Reditelj Branko Ivanda (67), profesor režije i dekan Akademije dramskih umetnosti u Zagrebu u dva mandata, autor je pet igranih filmova, među kojima su i kostimirane melodrame “Konjanik”, 20-ak TV drama, brojnih serija, muzičkih i reklmanih spotova, te reditelj triju sapunica - “Ljubav u zaleđu”, “Obični ljudi” i “Ponos Ratkajevih”. Nova sapunica "Sve će biti dobro" kreće 22. septembra na B92.
Serija "Sve će biti dobro" je telenovela o ljubavi, prijateljstvu i rivalstvu, odrastanju i sazrevanju. Bogata radnja puna napetosti i dramatičnih obrata gradi se oko sukoba dvojice nekada najboljih prijatelja, ali pre svega to je priča o nekoliko velikih ljubavi, srećnih, ali i onih tužnih.
Ivanda je na filmu debitovao 1969. modernističkim filmom “Gravitacija ili fantastična mladost Borisa Horvata”, a 70-ih godina XX veka se, nakon što mu je bunkeriran dokumentarac o studentskim demonstracijama, posvetio radu na televiziji. S filmskim fondovima bivše zemlje nije imao sreće - odbijeno mu je 15-ak projekata. Velik je znalac i ljubitelj čokolade, voli društvo i putovanja, a s drugom suprugom Lidijom Ivandom, koja će uskoro diplomirati produkciju na ADU ima 5-godišnje blizance Lovru i Niku Anđelu.
NACIONAL: Prati li nova sapunica hrvatsku svakodnevicu u svetlu korporativnog kapitalizma? - To je žestoka, urbana sapunica s puno zapleta i iznenađenja, u kojoj su isprepleteni poslovni, porodični i ljubavni odnosi između dve porodice - imućnih Bebića i skromnih Šarića. U poslovnom delu prati okrutni milje u građevinarstvu, referirajući se na događaje u Hrvatskoj u poslednjih desetak godina, od raspada prijateljstva i brakova do polukriminala. Scenario je napisala Diana Pečkaj Vuković, nadarena spisateljica, koja je objavila nekoliko knjiga, te scenario za sapunicu “Ljubav u zaleđu”. Angažovani su odlični glumci Milan Pleština, Goran Grgić, Bojana Gregorić, Božidar Orešković, Eleonora Surian, Janko Popović Volarić, Barbara Nola i drugi, a muziku piše Arsen Dedić. Producentska kuća Ring Multimedija izgradila je u Jadran filmu dosad najveći set u Hrvatskoj, koji se prostire na dva sprata na više od dve hiljade kvadratnih metara. U prizemlju je devet prostorija, od dnevnog boravka do restorana, a na spratu su novinarska redakcija, "lounge" bar i drugo. Imamo dve ekipe i radimo uporedo, a deo će se snimati i na otvorenom.
NACIONAL: Mnogi su vas napadali što kao dekan ADU snimate sapunice. Kako ste im odgovarali na te optužbe? - Isprva mi je to smetalo i objašnjavao sam ljudima da je takav elitistički stav pogrešan, a zatim sam se prestao obazirati. Pokušao sam im objasniti da, kad bismo o svemu tako razmišljali, mogli bismo popljuvati pola američke literature, koja je kriminalistička, na primer, Rejmonda Čendlera (Raymond Chandler), a i Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, koji je pisao romane u nastavcima da preživi. Ne znam ko bi trebao režirati sapunice, ako ne kvalifikovani ljudi, koji znaju taj zanat i koji u tu nezahvalnu i brzu produkciju mogu uneti deo svoje kreativnosti? S druge strane, meni je život s glumcima, koji traje po pet-šest meseci, možda jedan od najlepših i najizazovnijijh delova našeg rediteljskog posla.
NACIONAL: Šta vas je kao reditelja ozbiljnih igranih i TV filmova, te nastavnika na čuvenom univerzitetu UCLA u Los Anđelesu, motivisalo na profesionalni zaokret i snimanje sapunica? - Upravo je boravak u Kaliforniji i rad na univerzitetu UCLA promenio moj elitistički odnos prema režiji. Razgovarajući s tamošnjim kolegama shvatio sam da oni ne omalovažavaju snimanje sapunica i da sanjaju da ih rade. Uvideo sam da je taj posao vrlo izazovan: iziskuje maksimalnu veštinu i profesionalno znanje jer režiser mora u kratkom roku dati maksimum. Jasno, nije zanemariv ni finansijski deo, koji je vrlo stimulativan. Roman Majetić i Tonči Huljić zvali su me već kad su radili prvu sapunicu “Villu Mariju”, no morao sam ih odbiti jer sam tek postao dekan i bio sam zauzet. No snimanje sapunice već me tada zanimalo. Zatim su me pozvali za “Ljubav u zaleđu” i moram priznati da mi je to bilo jako zanimljivo iskustvo. Zatim sam radio telenovelu “Obični ljudi” scenaristkinje Jelene Veljače, a potom “Ponos Ratkajevih”, koja je zalazila u političko donoseći priču o partizanima i ustašama. Uprkos mnogim falsifikatima, u toj je serija bilo i puno istinitih stvari pa mi je žao što nismo imali dovoljno vremena za snimanje. Jer u sapunici se od vas očekuje da proizvedete oko 25 scena dnevno, često bez ponavljanja, što je naporno
Više o seriji Sve će biti dobro
Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja,
stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.
Komentari 3
Pogledaj komentare