Tuđman: Kakva je to pederacija u Lori?

Dok na splitskom Županijskom sudu traje suđenje osmorici optuženika za ratni zločin počinjen 1992. godine u splitskoj Lori, Feral je uspio doći u posjed stenograma koji potpuno osvjetljava pozadinu događaja koji su uslijedili nakon što je još 1993. godine skupina vojnih policajaca ukazala tadašnjem državnom vrhu na brojne kriminalne radnje svojih kolega po uniformi u Šibeniku i Splitu. Iako se u stenogramu ne spominje Lora, nema dvojbe da se priča o zlostavljanjima srpskih zarobljenika odnosi upravo na splitsku Loru i šibenski zatvor Kuline. Iz stenograma, s kojega je u lipnju 2002. godine Vlada skinula oznaku vojne tajne - također je nedvojbeno da je u sve nezakonitosti bio upućen Mate Laušić, dugogodišnji prvi čovjek Vojne policije. No, iako su gruba kršenja zakona u režiji dijela dalmatinskih vojnih policajaca još prije 12 godina bila itekako poznata, većina ih do danas nije procesuirana, a pred sudom su se našli tek oni manje značajni.

Reljićeve sugestije

Dakle, Mario Barišić, zapovjednik 2. satnije 72. bojne Vojne policije, Milorad Paić i danas pokojni Tomislav Matić otputovali su 26. travnja 1993. godine u Zagreb na sastanak s Franjom Tuđmanom da bi mu ukazali na brojna gruba kršenja zakona od strane njihovih nadređenih, a tada vrlo moćnih figura u SIS-u i Vojnoj policiji. Sastanak je, prisjećao se Barišić u jednom nedavnom razgovoru za novine, dogovorio Matić s Ankicom Tuđman pozivajući se na svojega brata u Kanadi kod kojega su Tuđmanovi jednom odsjeli. Prije susreta, trojica vojnih policajaca pričali su sa Smiljanom Reljićem, koji im je sugerirao da pričaju "samo o onim stvarima koje bi predsjednika mogli dojmiti". Kazao im je da će predsjednika najviše zanimati "sve što ima veze s rušenjem HDZ-a", te detalji "o lažnoj uzbuni u Šibeniku 6. veljače 1993". Radi se, naime, o lažnom napadu na Šibenik koji su inscenirali časnici Hrvatske vojske Davor Škugor i Tvrtko Pašalić, tadašnji načelnik SIS-a u Šibeniku. Škugor je, inače, u ožujku 1999. godine potvrdio da se taj napad zaista i dogodio, odnosno, rekao je da je "kao načelnik stožera 113. brigade odobrio akciju aktiviranja, a ne ispaljivanja dviju minobacačkih granata na brdu Smričnjak i Tanaja. Bila je riječ o benignoj akciji ograničenog taktičkog značenja. Tijekom rata imali smo više sličnih varki koje su uvijek rezultirale uspješnim akcijama na šibenskom ratištu", tvrdio je Škugor. Za provedbu lažnog napada bio je zadužen sam Barišić.

Barišić kaže i da se odmah suprotstavio Reljiću, jer je smatrao da Tuđmana treba upoznati s podatkom da ga je Tvrtko Pašalić nagovarao na likvidaciju Nikole Vukušića, tadašnjeg načelnika šibenske policije, kao i s detaljima lažnog napada na Šibenik. Uglavnom, Barišić, Paić i Matić stigli su u Zagreb 26. travnja 1993. godine. Prema Barišićevim riječima, kada je spomenuo lažni napad na Šibenik "predsjednik je pocrvenio od bijesa i rekao da moramo ostati na ručku s njim i poslije sve ispričati Mili Ćuku i Tomislavu Šutalu". Na ručku su bili i Mario Nobilo, te Franjo Gregurić, predsjednikovi savjetnici, a po okončanju objeda Tuđman ih je pohvalio što su mu se obratili i uputio ih da sve što znaju ispričaju Tomislavu Šutalu, tadašnjem Tuđmanovu savjetniku za unutarnju politiku, i generalu Mili Ćuku. Vojni policajci tada su državnom vrhu dostavili pritužbu o stanju u Vojnoj policiji.

