Svaki je zatvor, zatvor, ali Zabela je zatvor zatvoru

Ono što je u Hrvatskoj Lepoglava, a u Bosni i Hercegovini Zenica, u Srbiji je Zabela. Taj najveći zatvor u Srbiji, smješten tik do Požarevca, rodnog mjesta Slobodana Miloševića, nije doduše opjevan poput onog u Zenici, no postoji duhovita priča kako je nastao taj "srpski Alacatraz" na čije spominjanje i najokorjelili kriminalci osjećaju nelagodu. Knez Miloš Obrenović, zaljubljenik u konje, koji je na obližnjem imanju Ljubičevo osnovao ergelu, jednom je upitao stanovnike Požarevca što bi htjeli da im sagradi u njihovu mjestu. Spominjao je bolnicu, nudio im školu, ali oni su rekli da bi najviše željeli - zatvor. Iznenađeni knez, kaže legenda, u čudu ih je upitao zašto baš žele zatvor, a ovi su mu odgovorili: Da budemo bliže našoj djeci!

Koliko god duhovita bila anegdota o nastanku Kazneno popravnog zavoda u Zabeli, kako je službeno ime tog zatvora, to nije ustanova s kojim je pametno zbijati šaliti. Ondje robijaju najopasniji kriminalci u Srbiji, među njima i onaj najpoznatiji Milorad Ulemek Legija, a onamo će uskoro i okrutni, višestruki ubojica Sretko Kalinić, zvani Zver, kojeg je Hrvatska potkraj kolovoza izručila Srbiji.

Već izvana, dok stojite pred visokim zidom kojim je ograđen cijeli kompleks, Zabela izaziva strahopoštovanje. A kad nakon temeljitog pregleda, u usporedbi s kojim onaj u zračnim lukama izgleda poput dječje igre, uđete u zatvorski krug iza debelih metalnih vrata, shvatit ćete onu Danteovu poruku, koja doduše nije ispisana na vratima, ali je jasna i savršeno je osjećate: Vi koji ulazite, ostavite svaku nadu! No, najstrašnije u Zabeli svako je "zatvor u zatvoru" kako se zove posebno odjeljenje unutar 7. paviljona, opasano još jednim, debelim, neprobojnim betonskim zidom, zatvor kojeg danonoćno čuvaju stražari s dugim cijevima. Za svaki slučaj, okolo "zatvora u zatvoru", u kojem je smješten i Legija, patroliraju i odabrani pripadnici žandarmerije, u punoj spremi kao da će na ratište, s pancirkama i automatskim puškama. Izgledi da se pobjegne iz tog, najčuvanijeg dijela Zabele, neusporedivo su manji od šanse dobitka sedmice na lotu. U to ćete se dodatno uvjeriti kada vas domaćini odvedu u veliku sobu prepunu elektronike, srce sustava zatvorskog osiguranja. Na 20 velikih monitora ondje se reproduciraju slike s nadzornih kamera postavljenih na svim ključnim točkama zatvora. Nekoliko policajaca ondje motre na svaki detalj, svaku sumnjivu situaciju koja možda može promaknuti stražarima. Pojavi li se štogod neuobičajeno, policajci u kontrolnoj sobi lako mogu povećati sliku ili je - kao u kakvoj televizijskoj režiji – u tren mogu vidjeti iz drugog kuta. To je savršeni Big brother.

Nekoliko sati prije nego što smo ušli kroz ona ogromna, u narančasto obojena čelična vrata zatvora, kroz njih je, nakon punih 19 i pol godina, izašao sad već bivši zatvorenik. Službenici zatvora kažu da nije izgledao osobito sretan. Kad je nakon dva desetljeće njegov pogled mogao dosegnuti dalje od zatvorskog zida. Zato će logično zvučati rečenica upravitelja zatvora Željka Gradiške, koji će, dok promatramo akvarij sa zlatnim ribicama u hodniku upravne zgrade reći da nismo u pravu kada u šali kažemo kako bi stanovnici Zabele, umjesto tri želje, tražili zlatnu ribicu da im ispuni samo jednu, jedinu: izlazak iz zatvora. "Mnogi od njih znaju djelovati posve zbunjeno kada se nađu na slobodi", kaže Gradiška, zagrebački student, odrastao na "Poletu" i knjigama Miljenka Smoje.

