Kockar

Svašta je čovjek u stanju napraviti zbog kocke, jednom doveden u mračni bezizlaz, u onu situaciju u kojoj razumni ljudi skaču s nebodera. Jedan engleski vojvoda toliko je bio obuzet kockanjem da nije imao vremena jesti: kad mu je sluga donio šunku, vojvoda je zapovjedio da mu je stavi između dvije kriške kruha, kako ne bi morao ustajati od kockarskog stola. Čovjek se zvao John Montagu, vojvoda od Sandwicha.
Nitko tu kockarsku psihologiju nije bolje opisao od rečenog Fjodora Mihajloviča, neprevaziđenog slikara ljudske duše: on je to mogao jer je i sam bio neizlječiv, kompulzivni kockar, pa je „Kockara“ i napisao upravo u takvom jednom bezizlazu, da isplati kockarske dugove i spasi vlastita autorska prava, izdiktiravši rukopis Ani Snjitkinoj u grozničavoj utrci s vremenom, u svega par tjedana.

Vrag je kocka. Netko zbog kocke, eto, izmisli sendvič, a netko napiše remek-djelo svjetske književnosti. Mladom hrvatskom pjesniku i književnom kritičaru Nevenu Jurici, recimo, na pamet je pala - država. Prava pravcata nezavisna država.

Jednog davnog, prohladnog jutra, na izlazu iz hotelske kockarnice, potpuno ispražnjenih džepova i glave – sav smisao njegova života stao je tog jutra u dvije kesice ljubičastih podočnjaka – mladi je hrvatski pjesnik i književni kritičar razmišljao što i kako dalje. Tu, na samom dnu svijeta, dok je gledao prosjaka bez noge, smišljajući kako da mu ukrade onu novčanicu s kartona, otrči nazad u kazino i stavi je na nepar, crveno, mladi je hrvatski pjesnik gnjevno procijedio: „Kocka je kurva!“ I tada mu se javilo: kocka je možda velika kurva, ali politika je veća.

Ideja je, naravno, bila sumanuta, ali u šest ujutro, pred kockarnicom, bez prebijene pare, s utjerivačima dugova za petama, nijedna ideja nije nerazumna: kad bi nekako - zna on da je nemoguće, ali nekako - kad bi Hrvatska dakle postala nezavisna država, a Neven Jurica bio jedan od njenih utemeljitelja, postao bi kasnije zbog svojih zasluga sigurno i diplomat, ambasador, i svaka bi svjetska kockarnica bila njegova. A sve pokriva državni budžet! Vratio bi dugove i onda, na vrhuncu diplomatske karijere, postao ambasador Hrvatske u Monaku, ili još bolje, u Sjedinjenim Američkim Državama. Ili - maštanje ništa ne košta - u Ujedinjenim Narodima! Gledao bi što govori šef američke misije i ponavljao za njim, tu i tamo ručao s nekim jadnikom iz trećeg svijeta, a onda poslije ručka u službeni automobil i pravac Las Vegas.

- Ti to ozbiljno? – pitao ga je sat vremena kasnije prijatelj za stolom u Gradskoj kavani.
- Najozbiljnije – gorljivo je mlatarao rukama mladi pjesnik. – Razmisli: ovo je hrvatska povijesna prilika. Gorbačov je načeo SSSR, komunizam je mrtav, Varšavski pakt je gotov. Ako je u cijelom vijeku bila jedna šansa, jedna mala šansa da se Hrvatska otrgne od jugoslavenske tamnice, to je sada, ovog trenutka, dok Sovjetski Savez ne gleda.
- Meni to zvuči malo, hm... suludo.
- Generale! – zavapio je Neven Jurica i uhvatio prijatelja za ruku, a General ga je zvao, jer je nekad bio general JNA, pa shvativši da ih gleda cijela kavana, popustio stisak i stišao glas. – Generale, koliko imaš godina?
- Šezdeset šest.
- Šezdeset šest! Misliš li zaista da ćeš doživjeti sljedeću ovakvu priliku? Što je najgore što ti se može dogoditi? Zatvor?! Koliko je to zaista gore od usrane penzije i povijesne anonimnosti? Generale, tebe ne pamte niti iz sedamdeset prve! A ovo je prilika da uđeš u povijest. Da ti i Savka i Tripalo ljube ruke kao prvom hrvatskom predsjedniku!
- Ha – zaigrao je zakrivljeni smješak na licu Generala. – Mogao bih dati napraviti i predsjedničku lentu, znaš ono, kao Franco, s ordenima na uniformi...
- Pa da!

Ostalo je povijest. Nekoliko mjeseci kasnije, 17. lipnja 1989. Neven Jurica i još pedesetak ljudi tajno se okupilo u baraci pored terena Nogometnog kluba Borac u zagrebačkom naselju Staglišće, osnovalo Hrvatsku demokratsku zajednicu i za prvog predsjednika izabralo nekadašnjeg generala JNA dr. Franju Tuđmana. Povijest će zabilježiti da je prilikom glasanja nedostajao jedan suzdržani glas.

- Ne petljam, majke mi. Kažem ti, strpi se još malo, sve je pod kontrolom – šaptao je Neven Jurica u telefonsku slušalicu, za stolom u pokrajnjoj sobici. – Čovječe, evo sad glasaju za predsjednika.
- Ne znam što sad muljaš, ali ne vratiš li lovu do kraja mjeseca, poželjet ćeš da te dohvatila Udba! – rekao je prijeteći glas s drugog kraja žice.
- Čovječe, kad napravimo državu, ja ću biti šef hrvatske misije u UN-u i vratit ću ti duplo!
- Ne seri – podivljao je glas. - Kakva država, kakav UN, jel čuješ ti sebe o čemu pričaš? Zvučiš kao Hrvoje Šošić! Jel ja tebi ličim na budalu?

Rulet se, međutim, ovoga puta okrenuo na Juričinu stranu. Nakon nekoliko mjeseci skrivanja od utjerivača dugova i Udbe, družina iz barake na Staglišću registrirana je kao politička stranka, i već u proljeće, na prvim višestranačkim izborima, HDZ je premoćno pobijedio komuniste i osvojio vlast. Bili su to dani kad je Neven Jurica mislio da sanja. „Dragi prijatelji, draga gospodo, kad je prije svije godine jedna mala grupa ljudi pod vizionarskim rukovodstvom dr. Tuđmana krenula na stvaranje hrvatske države, mnogi nisu ni na umu imali da je tako što moguće“, govorio je kao posebni Tuđmanov izaslanik na manifestaciji „Vinkovci – vrata Hrvatske“, u ratnu jesen 1991. „Kada naši sinovi daju svoje živote za slobodu sviju nas, onda nitko od nas nema pravo na malodušnost. Mi ćemo pobijediti! Mi ne možemo i nećemo izgubiti!“

- Nećemo izgubiti? – ponovio je godinu dana kasnije vozač hrvatskog veleposlanika u Australiji.
- Ne možemo i nećemo – rekao je veleposlanik Neven Jurica stavljajući hiljadu australskih dolara na nepar, crveno.

Tu, za velikim stolom za rulet u najvećoj kockarnici grada Canberre, gledajući rulet kako se hipnotički vrti, hrvatski veleposlanik Neven Jurica zavrtio je film u glavi. „Život ponekad baš ima smisla“, pomislio je prisjećajući se onog prohladnog jutra pred hotelom Ambasador.

- Ne znam kako si uspio, ali iskreno da ti kažem, nije me ni briga – rekao je toga ljeta u Zagrebu izbrijani muškarac brojeći novac. – Je li sve tu?
- Sve – odgovorio je Neven. – Tristo sedamdeset hiljada dolara.
- A šta ćemo s glavnicom?
- Čim me prebace u Washington – rekao je Jurica samouvjereno. – Pitanje je dana.

Tako je hrvatskog pjesnika, književnog kritičara i diplomatu Nevena Juricu konačno krenulo u životu. Bilo je tako lako: ambasador Republike Hrvatske odluči, recimo, kako je sramota da veleposlanstvo u Australiji, zemlji u kojoj živi sto hiljada Hrvata, ima tako bijednu zgradu. Samo okrene telefon i sutradan je na računu milijun i pol dolara za izgradnju novog, velebnog veleposlanstva. Više ni službenicima ambasade nije morao ništa objašnjavati.

- U kazino? – kratko bi upitao vozač, reda radi.
- Aha – odgovorio bi Neven Jurica sa stražnjeg sjedišta. – Da vidim namještaj i izaberem nešto za ambasadu.

Kad bi presušili novci iz državnog budžeta, organizirao bi donatorske večere, na kojima su bogati australski Hrvati davali novac za obranu Domovine, a onda s gotovinom u džepu trčao u kazino. Vremena nije bilo, a računica je bila jednostavna: jedan kalašnjikov na ruletu - na nepar, crveno - pretvara se u četiri, a jedan bestrzajni top do jutra postaje borbeni avion. Nije Nevenu Jurici bilo teško po tri dan i tri noći probdjeti u mračnim rovovima australskih kockarnica. Radio je kao konj i sanjao veliku staklenu zgradu na East Riveru.

- Nikad više ni pare za komunističku crvenu bandu! – vikali bi emigranti u sali neke hrvatske katoličke misije.
- Nikad više! – ponovio bi ambasador. - Ni pare za crvene!
I iste noći stavljao donacije na nepar, crveno.

Kad se stvar otela kontroli, kad su novine u domovini počele pisati o sumnjivim poslovima hrvatskog veleposlanika u Australiji, i golemim dugovima ambasade kojoj su umalo isključene struja i voda, stvari su krenule nizbrdo: Neven Jurica je povučen u Zagreb i poslan za veleposlanika u - Bugarsku. A Bugarska devedesetih nije bila osobito obećana zemlja za gospodina kao što je Neven Jurica. Umjesto sanjanog i očekivanog veleposlanstva u Ujedinjenim Narodima, umjesto glamuroznih kockarnica Las Vegasa, blještavih boja Casino Avenua i zelene čoje stolova za blackjack u Palms Casino Resortu, Neven Jurica se jednog prohladnog jutra zatekao na željezničkoj stanici u Sofiji, zureći preko otečenih podočnjaka u prljavi komad kartona s logotipom Bonita banana. Na kartonu su bile tri kutije šibica, a pored njih njegova zlatna kreditna kartica.

- Abe batko! – požurivao ga je debeli, tamnoputi krupije u žutom džemperu, dok je mršavi kolega sa šiltericom Chicago Bullsa na glavi pjevušio megahit Volođe Stojanova: „Piramidi, faraoni, i baljci za milioni...“

Hrvatski veleposlanik tupo je gledao u karton. U jednoj od tri kutije bila je zgrada Ujedinjenih Naroda, plaća od desetak hiljada dolara, Armanijevo odijelo, crni Lincoln i Las Vegas, u druge dvije bili su nekakvi vladini uredi za nešto o nečemu. Onaj mršavi sveudilj je pjevušio. „Kuče vlače, rejs, dirja njama-njama hej!“ Iskusni kockar Jurica znao je trik: dok krupije miješa kutije, treba dobro pratiti onu u kojoj je kuglica, i onda, kad si posve siguran gdje je kuglica, pokazati jednu od ostale dvije. Tu su šanse njama-njama. Pardon, fifti-fifti. A svaki će vam kockar reći da je fifti-fifti dobra ponuda. Kao boja u ruletu.

