Barbi Marković: "Izlaženje"

Književnost posle Bernharda: Barbi Marković napravila je književni eksperiment i u njemu uspela. Autorka Izlaženja svoje delo naziva remiksom novele Tomasa Bernharda "Hodanje".

Kultura

Izvor: Piše: Vesna Radman

Ponedeljak, 29.04.2013.

13:13

Default images

Jedna od velikih mana domaćeg izdavaštva jeste ta što kada propustite neko delo treba da sačekate minimum deset godina da bi se ono pojavilo u antikvarnicama. Retko kad se desi da naiđete na originalno izdanje naročito ako se ispostavi da je delo visoko ocenjeno. Treba se, s vremena na vreme, podsetiti domaćih romana, starijih ne više od pet godina, koji mogu da potvrde da ipak ima nade za nas. Jedan od takvih primera jeste remiks roman Izlaženje Barbi Marković.

Barbi Marković napravila je književni eksperiment i u njemu uspela. Autorka "Izlaženja" svoje delo naziva remiksom novele Tomasa Bernharda Hodanje. Ta se mešavina sastoji u tome da je ovo zapravo prevod austrijskog originala, pa se pojavljuje ista rečenična struktura, ali se glavna radnja i pojedine imenice razlikuju tako da od Bernhardovih likova kako hodaju dobijamo Barbine likove koji izlaze... u klubove. Autorka je iskoristila aktuelnu klupsku scenu i kroz nju prikazala psihu mladih koji besciljno tumaraju po ulicama i klubovima Beograda; oni posmatraju i filozofski razlažu šuplji svet okružen neonkama i disko kuglama.

Savremena književnost dozvoljava da se elementi jednog književnog dela nađu u drugom i da tako stvaraju posebnu vezu. Većina velikih autora postmodernizma gaje postupak meta-teksta, međutim, kod nas, mladi autori ili to izbegavaju ili prosto ne umeju da izvedu to kako treba. Postupak građenja meta-teksta u ovom romanu sastoji se u tome što je kompozicija romana, čak i osnovna radnja, s tim što su hodanje i izlaženje zamenjeni, identična kao kod Bernarda. Međutim, Barbi je unela i element lokalnog gradskog duha, tako što je zamršenu, bespredmetnu bernhardovsku rečenicu iskoristila za prikaz ispraznog sadržaja mladih u Beogradu.

Kroz pseudo-filozofski stil kakav je prisutan kod Berharda, Barbi Marković pravi parodiju aktuelnog raspoloženja kod mladih. Dok Bernhardovi likovi lude i razmišljaju o samoubistvu, Barbini likovi su u depresiji zbog toga što izlaze i razmišljaju o psihi elite koja odlazi na tehno žurke, posmatrajući ih kroz veo ironije. Naracija se sužava na prepričavanje događaja koji su se odigrali u klabingu, sve dok granice sveta ne postanu zidovu kluba gde se sluša Plastikmen. Likovi upadaju u paradokse izjavljujući suprotstavljene stavove – ono što vole ih uništava da to isto počinju da mrze. Babri vrlo precizno posmatra psihologiju klabera, kao osobe koje su kul samo u masi, ponašanja kao da ih neko snima. Ova slika predstavlja parodiju na bernhardovskog čoveka koji se gubi u sopstvenoj predstavi umetnika i ljudskog bića i stoga se njen roman ne može posmatrati odvojeno od Bernhardovog. „Svojom kritikom ipak radije ne bih zabavljala one koje kritikujem!“

Dugačka rečenica, koja se gubi u vremenu dešavanja i izgovaranja, upada u sopstvenu mrežu i budi konfuziju kod čitaoca, čime se stvara iluzija da nešto nedostaje. Da bi razbila ritam rečenice i fizički odvojila određena poglavlja, Markovićeva je u svoj tekst unela intermeca u vidu spiska pesama koje su iste kao u klubu gde se radnja odigrava. Otuda rečenica dobija ritam tehna koji se čuje u pozadini (čita na papiru) i zvuči kao iznova ponavljanje jednih istih glagola i jedne iste radnje, upletene u sopstenu melodiju i zgužvane u umu recipijenta kao i samih aktera. Rečenica je ta koja mrsi konce, koja se gubi, ne ostavljajući mogućnost da se ikad rasplete. Radnja romana odigrava se na malom prostoru, od jednog kluba do drugog, što je neobično jer deluje kao da se odigrava na velikoj geografskoj razdaljini. To je zbog toga što u realnu radnju autor upliće likove koji sugerišu, koji se pojavljuju u mislima i dijalogu glavnih likova i na taj način stvaraju odnos prema nečemu što nije tu. To što nedostaje dato nam je samo iz perspektive likova koji u mreži sopstvenih emocija i percepcije ne mogu da dokuče suštinu onog što nedostaje i tako svi zajedno upadamo u enigmu praznih reči.

Za razliku od Bernharda čiji su likovi uglavnom muškarci, Babri glavnu ulogu u svom romanu daje ženama. Čak i kad se pojavi neki muškarac kao usputni lik, on poseduje karakteristike žene, što na duhovnom što na fizičkom planu. Barbino ciklično vrtenje istih likova, glagola i stavova vezanih za položaj mladih klabera u jednom trenutku postaje zamorno za čitanje. Možda je spisateljica namerno želela da kod čitaoca probudi identično osećanje koje likovi poseduju – da se dosađuju, a da trvdoglavo teraju sebe da nastave do trenutka kad polude, odnosno upadnu u depresiju.

Kako prilazimo kraju, junaci "Izlaženja" postaju verno oslikani mizantropi koji svoju komičnu notu dobijaju kroz pseudofilozofski stav o noćnom životu. „Stanje potpune zasićenosti u kom se nalazim, beogradski je zen.“ Oni opsesivno kritikuju, analitički razlažu, pljuju, a i mi zajedno sa njima.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 0

Pogledaj komentare

0 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: