Dunav nešto nosi

Žurba hrvatskih istražitelja da u rasvjetljavanju događaja koji su se zbivali u Vukovaru u ljeto 1991. sustignu svoje haaške kolege, započela je s tolikim zakašnjenjem da spis KR-DO 624/02, koji tek odnedavna leži na stolu Božidara Piljića, županijskoga državnog odvjetnika u Vukovaru, u odnosu na dokumentaciju kojom raspolažu haaški istražitelji, skupljenu u nekoliko svezaka enciklopedijskog formata, izgleda poput tanušne bilježnice. Premda su se prošlog tjedana hrvatski i haaški istražitelji u Vukovaru gotovo sudarali istražujući događaje iz srpnja i kolovoza 1991., kad je u tom gradu apsolutno moć imao Tomislav Merčep, obujam posla koji su obavili u golemom je nesrazmjeru. Na štetu hrvatskih istražnih tijela, dakako.

Dok haaški istražitelji znaju gotovo sve o ubojstvima i nestanku osamdesetak Srba u Vukovaru, hrvatski obavljaju tek početne radnje. Haaški su istražitelji - točnije, dvojac iz Demografskog odjela tužiteljstva ICTY-ija - prošloga tjedna u Vukovaru, usmjerivši se na smrtne slučajeve, nestale i raseljene osobe te izbjeglice, završavali slaganje mozaika populacijskih posljedica prouzročenih ratom. Moguće je da će se tako sistematizirani podaci pojaviti kao širi kontekst optužnice koja bi za neke od aktera vukovarskih zbivanja u predvečerje rata 1991., kako se spekulira, mogla biti podignuta početkom sljedeće godine.

Istražitelji Haaškog suda za ratne zločine, za razliku od hrvatskih, istragu o uhićenjima, nasilnom odvođenju i likvidacijama vukovarskih Srba koje su Merčepove skupine provodile u ljeto 1991. detaljno su započele još u svibnju 1996.

Hrvatski istražitelji pak tu su istragu započeli tek sedam godina kasnije, 5. studenoga 2002., tri dana nakon što se u Feralu pojavio razgovor s Ferdinandom Jukićem, bivšim djelatnikom vukovarskog SZUP-a, koji je optužio Tomislava Merčepa da je u podrumskim prostorijama zgrade Teritorijalne obrane, u kojoj se nalazio njegov štab, bilo privedeno više od stotinu Srba, od kojih se mnogima nakon toga izgubio trag. Istoga je dana Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru zaprimilo i dokumentaciju Hrvatskoga helsinškog odbora, s podacima o 19 uhićenih građana srpske nacionalnosti. I dok, dakle, haaška istraga o onome što je Merčep u Vukovaru radio u ljeto 1991. završava, hrvatska tek počinje.

No hrvatski državni vrh, pa čak i tadašnji opozicionari, poslije koalicijski partneri Ivica Račan i Dražen Budiša, znali su što se u Vukovaru tih mjeseci zbivalo još dok su Merčepove skupine ondje bespravno upadale u srpske stanove, pljačkale, oduzimale privatna vozila, minirale kuće i kafiće, privodile i likvidirale. Marin Vidić Bili, povjerenik hrvatske vlade za tadašnju općinu Vukovar, uputio je 18. kolovoza 1991. predsjedniku Tuđmanu i premijeru Greguriću, te ministrima obrane i unutarnjih poslova, dramatično pismo u kojem ih je detaljno upoznao o prilikama u Vukovaru. Nitko - uključujući Račana i Budišu, kojima je pismo također poslano - nije mogao reći da ne zna što se ondje događalo.

Feral je prije više od pet godina, još u rujnu 1997., prvi u Hrvatskoj opširno pisao o Merčepovim “ljudima sumnjivih moralnih i stručnih kvaliteta, bivšim kriminalcima” (kako ih u spomenutom pismu naziva Marin Vidić Bili), koji su “preuzeli apsolutni nadzor nad svime u Općini Vukovar”, što je tek eufemizam za gospodare života i smrti. Merčepove su skupine presretale i privodile svoje žrtve na ulici, radnim mjestima, bolničkim dežurstvima, u njihovim domovima. Većina ih je bila ispitivana u podrumu zgrade Teritorijalne obrane, preko puta poznatog dvorca grofa Eltza, no neki su odvođeni i u Klub dizača utega, nadomak ušću Vuke u Dunav. Mnogi od njih ondje su ubijeni i bačeni u Dunav, a postoje svjedočenja da su egzekucije obavljane na još dvjema lokacijama – nekoliko kilometara nizvodno, kod stare klaonice i nekoć omiljenog vukovarskog izletišta na Vučedolu. Neka od tih tijela – što će pokazati analiza njihovih posmrtnih ostataka – otplutala su Dunavom sve do Srijemske Mitrovice i Novog Sada, gdje su, navodno, pokopana.