- Lele batko! – trgnuo ga je glas, i Neven je drhtavim prstom pokazao na kutiju sasvim desno.
Bugarin je ublijedio, kolega je podrugljivo zapjevao refren - „Aj podaj mi male, tenkata, puška!...“ – i licem Nevena Jurice prešla je sjena nade. Sve psujući, krupije u žutom džemperu debelim palcem i kažipstom sa zlatnim pečatnjakom lagano je podigao kutiju, i već u sljedećem trenutku hrvatski pjesnik i književni kritičar Neven Jurica sjedio je u Zagrebu, u vladinom Uredu za informiranje.

- Kažem ti, stvar se malo zakomplicirala – govorio je tiho, a onda se odmakao od slušalice, iz koje se čuo piskutavi rafal najstrašnijih psovki.
U tom času, u trenutku krajnjeg očaja, palo mu je na pamet da tuži novine. Gledao je naslovnu stranicu Feral Tribunea s fotomontažom Tomislava Merčepa kako piša, okrenuo telefon jednog splitskog suca i učas je Feral zbog pornografskog sadržaja kažnjen sa trinaest hiljada maraka. Sve je išlo previše glatko da ne bi negdje bio zajeb: sutradan ujutro, na šalteru Zagrebačke banke, Neven Jurica je razočarano shvatio da svojom karticom ne može podignuti novac od Feralove kazne.

Onda je, kao u mafijaškim filmovima, otišao na Pantovčak po posljednju priliku da zaigra veliku igru, da ispuni snove i ode za glavni stol, među ozbiljne svjetske igrače, u veliku staklenu kockarnicu Ujedinjenih naroda na East Riveru.

- Tebi je jasno da si sve šanse, hm, prokockao? – rekao je Franjo Tuđman.
- Ovo je posljednji put – krajnjim naporom složio je Jurica samopouzdan, odlučan izraz lica, ponavljajući naučeni tekst. – Vrijeme je za završnu igru. Ja Hrvatskoj trebam tamo gdje se odlučuje, u epicentru svjetske politike, tamo gdje se odlučuje o ratu i miru, tamo...
Gledao je Generala u oči i onda izvukao svoj posljednji adut.
- ...tamo gdje se dobijaju Nobelove nagrade za mir.

Tako je hrvatski pjesnik, književni kritičar i diplomat Neven Jurica završio u Oslu, kao veleposlanik Republike Hrvatske u Kraljevini Norveškoj. Nije bio baš Washington, dakle Las Vegas, ali opet je bio u igri. Predao je akreditacije, fotografirao se, iskapio šampanjac i rekao službenom vozaču: „A sad me vozi u kazino.“

I dok si rekao „House wins“, skromni budžet za reprezentaciju hrvatskog veleposlanstva u Oslu od tri hiljade eura pretvorio se u veličanstveni gubitak od trideset hiljada eura. Tu nije bio kraj lošim vijestima: već sljedeće godine umro je General, i Neven Jurica je ostao bez sponzora. Onda je HDZ izgubio na izborima i hrvatski se pjesnik i književni kritičar našao na početku, u hrvatskom Saboru, daleko od svjetskih kazina, krijući se od utjerivača dugova u Odboru za očuvanje povijesnog djela dr. Franje Tuđmana. Tu je jedne noći usnuo neobičan san: razgovaraju on, general Tuđman i veleposlanik u Parizu Marko Žaja zvani Francuz, još jedan hrvatski diplomat optužen za zloupotrebu položaja i pronevjeru novca.

- Samo mi jedna stvar nije jasna – rekao je Francuz. – Zašto je naš narod tako opsjednut kockom, kad uopće nije dobar u tome?
- Naprotiv – odgovorio je Jurica. – Ja mislim da je rulet izmišljen za nas.
- Na osnovu čega to misliš? – pitao ga je Francuz.
- Na temelju činjenice da volimo zaraditi brzo i mnogo, a bez truda. Rulet je izmišljen za to.
- To je istina – potvrdio je Francuz.
- Ne, nije! – uzviknuo je General, pa se okrenuo Nevenu Jurici. – A ti, Alekseju Ivanoviču, tebe bi trebalo biti stid što tako govoriš o ruskom narodu!

