Život je čudo, a čudo je u Šarganu

Osjetio je to na svojoj debeloj koži Emir Nemanja Kusturica, u slobodno vrijeme nekad slavni režiser, a danas šarganski rendžer, zlatiborski Chuck Norris za stolom u ćošku Simovićeve kafane, a zapravo bilo tko iz podjele u tom sumornom okupljalištu prosjaka, vojnika, kurvi, političara i beskućnika: i prevrtljivi antiglobalistički aktivista Mile, i lukava provincijalka Cmilja, i stari cinik Stavra, i ocvala kurva Gospava, i gazdarica Ikonija, vlasnica koncesije za krčmu „Šargan“, i mrtvi Manojlo, kapetan Četvrtog pešadijskog puka zgodnog naziva „Stevan Nemanja“, duh rata što među preživjelima traži pravdu za sebe. Sjedi tako Emir Nemanja Kusturica za svojim stolom, cevči čokanjče i jada se društvu koje ga ionako, zauzeto svojim tugama, ne čuje: „Niko ne ume da udari kako ume da udari najrođeniji!“

Teško da ima tužnije sudbine od njegove. Polomio se nesretni Kusturica, ubio se živ da ga zemlja Srbija prihvati kao najrođenijeg, ubio se doslovno, zatukao u sebi muslimana Emira, izvršio mali, privatni samogenocid i stavio se na raspolaganje srpskoj kulturi i puku Emir Nemanja, Stevan Nemanja, kako se već zove taj Četvrti pešadijski puk, pa tako živ samoubijen, poput mrtvog Manojla, obijao kafane i tražio pravdu, nagradu za svoje zasluge, da bi na kraju dobio ono što je htio - malu njivu na rubu svijeta, park prirode Mokra Gora, da tamo zavede antiglobalizam.

Tamo je počasni Srbin i novi komandant Mokre Gore sagradio svoju antiglobalističku tvrđavicu, srpski Disneyland, čudovišno artificijelno selo iz kojega će se plitkom američkom kulturnom imperijalizmu suprotstaviti upravo izvornom američkom pseudotradicijom, na suštinski potpuno globalistički način. Pa onako kako u Las Vegasu grade vjernu repliku Venecije, samo ljepšu i komforniju, s klimatiziranim gotičkim palačama i čistim kanalima s WC-osvježivačima, tako je Nemanja na obroncima Mokre Gore sagradio tradicionalno staro srpsko selo, samo još starije i tradicionalnije, kalifornijski filmski set za akcionu introspekcijsku dramu „Umri srpski“, veliku open-air suvenirnicu u kojoj će umjesto coca-cole turistima prodavati sok od kupine „Čiča Draža“: zlatiborsko selo onakvo kako ga zamišlja Emir Nemanja Kusturica za one koji zlatiborsko selo zamišljaju kao film Emira Nemanje Kusturice. Selo koje je srpsko upravo onoliko koliko je i Kusturica Srbin.

Onda je kalif Kalifornijskog Drvenlanda, Disneygrada, kako li se to već zove, dobio od Države još pokoju hiljadu hektara za svoj privatni Park prirode, dobio je zlatiborski rendžer Chuck Nemanja Norris još pokoji hektar zračnog prostora za svoje helikopterske inspekcije, još pokoji kilometar za naplaćivanje harača dobio je Kusturičin sin Stribor, komandant Rendžerske službe Parka prirode Šuma Striborova, dobio je za svoju privatnu Užičku republiku Emir Nemanja Kusturica cijela četiri sela, baš prava sela, prava pravcata, Kremnu, Biosku, Vrutke i Stupare, sa sve kućama, njivama, stokom i pravim, živim seljacima.

I sve je od tada - žali se Kusturica za stolom u ćošku - obroncima Mokre Gore pošlo nizbrdo. Kad je helikopter Gorske službe naplaćivanja zabrujao i nad glavama kremanskih seljaka, kad su vidjeli da će se od sada Emira Nemanju i njegovog sina pitati što se smije, a što ne smije u Šumi Striborovoj, odjednom su zlatiborski Malici Tintilinići shvatili da su - baš kao u bajci Ivane Brlić Mažuranić - uzgojili zmiju u njedrima.
Kako je, pak, zdravom seoskom nacionalnom refleksu svaki neprijatelj tuđin, a svaki tuđin neprijatelj, tako je odjednom Nemanja Kusturica opet postao Emir, njegova je Užička republika postala Užički emirat, a lijepa se djevojka iz bajke pretvorila natrag u ljutu guju. Provalio je iz dobrih mokrogorskih komšija divlji gnjev, onaj autentični palanački šovinizam koji je Kusturici bio tako simpatičan i antiglobalistički dok je bio Srbin. „Gde se on potpisao kao Nemanja?“, grmi seljačkom bunom glas naroda iz nabreklih vratnih žila. „Nađite mi list gde je potpisan kao Nemanja, on se potpisuje kao Emir, on se nije prekrstio!“

