E pa posle svih ovih napora po Vietnamu i Kambodži treba se malo i odmoriti – razmišljao sam još mnogo ranije praveći plan puta. A to znači – ako sam već na moru: luksuzni resort, kupanje i odmaranje… U tu svrhu izabrao sam "Diamond Bay", što će se kasnije pokazati odličnom odlukom. Resort je bio – spektakularan. No, idemo redom…
U Cam Ranh, aerodrom koji je zapravo aerodrom najpoznatijeg vijetnamskog letovališta Nha Trang sleteo sam rano popodne posle manje od jednog sata leta iz Sajgona. Avion je poleteo i stigao na vreme što je obećavalo da ću moći da iskoristim već to isto popodne za kupanje. Na aerodromu je čekala hostesa resorta – dobar znak. Još kada sam video novu "Toyotu" kombi sa šoferom u uniformi koji prebacuje goste, te posle pola sata vožnje ugledao otvorenu ogromnu i prepelu recepciju gde smo punuđeni egzotičnim sokom bilo mi je jasno da sam na pravom mestu. Soba je bila izvanredna, kupatilo predivno... ali ko će još ostati u sobi dok napolju sija sunce, a temperatura je oko 30C (doduše "hladnih 30C", posle Saigona na 36C)... Dakle, pravac bazen – i to koji i kakav bazen! Hodajući između bungalova okruženih tropskim rastinjem nisam ga uopšte video, ali zato kada sam prišao – odjednom sam ugledao najveći otvoreni bazen ever. Vau... A pored plaža, doduše sa plitkim morem – tako su mi bar rekli, pošto uopšte nisam otišao da je probam posle očaravajućeg i opuštajućeg bazena... Pored bazena se kupalo nekih desetak gostiju, a meni se – dok se nije smračilo – jednostavno nije napuštao ovaj raj, tropska vegetacija i topla voda sa plavim odsjajima...
Veče u Nha Trangu je bila prilika da rezervišem mesto da narednog dana idem na gnjurenje maskom i kupanje na obližnjim ostrvima... Bilo mi je žao bazena, ali ovo je takođe bilo nešto što se ne propušta. Kretalo se u 8:30 iz grada – dobro, simpatični Vu, gazda agencije, organizator putovanja i glavni animator mi je obećavao da će me sačekati dok se prevezem iz mog resorta... I tako je i bilo. Posle transfera do luke ukrcali smo se na brodić koji nas je povezao do obližnjih ostrva. Ta ostrva inače važe za najlepša u Vietnamu, sa predivnim su peščanim plažama, ali je naš cilj bilo ronjenje tako da smo samo stali pored jednog od njih i krenuli - naoružani maskama i perajama s kojima smo prvo svi smešno hodali po palubi. Prizor pod vodom je bio očaravajući: korali između kojih su plivale ribice, najrazličitijih mogućih boja, baš kao u akvarijumu... Mada se obično počnem da gušim s maskom posle kojih par minuta – valjda mi glava nije po standardu za maske, šta li? – ipak sam uživao u ronjenju, pa onda kupanju, i najposle u jelu na brodu. Australijanci, Amerikanci, dve Švajcarkinje – bili smo različitog porekla, ali nas je sve ujedinila ljubav prema hrani kada je Vu s ekipom postavio sto i na njemu rasporedio sve moguće morske specijalitete... Usledilo je egzotično voće u ogromnim količinama, pa kafa... i nastavak ronjenja onako punih stomaka... Povratak u Nha Trang je došao u sam smiraj dana, a ja sam iskoristio da se još prošetam po gradu i upoznam malo lokalnog stanovništva. Na plaži, momci su igrali fudbal – za koji sam se uverio da je planetarna pojava pošto svi znaju za prvu postavu Manchester Uniteda gde je Vidić pomagao da se i ja nekako lociram – a jedan momak pored improvizovanog igrališta je baš bio oran za priču. Tako smo, dok je on usavršavao svoj engleski, razmenili gomilu interesantnih informacija o tome kako žive mladi Vietnamci.
Narednog dana sam ujutru nastavljao dalje svoj put po Vietnamu. Žao mi je bilo da odem iz rajskog “Diamond Baya” za koji sam u međuvremenu saznao i da je u njemu bio organizovan izbor Mis Universe 2008. Nije ni čudo da me impresionirao – obično se za takve događaje biraju najprestižnija mesta. Ako je lepoticama bio dobar – morao je da bude meni. No, vremena za duži odmor i elaboriranje ovih tema nije bilo i ja sam kretao dalje...
Sledeća destinacija: Da Nang aerodrom i odatle vožnja taksijem do Hoi Ana. Taksi sam delio sa simpatičnim parom Engleza iz Brightona. Bili su na Balkanu, znali su za sve naše balkanske dogodovštine iz 90-tih, pa je razgovor o nama i našim mentalitetima usred 10,000 km dalekog Vietnama značio da tih sat vremena taksijem nisam ni osetio.