Stenogram koji posjedujemo nastao je istoga dana navečer, na sastanku kojemu su uz Tuđmana, Šutala i Ćuka prisustvovali Gojko Šušak, Miroslav Tuđman, Hrvoje Šarinić, Ivan Jarnjak i Jure Radić. Otprilike polovica sastanka bila je posvećena prepričavanju razgovora s vojnim policajcima iz Šibenika i čitanju njihove pritužbe, dok se u drugoj polovici govori pojavi proustaških pokreta u Hrvatskoj, o sukobu Josipa Boljkovca i Vice Vukojevića, te se analizira mogućnost promjene političkog raspoloženja u Istri, a kao mogući suradnici u tom projektu spominju se Herak, Martinčić i Delbianco.

Snimanje sastanka započinje u 21.15. Lako je zamijetiti da sastanak nije sniman od početka, jer stenogram započinje negdje na polovici rečenice Tomislava Šutala koji kaže "... da mu je glavni cilj zapravo razbijanje HDZ-a, a inače osobne ambicije izgorene (vjerojatno izgovorene op. a.) javno i poznate da bude čak i župan, ukoliko, kaže: kasa bude kod župana, a gradonačelnik u protivnom ako kasa bude kod gradonačelnika. To o tome Škugoru". Franjo Tuđman potom pita "o samom Pašaliću što je kriminalnog, što su kazali", a Šutalo veli: "O Pašaliću ima jako puno, da je on zapravo vlasnik privatnog poduzeća i da pod okriljem Vojne policije, zapravo sve šverca robu i čak se poslužuje sa zaštitnim klauzulama na prijelazu granica. U jednom slučaju ima dokument gdje je Perković potpisao da se propusti vozilo to i to, vozač Pašalić kao da se radi o potrebama Hrvatske vojske, a iz zapisnika na prijelazu granice to je čak išlo izvana da se apsolutno ne radi o tome nego o robi kojom on trguje".

Tuđman se, nadalje, interesira za veze spomenutih s Perkovićem – riječ je o Josipu Perkoviću, bivšem istaknutom jugoslavenskom obavještajcu koji je od 1990. godine postao istaknuti hrvatski obavještajac - a Šutalo u odgovoru prvo kaže kako su "oni rekli" da je Pašalić "bio početno čak i mentalno retardiran, da je nekakve specijalne škole pohađao i da li on kao takav može biti izvorni ideolog tih svih stvari koje se tamo događaju, oni kažu u onom kriminalnom dijelu što se tiče vlastite koristi, tu ali u nekim političkim aspektima nikako ne i oni drže da postoji jedna jasna veza između Hrvatskog državotvornog pokreta i vojne, dijela vojne policije pod Pašalićem i da to nije nepoznato njegovom pretpostavljenom gospodinu Perkoviću u Zagrebu".

Trgovina drogom

Šutalo referira da pojedini pripadnici Vojne policije "za njegov (Pašalićev op. a.) račun prodaju određene količine, ne zna se koliko, narkotika, droge, čak operiraju i imenima i stoji ovdje o kojim je vojnicima riječ. Inače, da je umješan i u otuđivanje dragocjenosti nekih dok je u Derventi bio i to je poznato upravo ovom Paiću koji je vidio iz toga paketa, tog zlata prepoznao jednu narukvicu koju je čak jedno vrijeme Pašalić nosio na ruci, pa ga je onda on upozorio da bi se riješio toga". Zatim se spominje i "nasilno oduzimanje automobila gdje se donedavno sve do redovne inspekcije Ministarstva obrane koju je vodio brigadir Vinko Vrbanac da je bio u nezakonitom posjedu nekakvog skupocjenog bmw-a koji je praktično otet od strane Vojne policije", te se navodi da je materijal o tim događajima kod "gospodina Šarinića". Šutalo i dalje govori o inspekciji MORH-a koja je priredila zapisnik o stanju u 72. bojnoj Vojne policije kojoj je tada zapovijedao Mihael Budimir. Pašalić je tada bio jedan od ispitivanih.