Gradiška objašnjava kako je i Kazneno popravni zavod Zabela pati od istih boljki kao i drugi zatvori u Srbiji, ali i regiji – prenapučen je. U Srbiji je trenutno više od 11.000 zatvorenika. Gotovo deset posto njih zatvorsku kaznu odslužuje u Zabeli. Svaki zatvorenik u Zabeli državu stoji 20 eura dnevno, pa nije teško izračunati da to godišnje, samo kad je taj zatvor u pitanju, košta gotovo 10 milijuna eura. A to je, uistinu, ogroman novac. Srbija se, dakako, ne može mjeriti s Norveškom, koja kao i druge skandinavske zemlje po zatvoreniku troši 120 eura dnevno. Ipak, dodaje Gradiška, to je dovoljno novca da se stanovnicima Zabele osigura razmjerno pristojan standard.

Posebno odjeljenje, ili "zatvor u zatvoru" 7. paviljona, sa zelenim ulaštenim podovima i vratima ćelija obojanih u tamnije tonove zelene, djeluje čisto i sterilno poput kakve bolnice. Uz Legiju, osuđenog na 40 godina zatvora zbog ubojstva srbijanskog premijera Zorana Đinđića, ovdje je još 60-ak najtežih robijaša. Njihov je krimen ratni zločin, organizirani kriminal ili terorizam. Ćelija u kojoj dnevno provode 23 sata velika je tek toliko do u nju stane ležaj, stolica i stol. U ćeliji je i sanitarni čvor. Kad i izađu na onaj jedan sat zajamčene šetnje dnevno, iznad sebe neće vidjeti čisto nebo, već – poput ptica u krletci - žičanu ogradu. "Prostor je toliko klaustrofobičan", kaže Zorana Vučičević, savjetnica za medije i odnose s javnošću srbijanskog Ministarstva pravde, "da svatko tko se nađe prvi put nađe u tom prostoru za šetnju, odmah bježi prema zidu".

Tri dnevna obroka zatvorenici u posebnom odjeljenju također će pojesti u ćeliji i bit će uskraćeni za privilegiju kakvu imaju oni u otvorenim ili poluotvorenim odjeljenjima koji ručaju u zajedničkoj prostoriji. "Zatvor u zatvoru" samostalni je, posve autonomni sustav unutar Kazneno popravnog zavoda Zabela. Ima svoju posebnu, vrlo suvremenu kuhinju kakve se ne bi postidio ni hotel visoke kategorije. Ondje je i rezerva hrane dovoljna za više tjedana, kako bi se, iz sigurnosnih razloga, na najmanju mjeru sveo broj dostava namirnica. U posebnom odjeljenju nalazi se i zubarska ordinacija te ambulanta u kojoj je moguće izvesti manje zahvate. Ukoliko je potrebna kirurška intervencija, zatvorenik će helikopterom, pod strogom pratnjom i budnom paskom, biti prebačen u odgovarajuću zdravstvenu ustanovu u Beogradu.

"I zatvorenici posebnog odjeljenja imaju pravo na jedan desetominutni telefonski razgovor tjedno", kaže Branislav Marković, načelnik službe za tretman osuđenika. "No, svaki njihov telefonski razgovor se snima i arhivira. Jedino se ne snimaju razgovori osuđenika s njihovim odvjetnicima ili s predstavnicima nevladinih organizacija koje brinu o pravima zatvorenika. Uređaj ima certifikat i točno bilježi vrijeme kada snima razgovore, tako da odvjetnicima ili nevladinim udrugama, ukoliko to zatraže, uvijek možemo dati izlistanje kako bi se uvjerili da njihovi razgovori nisu snimani", objašnjava Marković.

Kada najteži kriminalci, poput Legije, stignu u posebno odjeljenje ondje će provesti najmanje dvije godine. Za to vrijeme promatrat će se njihovo ponašanje. Ukoliko je ono uzorno i ukoliko to druge okolnosti dopuste, zatvorenik može niti premješten u blaži tretman izvršenja kazne. No, samo unutar sedmog paviljona u kojem također važi zatvoreni sustav izdržavanja kazne.

Bez obzira što nakon određenog vremena i najteži kriminalci, zasluže li to svojim ponašanjem, mogu prijeći u odjeljenje gdje je režim nešto blaži i gdje u ćeliji mogu biti dvojica ili trojica zatvorenika, mnogi od njih će to odbiti. "Naprosto, naučili su na samoću i neku svoju intimu i mir", kaže Branislav Marković. Dodaje kako u poluotvorenim ili otvorenim odjeljenjima gdje u spavaonicama bude i po trideset pa i više zatvorenika, ne postoji mogućnost nikakve privatnosti. Doduše, ondje se zatvorenici u slobodno vrijeme mogu družiti, ali mnogo je onih koji više ne mogu slušati uvijek iste priče ljudi s kojima dijele zajednički prostor. "Zamislite kako je onima koji pet, 10 ili 15 godina dijele isti skučeni prostor s uvijek istim ljudima i neprekidno slušaju njihove priče koje se ponavljaju iz dana u dan", kaže Marković.

Zatvorski krug, osim dakako, sedmog, najstrožeg paviljona u kojem je i onaj zloglasni "zatvor u zatvoru" liči na ambijent kakve vojarne. Mnogo je zelenila, posađeni su i grmovi ruža, a krugom se šepuri i nekoliko paunova, obvezni dekor mnogih bivših kasarni JNA. Susrećemo i dvije crne mačke dok uživaju na još toplom listopadskom suncu. U krugu je tek nekoliko zatvorenika, neki telefoniraju iz javne govornice uz zatvorske zgrade, drugi dokono šeću uokolo. Vremena je ovdje napretek. Svi su u sivim zatvorskim odijelima. Promatraju nas tupim pogledom. Jasno im je da smo novinari i ne zaziru od fotoaparata, mada su nas u upravi zatvora upozorili da poštujemo njihova prava i ne snimamo ih izbliza, ukoliko na to ne pristanu. Uglavnom ne žele govoriti. Tek jedan u prolazu kratko je rekao: "2024.", što je vjerojatno godina koju s nestrpljenjem čeka, godina u kojoj će izaći na slobodu. Naš pratilac u zatvoru reći će mi da je to osuđenik koji je u Zabeli zbog dilanja droge. Takvih je ovdje podosta.

Iako se čini da je u zatvor nemoguće unijeti drogu ona ipak onamo dospijeva. Nije Zabela po tome jedinstvena. U Niškom zatvoru prošle je godine od predoziranja heroinom umro jedan zatvorenik. Droga je nezaustavljiva poput vode, nadire i uvijek nađe pukotinu, kažu nam u Zabeli. Da bi život u zatvoru ipak imao nekakav smisao, a i da bi droge bilo manje, zatvorenike se potiče na sportska nadmetanja. U krugu zatvora imaju čak i bazen, dimenzijama tek nešto manji od olimpijskog. A kako je spojen na izvor termalne vode čija je temperatura oko 36 stupnjeva, može se koristiti duže nego što je sezona kupanja. Uz bazen je i teretana, nogometno igralište, a nešto dalje i košarkaško.

"Potičemo zatvorenike da se uključe u sportske aktivnosti", govore nam naši sugovornici. "Za dobre rezultate dobit će povlastice koje im mnogo znače. Osuđenici koji imaju suprugu ili nevjenčanu partnericu, tako će umjesto jednog, redovnog posjeta u tri mjeseca - pokažu li se dobri u sportu – imati pravo na dva susreta u tri mjeseca. Za takvu vrst intimnih susreta postoji posebno mjesto u zatvorskom krugu, omanja zgrada koju zovu 'kuća ljubavi'. Sa suprugom ili izvanbračnom družicom, zatvorenik ondje, jednom u tri mjeseca, može provesti tri sata".

Kolikogod je to moguće i u Zabeli, unatoč tome što slovi kao iznimno strog zatvor, nastoji se zatvorenicima osigurati bar minimum onoga što se na slobodi smatra posve uobičajenim i normalnim. Zatvorenici se mogu ženiti, a obred se obavlja u posebnoj prostoriji unutar zatvorskog kruga. Najpoznatiji ženik u Zabeli bio je Kristijan Golubović, poznati srpski kriminalac i jedan od junaka legendarnog filma o srpskoj mafiji "Vidimo se u čitulji". Kristijan je jedini od desetak likova tog dokumentarca koji je preživio međusobne obračune beogradskih uličnih bandi. Tog rujna 2006. kada se ženio u Zabeli, njegova mlada do zatvora se dovezla u 15 metara dugoj limuzini, a pratila ju je kolona od desetak džipova.

"Sjećam se tog vjenčanja", kaže Branislav Marković, načelnik službe za tretman osuđenika. "Uz matičara, bili su naravno i kumovi i svadbene torta. Ranije se svatovima, osim zatvoreniku, dakako, dopustilo da popiju i koji gutljaj alkohola u zatvorskom krugu, no sada se od te prakse odustalo."

Naravno, u Zabeli, kao i u drugim zatvorima, homoseksualizam je prilično raširen. "Znamo za to i ako u pitanju nisu nasilni odnosi, toleriramo ih", kažu u upravi zatvora.

