Čini mi se da sam dnevnik počeo da pišem nehotice, takoreći mehanički. Nikad u životu nisam dolazio u iskušenje da beležim ono što mi se svakodnevno događa. To mi se činilo previše pretencioznim - rekao je akademik Ljubomir Simović na početku razgovora za „Blic“ rađenog povodom njegove knjige „Guske u magli“ (izdavač „Beogradska knjiga“) koja je zbirka svojevrsnih beležaka vođenih u danima NATO bombardovanja ovih prostora. Na promociji, koja je okupila zbilja brojnu publiku i ugledne govornike moglo se, između ostalog, čuti da je reč o dnevniku koji ima odlike romana.
Govoreći dalje o tome odkud mu ideja da vodi dnevnik Simović bkaže: „Kad je počelo bombardovanje, od prvog trenutka sam počeo da zapisujem sve ono što čujem i vidim. Pisao sam redovno, iz dana u dan, iz sata u sat, od početka do kraja, sve dok se bombardovanje nije završilo. Sad, šest godina posle tog neobičnog rata, čini mi se da se u tim mojim sveskama nalazi jedno prilično sistematično svedočanstvo o onom što se događalo tog proleća 1999.
Vaš dnevnik se razvija na dva plana - u njemu se sve vreme prepliću javna i privatna scena...
- Bilo mi je važno da vidim i zabeležim sve što se događa, ne samo u Beogradu, nego svuda: u Novom Sadu, Pančevu, Valjevu, Užicu, u Grdeličkoj klisuri, u Varvarinu, Koriši, Lužanu, Prištini... Po Beogradu sam kružio kao živa kamera, koja snima sve: bombardovane zgrade MUP-a, Generalštaba, Televizije, kamera koja snima kafane, pijance i ulice. Čini mi se da sam za vreme bombardovanja najmanje bio kod kuće. Sretao sam mnogo ljudi, poznatih i nepoznatih, zapisivao sam sve o čemu smo razgovarali. Svi smo se tada našli u novim i nepoznatim okolnostima, ali sam ja i u tim novim okolnostima, bez obzira na sve, nastavio da živim svoj život. Ni u ratu nisam prestao da radim ono što sam radio u miru: To je bio moj način odbrane. Obratite pažnju na onu biciklistkinju koja, u utorak 25. maja, prolazi kraj ruševina u Miloševoj ulici.
Nije li naslov „Guske u magli“ više nego indikativan?
- Mislim da taj naslov sasvim dobro pristaje ovoj knjizi i svemu onome što se u njoj nalazi. Ljudi me često pitaju: Ko su te guske? Mi ili oni? A ja pitam: Koji mi, i koji oni? Ta ratna igra je imala svoje velike igrače, koji sve drže u svojim rukama. Ali je imala i one koji su verovali da su veliki igrači, i koji su mislili da sve drže u svojim rukama. Za mene su guske bili i jedni i drugi. I oni koji su sve to planirali i programirali, i koji su mislili da sve znaju i vide, i da sve drže pod kontrolom, nisu u toj magli mogli videti sve. Bojim se da se pravi rezultati tog rata ni danas jasno ne vide. I bojim se da su porazniji nego što nam se čini.
Citirate, u nekoliko navrata, ljude sa naše političke scene. Kad se danas čitaju njihove reči često zvuče neverovatno, kao najobičnije gluposti.
- Ali su te njihove gluposti kod nas prihvatane i dočekivane kao sušta mudrost! Pogledajte, ako imate vremena, pismo Mire Marković Robinu Kuku, ili njen intervju SVS-u. Ili pogledajte Miloševićev intervju nekom slovačkom listu, ili njegovo pismo Klintonu. Te gluposti nekima nisu smetale da ih proglašavaju bogovima. Jedan od Milošević udvorica je, preteći Amerikancima, izjavio da u Srbiji živi 11 miliona Slobodana Miloševića! Drugi je rezidenciju predsednika Jugoslavije proglasio za Miloševićevu „porodičnu kuću“! Treći je predlagao da se Miloševiću dodeli orden narodnog heroja! A nije bilo malo onih koji su, dok su se naša vojska i policija povlačile sa Kosova, i dok su na Kosovo ulazile strane trupe, slavili pobedu, i na sve strane trubili kako smo odbranili integritet i suverenitet zemlje! Kakav suverenitet i kakav integritet, kad na jednom delu naše zemlje nema ni naše vojske, ni naše policije, ni naših zastava, ni naših zakona? Te naše guske su same proizvodile maglu, da bi sakrile istinu. Ono Miloševićevo deljenje odlikovanja i činova bilo je veliki maskenbal.
U svojoj knjizi opisujete, veoma detaljno, bombardovane zgrade, protestne koncerte, branioce mostova. Ali ne propuštate da opišete i neke scene sa Kalemegdana, cvetanje divlje nane i kokošinje ljubičice, ili pojavu one velike oluje iznad Save i Dunava?
- Dolazak te oluje sam doživeo, i opisao, kao povratak prirodnog reda, i prirodnih zakona. Doživeo sam je kao dolazak pravde. U njoj sam video neku silu jaču od one koja se tih dana nastanila u našim oblacima.
Kako vi, posle svega, sagledavate danas ovaj naš prostor i njegovu neposrednu budućnost?
- Rat o kome govorim u ovom dnevniku je završen, ali mi nismo izašli iz konfuzije i magle. Mi i dalje sledimo guske koje ne znaju ni kuda lete, ni kuda nas vode. U ovoj magli ne samo da nije moguće videti budućnost, nego nije moguće razabrati ni neke jednostavnije stvari. Jeste li vi sigurni da znate gde je i ko je mafija, i gde je i ko je policija? Je li normalno ovo što se događa u našim sudovima, i ovo što se događa u našoj Skupštini? Da li bi i u jednoj normalnoj državi sudija koji je zabranjivao knjige mogao postati ministar pravde? I da li bi obijač trafike mogao postati ministar policije? Je li normalno što pevamo himnu nepostojeće države? Ovom sazivu Savezne skupštine je istekao mandat, ali se svi ponašaju kao da nije. Kad nekoj konzervi ribe istekne rok upotrebe, ona nije za jelo, ona je opasna po zdravlje, i povlači se iz prodaje. A kod nas je u upotrebi sve ono čemu je rok upotrebe odavno prošao: i himna, i skupština i konzerve, i glave, i ideje...
Bojim se da naslov moje knjige, „Guske u magli“, može da pokrije period mnogo veći od ona tri meseca bombardovanja.
Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja,
stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.
Komentari 0
Pogledaj komentare