Hoi An je poznato mesto u centralnom Vietnamu koje je u periodu od 16. do 18. veka bilo veliki trgovački centar ovog dela Indokine u kome su pored Vietnamaca trgovali još i Kinezi, Japanci, ali i Evropljani. Sam centar mesta sastoji se od niza divnih malih kuća u kolonijalnom stilu, poređanih u nekoliko ulica, kuća koje su sve obojene u žuto. Danas se u tim kućama – zbog kojih je Hoi An dospeo i na listu UNESCO-a – nalaze restorani i prodavnice. Najveći broj ovih poslednjih su prodavnice tkanina, ali istovremeno i krojačke radnje koje nude šivenje muških odela ili ženskih kompleta, košulja, jakni i u roku od jednog dana ili čak i kraćem. Teško je tome odoleti pogotovo jer su cene izuzetno niske, a materijali fantastičnog kvaliteta – vuna, kašmir, svila... I zapravo je najteže odabrati u toj neverovatno velikoj ponudi. Ni sam nisam odoleo kupujući nekoliko materijala za sebe i porodicu... Kao što nisam mogao, a da ne posetim pokriveni Japanski most, atrakciju ovog grada, ali i probam hranu u par restorana u blizini mosta.
Hotel “An Phu” u Hoi Anu u kome sam odseo pokazao se kao prosečan, sa prostranom sobom opremljenom pomalo zastarelim nameštajem – no sama arhitektura hotela i velikog hola bila je vrlo interesantna, uostalom kao i prostrani restoran koji se nalazio na vrhu. Ali u mom ambicioznom itinereru nije bilo mnogo vremena za uživanje u bilo čemu od onog što je “An Phu” mogao da ponudi – trebalo je nastaviti put dalje – do poslednje destinacije u Vietnamu, imperijalnog grada kratkog imena - Hue.
U Hue sam stigao iz Hoi Ana posle nekih 4 sata udobne vožnje autobusom, doduše starim i sa manjim brojem sedišta od uobičajenog pošto su neki redovi bili uklonjeni i umesto standardnih sedišta bila ubačena sedišta pretvorena u krevete. Malo teško za objasniti – ali zamislite sedišta koja poput fotelja imaju onaj deo napred za noge... To je putovanje činilo manje zamornim, pogotovo za duže relacije za koje je pretpostavljam ovakav autobus i bio napravljen...
Hue je stari imperijalni grad, jedan od najvažnijih istorijskih i kulturnih centara Vietnama. Kroz grad protiče reka koja se zove Perfume River, dakle naparfimisana reka u nekom slobodnijem prevodu – nazvana tako jer su rekom nekada plovile latice mirišljavog cveća koje je raslo pored njenih obala. Danas je od toga ostalo samo to da je reka i dalje velika i moćna – dok su se prijatni mirisi po kojima je dobila ime nepovratno nestali da bi bili zamenjeni u najboljem slučaju neutralnim mirisom vode, a češće mirisom ustajalih ili otpadnih voda što je iz boje vode bilo lako naslutiti. Hue je tokom ratova sa Francuzima i Amerikancima bio česta meta napada i mesto velikih borbi. To je naravno rezultiralo time da je njegovo kulturno blago bilo jako oštećeno, ali su radovi na restauraciji pokrenuti i sada već godinama traju. To pogotovo važi za Tvrđavu – takođe na UNESCO-voj listi - u kojoj se nalazi Zabranjeni grad i kraljevske palate započete u ranom XIX veku. U ovom su gradu inače boravili kraljevi dinastije Nguyen – one koja je vladala Vietnamom tokom XIX i u prvoj polovini XX veka. Sama tvrđava je kombinacija kineske imperijalne i francuske vojničke arhitekture što je rezultiralo neobičnim, ali i vrlo elegantnim kompleksom. Za obilazak palate sam odredio nekoliko sati posle kojih sam još prošetao pored reke i onda otišao na večeru u elegantni restoran blizu hotela u kome je svaki sto bio okružen tropskim rastinjem.
Naredni dan – zapravo jutro tog dana - je bilo posvećeno poseti kraljevskim grobnicama rasutim u blizini grada. Sve one nalazile se zapadno od grada kako kruta pravila o tome gde se posmrtna kuća mora da nalazi i nalažu, a svaka od grobnica je građena još tokom života vladara. Najpoznatija i najlepša od njih je svakako grobnica Tu Duca, ogromni kompleks velikog imanja sa jezerom i kraljevskim odajama gde je taj kralj sa svojom svitom zapravo najvećim delom i proveo svojih poslednjih 20 godina života – mesto koje je više voleo od dvora u Hueu. Posmatrajući mir vode na jezeru usred kompleksa, velelepnost kraljevskih odaja, svuda unaokolo rasuto zelenilo koje je stvaralo božanstveni mir – takva je privrženost Tu Duca ovom mestu bila potpuno jasna. Grobnica kralja Khai Dinha bila je velelepnija i moćnija kao zdanje – ogromna palata u više nivoa na koje se penjalo strmim i mnogobrojnim stepenicama - ali je ukupni utisak bio daleko manje impresivan od one prethodne.