U tom trenutku hrvatski pjesnik, književni kritičar i diplomat Neven Jurica probudio se s užasom shvativši da je on zapravo lik iz „Kockara“ Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. Znao je, naravno, dobro tu priču, priču o „našim ljudima u svijetu“, čiji je glavni junak Aleksej Ivanovič - u službi ruskog velmože što ga svi zovu General! - beznadni slabić koji je život pogubio na stolovima za rulet blještavih kockarnica Mihajlovičevog Roulettenburga. „Sutra“ – podviknuo je u sebi očajni Neven Jurica posljednju rečenicu „Kockara“, klasičnu jutarnju rečenicu svih kockara svijeta – „sutra je svemu kraj!“

- Ti to ozbiljno? – pitao ga je sutradan novi premijer Ivo Sanader.
- Vjeruj mi, znam ljude – gorljivo je mlatarao rukama Neven Jurica. – Razmisli: ovo je hrvatska povijesna prilika. Osama bin Laden je načeo američki mit, Rusija je zauzeta cijenama nafte, Europa se bavi sama sobom. Ako u cijelom vijeku bude jedna šansa, jedna mala šansa da

Hrvatska postane svjetska sila, to je sada, danas, ovog trenutka, dok Amerika i Rusija ne gledaju.
- Meni to zvuči malo, hm... suludo – zavrtio je glavom Sanader. – Hrvatska stalna članica Vijeća sigurnosti UN?
- Ne – odgovorio je Jurica. – Hrvatska stalna predsjedavajuća Vijeća sigurnosti. Svjetska supersila.
- Ha – zaigrao je zakrivljeni smješak na licu Ive Sanadera. – Mogao bih tamo i održati kakav povijesni govor, znaš ono, kao Hruščov, pa lupati cipelom po govornici...
- Pa da!

Ostalo je povijest. Neven Aleksej Ivanovič Jurica dočekao je svoj san. Najprije Washington, a onda konačno i East River. Nikad nije bilo lakše: gledao bi što govori šef američke misije i ponavljao za njim, tu i tamo ručao s nekim jadnikom iz trećeg svijeta, a onda poslije ručka u službeni automobil i pravac Las Vegas.

- „Eto što ponekad može značiti posljednji gulden! A što bi bilo da sam klonuo duhom, da se nisam usudio?“ – podrugljivo je hrvatski pjesnik i književni kritičar citirao velikog ruskog pisca, stavljajući hiljadarku na stol za rulet Palms Casino Resorta u Las Vegasu. – Dostojevski nema pojma. Tom je rečenicom trebao završiti roman.

Neprevaziđeni slikar ljudske duše po običaju je, međutim, znao bolje. U drugom dijelu „Kockara“, 17. lipnja 2009. godine – točno na dvadesetu godišnjicu povijesne osnivačke sjednice HDZ-a u baraci na Staglišću - Ministarstvo vanjskih poslova podiglo je prijavu protiv hrvatskog veleposlanika pri Ujedinjenim narodima Alekseja Ivanoviča, koji je na „lobiranje“ među diplomatama Las Vegasa potrošio više od milijun dolara.
Kocka je kurva, to svatko zna. Mario Puzo, čovjek koji je napisao Kuma, ima o tome zanimljivu teoriju: „Kockar je kao heroj koji ide u rat znajući da će poginuti. Pokažite mi heroja i ja ću vam pokazati mrtvaca. Pokažite mi kockara i ja ću vam pokazati gubitnika.“ Neven Jurica, hrvatski pjesnik, književni kritičar i diplomat, o ratnim herojima, dobitnicima i gubitnicima ima svoju tezu. „Kada naši sinovi daju svoje živote za slobodu sviju nas, onda nitko od nas nema pravo na malodušnost. Mi ćemo pobijediti! Mi ne možemo i nećemo izgubiti!“