Vjerodostojni iskazi

Šutalo spominje i "loš prikaz" Mihaela Budimira "koji je Pašalićev čovjek i tu je čak došlo do toga da je pred časnikom Biškićem, on je zamjenik načelnika Vojne policije Hrvatske vojske, koji je bio u posjeti radi utvrđenja stanja u 72. brigadi da je došlo gotovo do pucanja između onog dijela koji je stao bio uz Budimira, u odnosu na veći dio satnije šibenske koji je bio stao uz ove naše izvjestioce". Potom, Šutalo kaže da je Budimir napustio taj sastanak i da se pokazalo kako "nije uvažavao vojnu hijerarhiju, niti surađivao na utvrđivanju materijalne istine".

U izrazito negativnom kontekstu spominje se i Željko Maglov, zapovjednik 73. bojne Vojne policije Hrvatske ratne mornarice, koji će nekoliko godina kasnije biti osuđen zbog šverca automobila. Šutalo spominje da je Maglov loš primjer zapovjednika, navodi da mu je "majka Srpkinja" i kaže Tuđmanu da o njemu "uvijek ružno govori". Šutalo ističe da "ima jedan slučaj... kad je natjerivao... na bludne radnje čak zarobljenike koji su dopali njemu... u nekoliko navrata maltretirao je zarobljenike prije inspekcije, prije dolaska promatrača da bi na taj način difamirao, diskreditirao ugled Hrvatske vojske"...

Nakon kraće Ćukove digresije o nekim bjelovarskim događajima, na izričit upit tadašnjeg predsjednika države, Ćuk i Šarinić kažu da se takve stvari događaju u Vojnoj policiji od Zadra do Dubrovnika. Tuđman pita što poduzeti, a Šutalo kaže: "Koliko imam iskustva kao sudac sa saslušavanja svjedoka, ljudi meni izgledaju ozbiljni i odgovorni, ti momci. Ja bih uzeo kao vjerodostojne njihove iskaze u onome dijelu gdje se radi o neposrednom saznanju". Na daljnja pitanja tadašnjeg predsjednika države koji se interesira je li istina da je Pašalić u njegovo, Tuđmanovo ime, naređivao ubojstva, Šutalo se zalaže da se Pašalića što prije ispita. Tuđman dalje pita što su iznosili o Mati Laušiću, a Šutalo kaže: "Stvar se svodi na to da oni sumnjaju na jedan način i u lojalnost, nemam druge riječi, Mate Laušića, bez obzira na njegov raniji angažman ovdje u tom smislu što su oni njemu te stvari rekli o Pašaliću". Na ponovljeno Tuđmanovo pitanje, Šutalo potvrđuje da je Laušić o svemu bio informiran, a Šarinić dodaje: "Još se jedanput vraćam na gospodina Matu Laušića. Kažem ponovno, to je govorio Mario Barišić".

Na ovome mjestu u razgovor se miješa Gojko Šušak. Njega zanima je li Pašalić u Vojnoj policiji ili SIS-u, a kada mu Šutalo odgovara da je u SIS-u, Šušak pita zašto su onda uopće razgovarali s Laušićem o njemu. Šutalo objašnjava da su Barišić i prijatelji zapravo niži časnici koji su obavještavali koga su stigli, da su Laušića o svojim saznanjima informirali prije mjesec dana, te da su iste informacije dostavili i generalima Međimurcu i Bobetku.