Kao i u svakoj zajednici, s tom razlikom što je zatvor zajednica u koju se ne stupa dobrovoljno, postoji sustav vrijednosti koji stvara društvenu hijerarhiju. Zna se tko je vođa pojedine skupine, zna se tko je glavni, tko je boss. "Nije samo fizička snaga ta kojom se u zatvoru postaje vođa", objašnjava Branislav Marković koji s 20 godišnjim stažem stečenim u više zatvora u Srbiji dobro poznaje nevidljivu, ali snažnu društvenu strukturu izgrađenu unutar zatvorskih zidina. "Važna je i inteligencija osuđenika, njegovo obrazovanje, ali i nastup, često i način odijevanja, mada u zatvoru svi nose uniforme. Ali i u takvim uvjetima neki ističu svoju osobnost. No, ono što je posebno zanimljivo jest da se ranije društveni status među osuđenicima isključivo stjecao u zatvoru, dok se sada taj položaj nerijetko donosi već prilikom ulaska u zatvor. Kada bi Legija imao prilike biti u nekoj grupi, da nije sam u posebnom odjeljenju, bio bi njen neprikosnoveni vođa, jer ga većina zatvorenika zbog svega što je učinio, doživljava kao osobu kojoj se valja pokoriti".

Upravo status lidera kojeg pojedinci stječu u zatvoru, objašnjava Marković, postaje njihov najveći problem kada odsluže kaznu. Povratkom u slobodu oni su ponovno nitko i ništa, bez statusa i ugleda kojeg su uživali među osuđenicima u zatvoru. Mnogi to rješavaju tako što se onamo ubrzo ponovno vraćaju.

Legija obožava Mars čokoladice i puši Davidoff

Najpoznatiji stanovnik Zabele, 42-godišnji Milorad Ulemek Legija, ne pravi problema zatvorskim čuvarima. Ni na što se ne žali, nije tražio nikakve pogodnosti. Doduše, bilo bi prerano da takvo što i pokuša. U Zabelu je, iz beogradskog Centralnog zatvora, zajedno s bivšim šefom srbijanske tajne policije, Radetom Markovićem, stigao tek sredinom srpnja ove godine. Nekadašnji zapovjednik Jedinice za specijalne operacije (JSO), poznatije kao "Crvene beretke", dan provodi uglavnom pišući. Do sada je objavio desetak knjiga (Legionar, Momci iz Brazila, Gvozdeni rov, Mađioničar…) i to mu, navodno, donosi dobru zaradu. Većina njegovih knjiga može se naručiti i putem Interneta.

"Legija ima pravo na dva sljedovanja iz kantine tjedno. Napiše što mu treba i to mu dostavimo u ćeliju. Naravno, može naručit samo originalna tvornička pakiranja. Uglavnom, najviše mu donosimo Mars i Milka čokolade, zaista ih mnogo pojede. Dakako, naručuje i cigarete. Puši Davidoff ", kaže Goran Nenadović, načelnik službe za osiguranje i zapovjednik "zatvora u zatvoru".

Legija, kao i svi zatvorenici posebnog odjeljenja mjesečno sa svog računa može potrošiti najviše 35 tisuća dinara (oko 350 eura), što je prosječna mjesečna plaća u Srbiji. Više od toga nije dopušteno, bez obzira koliko novca na svom računu imao.

Iz sigurnosnih razloga namirnice koje osuđenik naruči uvijek se kupuju u drugoj prodavaonici u Požarevcu ili okolini. I pored toga sve što odlazi u ćeliju mora biti tvornički zapakirano, vrlo se temeljito pregleda pa je isključena mogućnost da se proturi kakav nož, oružje ili turpija.

Dvije pobune u 10 godina

Zatvor u Zabeli u posljednjem je desetljeću bio je poprište dvaju velikih pobuna osuđenika. Ona nakon pada Slobodana Miloševića u listopadu 2000. bila je krvava i trajale je tjednima. Zatvorenici su tada divljali, lomili i palili inventar, međusobno se tukli. Razlog: tražili su amnestiju. Demolirali su dobar dio zgrada unutar zatvorskog kruga, a osobito su stradali peti i šesti paviljoni dok su sedmi paviljon i zgrada Doma kulture bili znatno oštećeni. Šesti paviljon bio je toliko uništen da ni danas nije u funkciji. Skupina osuđenika tada je izvikivala političke parole, među ostalima i onu: "Mi napolje, JUL unutra", misleći na članove stranke Jugoslovenske udružene levice, Miloševićeve supruge, Mirjane Marković.

Druga pobuna dogodila se šest godina kasnije, potkraj 2006. i nije bila tako dramatična i krvava kao ona prva. Uzrok pobune koji je tada zahvatio i druge zatvore u Srbiji bilo je neusvajanje novog zakona o amnestiji. Mnogi zatvorenici tada su prijetili skokom sa zatvorskih krovova, a neki su se staklom i žiletima rezali po tijelu.