U danima neposredno nakon pada Vukovara, u studenome 1991., za razliku od danas, Merčep nije nijekao da su, dok je on u Vukovaru bio gospodar života i smrti, leševi plivali Dunavom: “Ne kažem da u Vukovaru nije zaplivao ni jedan leš. Na tako velikom području, u takvoj situaciji, svatko je mogao učiniti što je htio. Međutim, mi smo to u Vukovaru dobro kontrolirali, tako da toga nije bilo u nekoj znatnijoj mjeri”, rekao je u studenome 1991. u jednom novinskom intervjuu. Što je mislio pod “znatnijom mjerom”, nije precizirao, ali danas, kad je započela istraga o onom što je činio u ljeto 1991. tvrdi (u Novom listu) da je “za njegova razdoblja u Vukovaru” ubijeno samo pet Srba. Danas on negira i miniranje srpskih kafića i kuća, pripisujući to vukovarskom SZUP-u: “Minirano je šest-sedam kuća i sve gostionice. Neka se ispita tko je to učinio.”

No, Merčep kao da zaboravlja da je upravo on, na komadiću papira istrgnutom iz rokovnika, još u rujnu 1990. - daleko prije bilo kakvih naznaka “balvan-revolucije” u Hrvatskoj - tražio od Branimira Glavaša da mu pošalje “50 kg salame i što više kapsli”. Glavaš, mu je već prije toga isporučio 100 kg vitezita 60, tj. “salame”, kako se izrazio Merčep. Isporuka je zacijelo bilo još jer je u listopadu 1990. iz orahovačkog kamenoloma Radlovac Glavaš preuzeo daljnjih 500 kg vitezita 60, 10 metara sporogorućeg štapina, tisuću metara detonirajućeg štapina i 200 inicijalnih kapsli. Bit će zanimljivo čuti Merčepovo objašnjenje na što je potrošio toliko “salame”.

U razdoblju od 15. travnja do 30. srpnja 1991., uz brojne srpske kuće minirani su i kafići Krajišnik, Sarajka, Tufo, Brdo, Mali raj, Popaj, Točak, Čokot bar i Šid, kao i kemijske čistionice u vlasništvu Srba. U pismu Tuđmanu Marin Vidić Bili upozorio je da takva Merčepova djelatnost stvara “psihozu straha među hrvatskim i srpskim pučanstvom, što je rezultiralo masovnim zbjegom iz grada”.

Saša Lalić, voditelj vukovarskog centra Hrvatskoga helsinškog odbora za ljudska prava, kaže za Feral kako je iz podataka i razgovora sa svjedocima vidljivo da Srbi u Vukovaru nisu ubijani nasumce, već da je morao postojati negdje smišljeni plan koga će se privesti i tko će potom nestati. Uglavnom su birani viđeniji, poznatiji ili bogatiji Srbi. Silna medijska propaganda koja se iz Srbije u to vrijeme prelijevala preko Dunava, trubeći o šahovnici, uskrsavanju simbola NDH, novogovoru, ustašoidnosti Tuđmanova režima i sl., ne bi imala gotovo nikakva učinka da ljudi u Vukovaru na svojoj koži nisu osjetili ono na što ih se upozoravalo iz Beograda.

Da je hrvatski državni vrh još u ljeto 1991. do u potankosti bio upoznat s onim što se, zahvaljujući Merčepu i ljudima oko njega, poput Nebojše Hodaka, Siniše Rimca ili Igora Mikole, zbivalo u Vukovaru, svjedoči ne samo pismo Marina Vidića Bilog. Naime, i prije nego što je 18. kolovoza 1991. državnom vrhu upućeno to dramatično pismo, Tuđman se s prilikama u Vukovaru mogao upoznati i osobno, kad je onamo, zajedno s Gojkom Šuškom, Vladimirom Šeksom i Slavkom Degoricijom, došao 24. srpnja 1991. Vjerojatno je već tada shvatio da je Merčep prevršio mjeru, jer je nedugo potom, ovaj nakratko uhićen i iz Vukovara nasilno odveden u Zagreb.