Pa stadoše zlatiborski seljaci tjerati Emira u Novi Pazar, u Istanbul, u Sarajevo, ili gdje je već mjesto tom muslimanskom đubretu.
Teško, rekoh, da ima tužnije sudbine od te, hude sudbe srpskog dobrovoljca iz Četvrtog rendžerskog puka na čiji se antiglobalizacijski etno-Alamo, na kraju ove priče, digla kuka i motika, u rukama istih onih čijem je čistom seoskom nacionalnom supstratu pjevao kao autentičnom Životu naspram globalnoj Laži. „Kada se u Srbiji u centar pažnje postavi srpski domaćin kao kočničar napretka, ja to čitam kao ideju rušenja onoga koji stvara viškove“, govorio je još jučer Emir Nemanja Kusturica, slaveći kult srpskog domaćina. „Demokratiju kao lipsalog konja u Srbiju uvoze mali vazali koji se bore protiv domaćina i njegovih viškova. Oni su manekeni korporativnog kapitalizma odeveni u nevladine organizacije.“
U epilogu ove antičke tragikomedije Emir Nemanja Kusturica uskotračnom je prugom tako izvezao „šargansku osmicu“ i na orkanskim visovima Zlatibora, na svome geografskom i biografskom vrhuncu, tek što je „puke imitatore mondijalizma“ pozvao da „formiraju državu Armani ili Versače ili pak Dolče i Gabana, pa da se izgrađuju u okviru tih tradicija, u okviru kojih će moći javno bez posledica da nam kažu ‘marš u Bosnu odakle si stigao’“ - nesretnog su Emira natrag „u Bosnu odakle je stigao“ poslali upravo njegovi saborci iz rata protiv Republike Dolce&Gabbana. Jedva koji mjesec nakon što ga je na mitingu radikala pred beogradskom Skupštinom Vojislav Emir Koštunica najavio kao „najvećeg srpskog režisera“, nakon što je u zagrljaju Tome Nikolića urlao „Živela Srbija!“, jedva dakle koji mjesec nakon što su mu dobri domaćini na Pašićevu trgu skandirali „Emire, Srbine!“, nesretnik je ponovo postao - musliman.

Ako bi mi na ovom mjestu - za stolom u ćošku Simovićeve kafane „Šargan“, gdje razočarani Kusturica uzdiše kako „niko ne ume da udari onako kako ume da udari najrođeniji“ - ako bi mi dakle ovdje bilo dopušteno citirati naslov filma kojega je „najveći srpski režiser“ upravo na „šarganskoj osmici“ i snimio, rekao bih: „Život je čudo“. A čudo u Šarganu.

Sjednemo onda za stol do njegovog, naručimo po čokanjče pa pratimo što se događa, jer sve što će se poslije u ovoj krčmi na periferiji dogoditi kratka je povijest balkanskog beščašća.

„To su ljudi za prezir, to su oni koji snižavaju nivo vrednosti čitavog jednog naroda!“, reći će nam za stolom u ćošku antički lik Emir Nemanja Kusturica, očajnički pokušavajući obraniti „vrednost svog naroda“, i svoje i njihovo srpstvo, jer u titanskoj unutrašnjoj borbi ne smije stvari nazvati pravim imenom i reći da su dojučerašnji dobri domaćini ljudi za prezir zato što su bijedni šovinisti. Ne smije to reći jer pravi Srbin to ne kaže, to govore plaćenici globalizma, crveni mundiri pod njegovim Drvengradom, to bi - da ga balijom nazovu - rekao samo balija.
Zato Emir Nemanja Kusturica - zato što je „posrbica gori od Srbina“ - neće reći da je retorika zlatiborskih seljaka naučena u nacionalnom programu iz kafane „Šargan“ u Francuskoj 7, kojega je i sam višestruko odlikovani dobrovoljac, već će - u obratu lukavom poput „šarganske osmice“ - za to optužiti upravo strane plaćenike iz svjetskih centara moći, pretorijansku gardu Republike Dolce&Gabbana, anacionalne gnjide iz onih, zdravom seoskom nacionalnom supstratu tako tuđih i prezrenih - građanskih snaga. Napadi na njega zato nisu začeti u selima na obroncima Mokre Gore, reći će rezignirani Kusturica cevčeći čokanjče: „Srpska politička scena na građanskom nivou ima jedan, rekao bih, radikalni nivo koji je povela Vesna Pešić.

