Ima u životu takvih situacija u kojima želiš da prikriješ jake emocije, kada sebe ubaciš u emocionalnu zamku, jer se čini da je tako lakše nego da ih pokažeš.
Jer kada ih ispoljiš, to znači da si prihvatio sve ono što je do tog osećaja dovelo. I nazad nema, samo se mora ići napred.
I to je uglavnom slučaj sa tugom. Koliko god prihvatanje bilo teško, mnogo teže je da se smeješ, a u tebi ključa vulkan suza, koji samo čeka erupciju.
I zato puno razumevanje za Ivanu Španović i Maju Ognjenović, dve gracije i njihovu borbu da prikriju to što osećaju u trenutku kada su im snovi i želje postali nemogući.
I za Maju i za Ivanu Pariz je trebalo da bude kruna karijere, da se na petim Igrama u nizu konačno krunišu kao olimpijske kraljice, jer samo im je to olimpijsko zlato nedostajalo.
Crtao se srećan kraj sa prvim stepenikom na postolju, ali se ni odbojkašica ni atletičarka nisu njemu ni približile.
Svoj put ka tom cilju završile su u utorak, mnogo ranije i bolnije nego što zamišljale.
Sve je počelo na stadionu u Sen Deniju, gde Ivana nije uspela da izbori finale skoka udalj.
Skočila je aktuelna šampionka sveta iz Budimpešte 6.51 metara, što je bilo nedovoljno da uđe u borbu za medalju.
Vukla je Ivana povredu, lekovima i injekcijama dovela se u mogućnost da skaće u Parizu, ali taj skok nije odveo u olimpijsku istoriju.
"Rekla sam da ću skočiti po cenu da mi se raspadne Ahilova tetiva, da me iznose. Ako sam mogla da zamislim kraj, to bi bilo ovde. Mada, možda uradim još nešto, da se pozdravim sa svim ovim… U krajnjem zbiru, meni je sve ovo i dalje prelepo – jer ovde pripadam. Rekla sam sebi da šta god da se desi, napustiću borilište sa osmehom i radošću, rekla je Ivana srpskim novinarima.
OKS/Ivica Veselinov
I istina, imala je osmeh na licu dok je izgovarala ove rečenice. Pokušavala je da ostane mirna, pribrana, da racionalno i sebi i novinarima predoči činjenično stanje.
Možda je bila nasmejana, ali su se oči caklile i slale su sasvim drugačiju poruku. Možda su te kapljice iz očiju izgubile na putu od svlačionice do miks zone, pa je osmeh preuzeo svoju glumačku ulogu.
"Ajde ljudi da se slikamo, za kraj. Tolike godine ste uz mene", izgovorila je i uzela telefon da napravi zajedničku fotografiju.
"Hvala vam", a posle te rečenice dobila je aplauz i odšetala kroz hodink stadiona "Francuska".
B92.sport
Deset sati kasnije svedočili smo kraju još jedne ere.
Stale su odbojkašice Srbije u četvrtfinalu Olimpijskih igara, a Italija je posle tri seta Maji Ognjenović upropastila 40. jubilarni rođendan.
Umesto opšteg slavlja i koraka bliže ka toj najavljivanoj zlatnoj medalji, pariskom Arenom Sud potekli su potoci suza lucidnog dizača, najboljeg kog je Srbija imala u ženskoj konkurenciji.
Nije pomogla ni uteha supruga posle meča, zajedno sa Tijanom brisale je suze i jecala za poslednjom šansom da dosegne Olimp.
Osvojila je sve, na olimpijskom podijumu dosegla je drugi i treći stepenik, ali ovaj najviši za Maju ipak nije bio suđen.
Samo možemo da zamislimo koliko je takvo saznanje bolelo na rođendan, kada su svi došli da je gledaju.
Pognute glave, sitnim, ali sigurnim koracima išla je ka delu miks zone, gde smo je čekali.