Ondje, međutim, iako se do u detalje znalo što je radio u Vukovaru, nije bila pokrenuta nikakva istraga. Naprotiv, Merčep će postati savjetnikom tadašnjeg ministra unutarnjih poslova Ivana Vekića. Njegov daljnji ratni i životni put, od Pakračke Poljane i Gospića, do saborskog zastupnika i predsjedničkog kandidata 2000., uglavnom je poznat.

No, ni nova vlast, kad je na izborima 2000. smijenila HDZ, unatoč predizbornim obećanjima kako će, procesuiranjem svih ratnih zločina, Hrvatsku lišiti hipoteke bilo kakve krivnje za ono što su pojedinci u ratu činili, nije poduzela ništa. Strahovita stradanja kojima je ubrzo nakon Merčepova odlaska iz Vukovara bio izložen taj grad, bestijalna razaranja JNA i srpskih rezervista, te krvava odmazda prema zarobljenicima nakon pada Vukovara i, napose, stravičan zločin na Ovčari, bili su vjerojatan razlog što na istraživanju Merčepove uloge u samom uvodu u rat nije učinjeno ništa.

Vjerojatno je taktizirao i Haag. Svjesna da bi bilo zaista krajnje neprimjereno podizati optužnice protiv Hrvata za zločine počinjene u Vukovaru, dok Šljivančanin i Radić slobodno šeću, Carla del Ponte neke je dosjee stavila na dno svoje ladice. To međutim ne znači da istraga nije provedena temeljito i da Tužiteljstvo Haaškog suda, za razliku od hrvatskog, nema sve potrebne podatke za podizanje optužnice.

Na stol ministra Šime Lučina već u proljeće prve godine njegova mandata stigla je anonimna predstavka “Zabrinutih građana Vukovara” u kojoj su opisane likvidacije srpskih civila koji su potom bačeni u Dunav. Događaji se odnose na vrijeme u kojem je gospodar života i smrti u Vukovaru bio Tomislav Merčep. Ne može se reći da ništa nije učinjeno: 12. lipnja 2000. godine Županijsko državno odvjetništvo zatražilo je od Policijske uprave u Vukovaru dokumentaciju koja se odnosi na ubojstva počinjena u Vukovaru u ljeto 1991. Obavljeni su i obavijesni razgovori sa Stipom Pole i Zvonimirom Radošem, načelnikom, odnosno zamjenikom načelnika vukovarske policije iz 1991. Oni su ustvrdili da je cjelokupna policijska dokumentacija ostala u Vukovaru nakon pada grada. No, nakon višegodišnje okupacije koja je završena mirnom reintegracijom Podunavlja 15. siječnja 1998., ta dokumentacija nije pronađena. S istragom se stalo.

U međuvremenu, pojavile su se i dvije knjige o stradanjima Srba u Vukovaru, “Zločini bez kazne” (1997.) i “Vaš lik, naš put” (1999.), koje su, uza sve ograde, mogle biti solidno polazište za rad istražnih organa. U Vukovaru djeluje i nekoliko nevladinih organizacija koje su istraživale i prikupljale dokumente, kako o stradanjima Hrvata, tako i o stradanjima Srba. Među njima najpoznatije je Udruženje porodica nestalih i nasilno odvedenih lica, na čijem je čelu Ružica Spasić. Za obimnu dokumentaciju te udruge, u kojoj je mnoštvo podataka o nestalim i ubijenim vukovarskim Srbima, hrvatski istražni organi zainteresirali su se tek ovih dana.

Kako će istraga teći i dokle će stići, teško je prognozirati, no jedan detalj koji se zbio ovih dana prilično je indikativan: prošle je subote u vukovarskom hotelu Dunav došlo do masovne tučnjave između Hrvata i Srba, kad se desetak hrvatskih povratnika okomilo na goste Srbe, koji su ondje, na sindikalnoj veselici, uživali u pjesmi “Mile voli disko”. Letjele su čaše, boce i poneki stol. Intervenirala je specijalna policija, a poslije su, na policijskom brifingu, novinari zamoljeni da ne spominju imena izgrednika.

Izgrednike je naime predvodio Nebojša Hodak, jedan od najbližih Merčepovih suradnika vrućega vukovarskog ljeta 1991.