U nastavku priče stoji i da su se trojica vojnih policajaca požalila kako su odbili Pašalićeve zapovijedi, pa je Pašalić preko Budimira napisao razrješenje s kojim su se oni javili Laušiću. On ih je, pak, poznavao od ranije, pa ih je ostavio na rok od mjesec dana "dok se još stvari ne sagledaju". Šutalo dalje kaže da su generala Bobetka vojni policajci informirali o svemu navedenom, te iznosi ocjenu da Vojna policija ne može raditi s poremećenim odnosima između Budimira i Pašalića s jedne, te većine ostalih vojnih policajaca s druge strane. Ističu da Pašalića "i po kriminalnoj i po političkoj liniji apsolutno isključuju kao nepodobnog za mjesto koje je uzurpirao", da je imao i utjecaja na "postavljanje nekog Valentina Ćorića, čak da je s njim u vezi u HVO Herceg-Bosne".

Šarinić zatim naglašava da je on pročitao materijal koji su im dostavili vojni policajci i kaže "ako je 20 posto istine unutra i vjerodostojnosti onda to pokazuje jednu vrlo zabrinjavajuću situaciju i u Vojnoj policiji i u SIS-u i uopće u vojsci na tom području". Zatim naglašava kako mu se čini da "nije dovoljno naglašena veza između Perkovića, Tvrtka Pašalića, Budimira", jer je za svaku aktivnost Pašalić dobio potporu ili zaštitu od Josipa Perkovića.

"Spominje se na dva ili tri mjesta Laušić i kaže se isto, kaže – ponovno upoznati sa svim ovim što sada vama pričam, i ono što je Milorad Paić rekao u jednom času, evo ja mogu vrlo kratko reći, a rekao sam i malo prije da sve ovo što se tamo događa na našem području da se radi smišljeno da bi se diskreditirala država Hrvatska i sam predsjednik države. Mislim ima svega, što ima i u kriminalnim romanima od fizičke likvidacije do bludnih radnji, do krađe", govori Šarinić. Tuđman pita "šta bludne radnje, pederacija", a Šarinić odgovara: "U zatvoru su bili srpski zatvorenici, pa su ih onda prisiljavali na pederastiju i onda su to gledali tamo su se oko toga zabavljali itd". Šarinić kaže da mu se iskazi čine vjerodostojnima, da možda ima i preuveličanih dijelova i osobnih frustracija, "ali to ne može biti montirano", istaknuo je Šarinić, te dodao da i iz drugih izvora dobiva podatke koji ukazuju na loše stanje u vojsci "na tom području".

Miroslav Tuđman pokušava relativizirati sve o čemu su govorila trojica vojnih policajaca iz Šibenika. On kaže da bi se "što se tiče materijalnih činjenica mogle samo dvije stvari navesti. Ovaj fingirani napad na Šibenik i ona izjava da su poticani na ubojstvo Srba. Ne samo Srba, nego i načelnika policije. Sve drugo je ovdje u ovome tekstu, nema činjeničnog stanja". Mlađi Tuđman kaže da u iskazima ima previše kontradiktornosti, te naglašava: "Ovdje se navodi da smo mi u Kupresu zarobili 70 ljudi koji su netragom nestali. Nismo ništa imali od toga". Stav Miroslava Tuđmana o ovome da se razabrati iz sljedeće rečenice: "Tako da ja po mom mišljenju išao bih na to da unutra vjerojatno ima ovih kriminalnih radnji ili podataka i da je to jedan dio nekakav od osobnog interesa..., unutar toga do onoga što zovemo prolupanost. Ali ja ovu priču ovako u ovom izdanju ne bih kupio, jer je ona previše nelogična".

Potraga za nelogičnostima

Tadašnjeg predsjednika zanimalo je što je u svemu tome nelogično, a sin mu kaže "ako je ovaj Vukušić o tome obaviješten je li nas on obavijestio o tome". Na taj upit Jarnjak daje potvrdan odgovor i kaže kako je on, Jarnjak, "dao nalog Reljiću da ne možemo ići u ton nego da prati i on je prikupio neke podatke koje će sada prezentirati"... Jarnjak informira i da on poznaje Pašalića "nekih 20-ak godina. On vam je bio karatista nekada. To je čovjek izuzetnih fizičkih predispozicija, ali intelektualno na zaista vrlo niskom nivou". Predsjednik pita "je li on kao kriminalac iz Njemačke dospio uz Perkovića", a Jarnjak govori da se više ne sjeća. Nadalje, Jarnjak priča o lošim odnosima Vukušića i Laušića, o Vukušićevim pritužbama na Škugora, te najavljuje da će od Reljića zatražiti da "skupi ono što imaju njegovi". Jarnjak veli i da ima povjerenje u Vukušića, a za Pašalića kaže da je "životinja kada je u pitanju fizička snaga".