Pokvareni zlatiborski seljak Nemanja Kusturica misli, naravno, na onu lanjsku izjavu zastupnice LDP-a, kada mu je poručila: „Kakva njegova država Srbija?! Nije mu država Srbija, nego Bosna i Hercegovina, sram ga bilo!“

Vesna Pešić mu se kasnije onako građanski, pristojno ispričala, iako za to nije bilo nikakve potrebe, jer ona ga u Bosnu nije tjerala, ona ga je na Bosnu podsjećala. Nije mu Vesna Pešić rekla - i on to zna - da ga sram treba biti zato što je Bosanac, već upravo zato što nije. Zato što Bosanac nije sad, niti je Bosanac bio dok su producenti što su mu za „Underground“ nabavljali crni dim u isti dim bacali nepokrštene Emire. Zato sada, kad je njegova zemlja Srbija, a ne Bosna, nema pravo biti Srbin dok u crni dim bacaju pokrštene Nemanje.

Zato bi, konačno, kad ju je Kusturica optužio kao autoricu Memoranduma i profesoricu jezika mržnje, Vesna Pešić - da mene pita - trebalo povući svoju ispriku. Sram i stid Emiru Nemanji netko ionako mora dodati, kad ga već sam nema.

A on srama nema, niti bi ga dao. Nema ga dovoljno ni za sebe, a kamoli za susjede. Neće reći svojim dobrim suseljanima, što su mu na porodičnu slavu došli s bakljama i vilama: sram vas bilo, komšije. Ne smije, jer bi da je njihov čak i kad ga neće. Zato će reći: sram vas bilo, braćo. Jer nije stvar u tome da bi nešto osobito ružno i društveno neprihvatljivo bilo tjerati Bosance iz Srbije, nego u tome da on nije Bosanac. Ne može brat bratu biti šovinist. Otkud onda braća, otkud ti dobri ljudi s kukom i motikom pred tarabom Imanjina nemanja, pardon, Nemanjina imanja?

„Jasno je kome ne odgovara Park prirode Mokra Gora, to su pre svega lovokradice, potom oni koji bi da grade na divlje, da u šumi bez dozvole zidaju trospratnice“, tvrdi šerif Mećavnika i cele Mokre Gore. „Ovaj projekat ne odgovara samo onima s nečistom savešću, samo onima koji su navikli da muljaju.“ Tko su ti ljudi? „To su ljudi koji ne doživljavaju državu kao nešto svoje“, objašnjava Nemanja, „već kao instituciju koju treba prevariti“.

Ovdje vas, u ćošku kafane „Šargan“, presječe upola čokanjčeta, pa uljudno molite tog jadnika u tradicionalnoj narodnoj nošnji zlatiborskih rendžera da ponovi što je rekao. „To su ljudi koji ne doživljavaju državu kao nešto svoje, već kao instituciju koju treba prevariti“, ponavlja on.
Čovjek, shvatite vi tada, zna sve o tome, o doživljavanju države kao nečeg svog, ili kao institucije koju treba prevariti. Ovisno o geografskoj širini i historijskim okolnostima.

Eto nas na vrhuncu unutrašnje antičke drame: Nemanja Kusturica, čovjek koji srpsku državu doživljava kao nešto svoje, susreo se tako u ogledalu tradicionalnog mokrogorskog zahoda s bijesom Emira Kusturice, čovjeka koji je bosansku državu doživljavao kao instituciju koju treba prevariti. Emir Kusturica bio bi gori od svojih komšija čak i da je Bosnu, državu koju nikad nije doživljavao kao svoju, prevario u miru, onako kako ju je prevario i izdao u ratu: ako i ne samo zbog samara društvene odgovornosti kojega je sam na sebe uprtio, onda i zato što bi i tada, kao sada, nalaze o čistoći svoje krvi podvaljivao kao deklaraciju o čistoj savjesti. Zato on, primijetili ste, ne govori o krvi, nego o tlu, zato on govori o redu, pravu, zakonu i građevinskim dozvolama, za razliku od svojih susjeda, prostodušnih malih seoskih šovena s Mokre Gore, koji svoju nečistu savjest prostodušno peru njegovom nečistom krvlju i jednostavno kažu: „Emire, balijo!“.