Kesa sa rođendanskim poklonom visila je na levom ramenu. Želela je Maja drugačiji dar, sa plavom lentom i zlatnim komadom oko svog vrata.
OKS/Ivica Veselinov
Uz Tijanu Bošković, jedina koja nije protrčala pored novinara.
Dostojanstvena, mirna, profesionalna kao i uvek. Sa kiselim smeškom, krenula je odmah u detaljnu analizu meča.
Racionalno, objektivno i temeljno. Nijednog momenta ne tražeći alibi i ne upirući prst ni u koga.
Kako je razgovor odmicao, nervoza je počela da je obuzima.Odlepljivala je papir na pultu gde se obraćala medijama, nesvesno su se u njenim prstima našle naočare koje je koleginica tu spustila, naizmenično je izuvala patike...
Znala je da je kontrola emocija sve slabija, jer se približavalo glavno pitanje - da li je ovo kraj?
"Da, kraj je definitivno. Nije bio Rio, nije Tokio. Došlo je vreme za to", govorila je Maja, a glas je već počeo da drhti.
"Uživala sam, bilo mi je prelepo, prezahvalna sam na svemu, emocijama, svakoj medalji, porazu, naučenoj stvari, svim saigračicama – bivšim i sadašnjim, selektorima bivšim i sadašnjim, Savezu. Svima… Ogroman osećaj zahvalnosti. Mnogo mi je bilo lepo i mnogo mi je bilo teško", a posle ovog Maja nije izdržala.
Krenula je da plače, a naše "hvala za sve" samo ju je dodatno "dotuklo".
Sa rukama preko lica, brisući suze, odbojkaška legenda završila je svoju misiju u nacionalnom timu.
ATP je objavio zvanični kalendar za 2027. godinu, a nova potvrda stigla je i za ono što smo već znali – ni Srbija (Beograd), ni Atina nemaju svoje mesto u rasporedu turnira u naredne dve godine.
Futsal klub Partizan saopštio je da će Albert Nađ biti novi sportski direktor crno-belih, a tim povodom klub je uputio i zvaničan poziv medijima na njegovu promociju.
Vaterpolo reprezentacija Srbije je u prvom kolu Evropskog prvenstva u Beogradu savladala selekciju Holandije tek posle boljeg izvođenja peteraca – 18:16.
Atletičarka Angelina Topić i rvač Aleksandar Komarov proglašeni su za najuspešnije sportiste Srbije za 2025. godinu u izboru Olimpijskog komiteta Srbije.
Svetska fudbalska federacija (FIFA) podelila je na sastanku u Dohi kontinentalne kvote za ućešče reprezentacija na Olimpijskim igrama 2028. u Los Anđelesu.
U Ministarstvu sporta Republike Srbije održan prvi zajednički sastanak ministra sporta Zorana Gajića i predsednika Olimpijskog komiteta Srbije Dejana Tomaševića.
Futsal klub Partizan saopštio je da će Albert Nađ biti novi sportski direktor crno-belih, a tim povodom klub je uputio i zvaničan poziv medijima na njegovu promociju.
U dvorištu olimpijskog šampiona ne pomaže ni kada dođete sa evropskim i svetskim oreolom, jer ako je Srbija rešena da pobedi najbolje - to će se i desiti.
Evropsko prvenstvo u Beogradu otvoreno je jasnom porukom branioca titule – Španija je stigla spremna da dominira i da nastavi niz medalja osvojenih na EP.
Pre nego što su spasene, turistkinje su se čak fotografisale pored svog iznajmljenog Mercedesa, koji je privremeno postao atrakcija na skijaškoj stazi.
Direktor Olivije Fransoa smatra da gradski automobili nemaju realnu potrebu da idu brže od zakonskog ograničenja. Kako ističe, prosečna maksimalna dozvoljena brzina u Evropi iznosi oko 118 km/h.
Komentari 16
Pogledaj komentare Pošalji komentar