Moj se boravak u Vietnamu polako bližio kraju. Povratak u Hue, jedna ekspresna kupovina u poslednji trenutak i onda odlazak na aerodrom - bilo je i poslednje što sam planirao da uradim u ovoj velikoj i interesantnoj zemlji. Let do Hanoia potrajao je malo više od jednog sata. Stigao sam opet na početak svog puta po Vietnamu – aerodrom u glavnom gradu na koji sam bio sleteo kada sam bio doputovao nekih 16-17 dana ranije. Ostalo mi je bilo nekoliko sati koje sam želeo da u tišini aerodromskog restorana provedem u prvom sređivanju utisaka, pre no što me avion preveze u Hong Kong preko koga sam leteo i u povratku.
Hotelska soba u Hong Kongu nalazila se na 25. spratu ogromnog hotela. Kada sam u nju došao bila je prošla ponoć. Soba je bila mala i jako ukusno sređena, a pogled iz nje očaravajući. Umoran – pola sata sam proveo gledajući nesrazmerno veliki plazma TV, pogotovo veliki u srazmeri prema sobi koja je bila relativno mala, ali ultramoderno opremljena. Pritom, dobar deo vremena pre spavanja sam proveo otkrivajući kako se pale i gase različita svetla i čemu služe mnogobrojni prekidači.
U Hong Kongu sam planirao da provedem naredni dan obilazeći grad – moj je let za Evropu bio tek pred ponoć. No vreme je narednog dana bilo sivo i kiša je neprestano padala. Zato sam odlučio da direktno iz hotela odem na stanicu i uhvatim "Airport Express" koji će me odvesti do aerodroma. Vremena za sređivanje utisaka je bilo napretek i na aerodromu u Hong Kongu...
U Evropi me – posle 13 napornih sati leta – dočekala zima. Pariz je bio hladan i tmuran, Minhen – preko koga sam leteo – još i dobro zavejan. Povratak u hladni januar bio je neka vrsta surovog sudara sa realnošću - nakon onih tropskih temperatura, šetnji, kupanja i svega ostalog što su mi za dvadesetak dana pružili Vietnam i Kambodža...
Kako je odjednom sve to, svih mojih 20 dana u Indokini, odjednom izgledalo daleko, kao na nekoj planeti milionima kilometara udaljenoj od ove hladne i zamrznute Evrope. Jugoistočna Azija u kojoj sam eto imao sreće da više puta boravim još jednom me očarala i zavela – definitivno ću joj se predati još koji put, razmišljao sam... Znao sam to tih trenutaka, i znam to i sada. I duboko verujem u to...
Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja,
stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.
Na sajtu Ministarstva unutrašnjih poslova Rusije pojavilo se obaveštenje da je ukrajinski predsednik Volodimir Zelenski na poternici, prenose RIA Novosti.
Francuska fudbalska zvezda Kilijan Mbape je na Jelisejskim poljima u Parizu u okviru svog udruženja "Inspired By KM" bio s više od 2.000 mladih u želji da ih ohrabri da se bave sportom.
Kraljica popa, Madona, sinoć je na plaži Kopakabana održala besplatni koncert pred desetinama hiljada svojih obožavatelja, kojim je zaokružila svetsku turneju "Celebration" započetu prošlog oktobra u Londonu.
Na sajmu retkih knjiga u Londonu ovog meseca u prodaji će se naći i knjige sa skicama retkih ptica taksidermiste Džona Goulda, pisca trećeg dela ''Zoologije putovanja na HMS Biglu'' o pticama, koju je objavio Čarls Darvin.
Orthodox believers today celebrate Easter according to the Julian calendar - the resurrection of Jesus Christ, the most important Christian holiday. B92.net - Christ is risen!
A little less than 40 hours after the unprecedented tragedy at the "Vladislav Ribnikar" Elementary School, in the villages near Mladenovac and Smederevo, on May 4 a year ago, another massacre took place in which 9 people died and 12 were wounded.
Aleksandar Vučić laid flowers in the memorial park in Malo Orašje, as well as in Dubona, where nine people were killed and 12 wounded, mostly young people, a year ago.
Microsoft proslavlja World Password Day (Svetski dan lozinki) time što želi da ih se otarasi. Kompanija konačno nudi passkey podršku Microsoft korisničke naloge.
Sukobi u Gazi i Ukrajini ne jenjavaju, što izaziva veliku zabrinutost zbog traume koja će nastupiti. Budući da je rat fenomen star nekoliko milenijuma, postavlja se pitanje: Kako su se naši preci suočavali sa traumom?
Komentari 2
Pogledaj komentare