I sad se čudom čudi, čudom u Šarganu čudi se zlatiborski emir Nemanja ljudima s „nečistom savešću“, što bi se za šumsku trospratnicu sa septičkom jamom odrekli i Srbije države i Srbina Kusturice, pa svojom „nečistom savešću“ u njega traže nečistu krv.

Pa ako nisu šovinisti, ako zdravi, seoski nacionalni supstrat po definiciji ne može biti u krivu, gdje su se to razišli njihovi putovi?
„Ubeđen sam da ti ljudi koji su protestovali imaju pogrešne informacije“, brani ih na kraju zlatiborski rendžer Nemanja: „To su zavedeni ljudi, koji su poverovali u razne neistinite priče.“ Koje neistinite priče? Prljavu propagandu prema kojoj je on zapravo musliman koji se i danas potpisuje kao Emir? Ne, naravno. Lukavi Nemanja sve prebacuje na teren prava, tamo gdje njegova braća nisu šovinisti, nego zavedeni nesrećnici, tamo gdje je Srbija pravna država, a on njezin ministar pravde: „Oni su poverovali u razne neistinite priče, kao što je ona da im neko neće dati da kose travu!“

Složimo se na trenutak za potrebe ovog ogleda s autoritetom ministra prosvjete i hortikulture Užičke republike, klimnimo mu glavom s našeg stola i naručimo po čokanjče. I tek što je konobarica Cmilja donijela rakiju, eto već za susjednim stolom velikog heroja antiglobalizma, apologeta zdrave, čestite seoske gerile, kako njihovu neglobaliziranu malu oazu brendira i pretvara u profitabilni park prirode, eto ga kako toj autentičnoj antiglobalističkoj domaćinskoj hajdučiji nosi zakone, urbanističke planove, račune za drumarinu i porez na one „viškove“, eto nehajnog i razbarušenog svjetskog revolucionara iznenada užasnutog pred autentičnim divljim trospratnicama zlatiborskih domaćina, i začepljena nosa nad njihovim groznim, neciviliziranim septičkim jamama, koje bi on pretvorio u tradicionalne srpske vrtne bazene, wellnes i spa-centre u kakvima su se odvajkada od teška posla odmarali kremanski seljaci.

Eto ga iznenada kako se, posle četvrtog čokanjčeta, razotkriva i kao „maneken antiglobalizma“, lažni gerilac, baš kao što je lažan njegov Drvengrad, kao što je lažan umjetni snijeg na njegovim tradicionalnim srpskim ski-stazama i kao što je i sam lažni Srbin.
„Ima kod Rebeke Vest jedna divna priča“, govorio je nedavno u jednom intervjuu Emir Nemanja Kusturica, „o jednoj beogradskoj porodici koja se panično boji da joj, kad dođu gosti, ne zakuca na vrata rođak sa sela koji bi im tu lažnu sliku o sebi koju stvaraju razrušio. I to će uvijek biti tako. Istina, takav čovjek može da bude i neprijatan i nasilan, i kreten, ali ipak ima u njega nešto...“.

Teško da ima tužnije sudbine od hude sudbe Emira Nemanje, kojemu su iznenada na vrata zakucali rođaci sa sela, pa razrušili lažnu sliku o sebi i o njima, romantičnu fresku koju je godinama strpljivo gradio. Kod Rebecce West salonski se malograđanin odrekao rođaka, kod Kusturice su se rođaci odrekli njega. I teško da ima tužnije sudbine za režisera nego kad protiv njega ustanu njegovi vlastiti likovi i kad otkrije kako ti neprijatni, nasilni kreteni što mu kucaju na vrata uopće nisu iz njegove drvengradske, salonske pastoralne estetike. Kad konačno izbliza vidi da je ono „nešto u njih“ zapravo obična, tradicionalna srpska kuka i motika.

Jada se tako Emir Nemanja Kusturica, u slobodno vrijeme nekad slavni režiser, a danas šarganski rendžer, Bosanac koji se Bosne odrekao, Srbin kojega se Srbija odrekla, revolucionar u državnoj službi što je pred rođacima sa sela pobjegao u ćošak kafane „Šargan“, sve cevčeći čokanjče soka od kupine iz svog autentičnog četno-sela: „Niko ne ume da udari onako kako ume da udari najrođeniji!“