U nastavku, Šušak kaže da ima dovoljno materijala za pozabaviti se time, ali zapravo relativizira sve navode. Za Pašalića veli da je čuo za pritužbe, ali, prema Šušku, sve se svodi na to da Pašalićeva žena ima butik u Šibeniku. Škugora dovodi u vezu s nejasnoćama oko operacija na miljevačkom platou, a Budimira otvoreno uzima u zaštitu. Za njega kaže da ima sveučilišno obrazovanje, da se prijavio kao dobrovoljac i da je "jedan od najljepših časnika koje imamo. Doveo ga je Laušić prošlu subotu kod mene i molio me je, ministre, to je jedina osoba s kojom možemo nešto uraditi". Šušak, potom ukazuje na nejasnu ulogu Andrije Popovića, bivšeg novinara, koji je radio na filmu o Brunu Bušiću. Popović je po Šušku, "na jedno deset različitih strana do sada u Hrvatskoj vojsci" zakuhao svakakvih priča...

Šušak i Laušić

U nastavku se ponovno govori o Budimiru i Šušak je i dalje krajnje blagonaklon prema njemu. Za Maglova veli da ga uopće ne poznaje, da se i Laušić žalio na njega, a Jarnjak nadopunjava da mornarica isključivo sluša Leticu – misli na pokojnog admirala Svetu Leticu, prvog zapovjednika Hrvatske ratne mornarice.

Šušak je potom ustvrdio kako problematične kadrove sigurno nije postavio Laušić, te je prvo predložio kriminalističku obradu i suspenziju Tvrtka Pašalića, te suspenziju Škugora. Šarinić se okomio na Josipa Perkovića, tvrdio je da ga je jednom zatekao u laži, rekao da mu ne vjeruje, Tuđman ga podržava u tome te nastavlja s pričom kako ga se želi prikazati kao ratnog zločinca... Ćuk predlaže i provjeru Barišića, Paića i Matića, Tuđman se slaže da se sve provjeri, Šušak zaključuje da iza Pašalića vjerojatno stoji Škugor, te uzima u zaštitu Valentina Ćorića, zapovjednika Vojne policije Herceg-Bosne, te kaže "ako išta funkcionira u tom dijelu, to je ta policija", a potporu mu daje Miroslav Tuđman. Pred kraj razgovora, Tuđman uzima pohvaljuje vojne policajce iz Šibenika, a u razgovor se uključuje Jure Radić koji sumnja u njihove motive. Konačno, Jarnjak predlaže da se protiv odgovornih pokrenu optužnice, no Šušak se suprotstavlja: "Ne bih digao optužnicu, jer nismo sigurni da je možemo sprovesti, ispadamo smiješni. Onda ih treba suspendirati s posla, ali optužnicu dignuti onda kada znamo da ćemo uspjeti nešto napraviti". Šušak i u nastavku pokušava umanjiti značaj svih odgovornih, okreće razgovor protiv Andrije Popovića i Agotića, raspravlja o nekakvu tekstu objavljenom u ST-u, da bi priča potom skrenula u potpuno drugom smjeru.

Zaključak je manje-više poznat: Tuđman je u Šibenik poslao svojega sina, Matu Laušića i Mira Međimurca, a nakon njihova posjeta stradali su tek oni koji su događanja u Vojnoj policiji prijavili. Protiv Laušića i Pašalića, primjerice, ni do danas nije pokrenut nikakav postupak.

Inače, kad su se nakon sastanka u Zagrebu vraćali u Šibenik, Barišić, Paić i Matić doživjeli su prometnu nesreću nakon što ih je "neobjašnjivo shrvao umor".