getty Images
Mesiju je, kako je to selektor Horhe Sampaoli objasnio, stalno uperen pištolj u glavu. Hteo je da bude nešto što nije mogao.

Imao sam 2006. godine priliku da „iz prvog reda" vidim šta Maradona znači Argentincima. Bilo je u to pre, za vreme i posle one kobne utakmice Srbije u Gelzenkirhenu (6:0). Dovoljno je bilo da Ajala, Burdiso, Sorin, Kambijaso, vide na vratima svlačionice Dijega i da nastane totalni haos. Skakanje, urlanje, lupanje, pesma, krv da se zaledi u žilama. Kada je otišao na tribinu ista slika. Stoji, skače, maše, baca se, a ceo stadion u transu. Malo sedne da odmori, a fešta se utiša. Čim oseti da tenzija pada Maradona skoči na noge, a Argentinci ponovo padnu u trans. Eto, to je Maradona.

Iz ugla objektivnog posmatrača Lionel Mesi je igrač kakav se retko rađa.

Iz ugla Argentinaca nema mesta polemici o Leu i Dijegu. Za mnoge oni mogu da se porede samo po visini. Za mnoge postoji „sveto trojstvo", koje čine tri ikone: Karlos Gardel, pionir tanga, Eva Peron i Dijego Maradona.

Za Mesija tu više nema mesta.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

154 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: