Politika 3

21.08.2026.

10:34

Čedomir Antić za "Kompas": "Podržavam inicijativu da sve što ima veze sa Srbijom bude nazvano 'srpsko'"

Od jugoslovenstva i komunizma do današnjeg nametanja "srbijanskog" umesto "srpskog", borba oko nacionalnog imena otkriva mnogo dublji spor: kome pripada država, a kome pravo da je nazove svojom, piše profesor Čedomir Antić u kolumni za "Kompas".

Izvor: Kompas/Čedomir Antić

Čedomir Antić za "Kompas": "Podržavam inicijativu da sve što ima veze sa Srbijom bude nazvano 'srpsko'"
Kompas/ilustracija

Podeli:

Kolumnu prenosimo u celosti:

"Hrvatski novinar Denis Kuljiš pisao je o razlici između srpskog i hrvatskog poimanja nacije, o srpskom nacionalnom narativu kao ruralnom i religijskom, pa tako savremenim Srbima donekle neprihvatljivom u uslovima jugoslovenstva, realnog socijalizma i evrofanatizma:

'…Srbima je Srbija opančarska, mrska provincija, Ćuprija, Uroševac, Požarevac, Valjevo – daleko im lepa kuća, i samo bi neki nepopravljivi srbijanski dragovoljac, arkanovac, svoju tvrtku okrstio 'Srpsko-to-i-to', jer bi svima odmah zazvučalo crkvenoslavenski, pravoslavnoamfilohijski, vuklo na tamjan i pojanje, ikonostase, Kajmakčalan – Mačkov kamen, i na kraju na povorke, kralj na volovskim kolima. Idi bre, gde je tu biznis, moderne stvari…? Umjesto da se modernizira, Srbija je pobjegla od sebe, koliko je mogla…'

Trebalo je jako malo, svega nekoliko decenija, da najsnažniji balkanski nacionalizam – o kome je veliki istoričar Erik Hobsbaum pisao kao o jednom od retkih drevnih, protonacionalizama, koji je preživeo pritiske najmoćnijih i najstarijih carstava (Osmanskog i Habsburškog) temeljnih istorijskih braniteljki svojih religija – počne da se raspada. Budući lišen strane pomoći, svetske crkve kojoj bi pripadao, slabog i malobrojnog urbanog sloja koji je tokom pedesetih i šezdesetih godina zamenila sasvim nova – masovna, od totalitarnog režima modelirana, u slučaju Beograda značajnim delom nesrpska i još većim antisrpska – elita, srpski narod je još dobro i prošao. Za razliku od ostalih jugoslovenskih naroda, Srbi su bili izloženi pritiscima koji su suzbijali njihov nacionalni identitet. Jugoslovenstvo je praktično ukinuto (od nacije postalo je opredeljenje, za čije se 'pogrešno' tumačenje moglo stradati i robijati), ali su Srbi podsticani da budu 'Jugosloveni'. Dok su se među drugim narodima Jugosloveni brojali u hiljadama, među Srbima su se tako izjašnjavale stotine hiljada. Kada su 1981. prebrojani jugoslovenski narodi i narodnosti među Beograđanima i stanovnicima Centralne Srbije mlađim od 35 godina, bilo je 35%, odnosno 25% Jugoslovena! Da su okolnosti 1989-1991. praćene sa više proklamovanog evropejstva a manje nemačkog revanša, neki bi Ivica Račan godinama posredovao u tada nacionalno i politički po prvi put nepovratno podeljenoj i razorenoj Srbiji, što ratuje sa sopstvenim repom, sa 'mladim Jugoslovenima' koji za nefunkcionalnost konfederacije krive svoje nacionaliste, a posebno tu 'neokupanu, krezubu i seljačku“' Srbiju. Te Jugoslovene, koji se ne obaziru na stvarnost drugih republika, a ratuju sa svojim sunarodnicima, vodila bi elita čiji je prosečni dedica pola veka ranije oteo stan ili kuću u nekom urbanom središtu, a narodu iz kog je potekao rekao 'Zbogom!' već kada je 1945. ubio maloletnog sina komšije koji je isto bio Jugosloven, ali monarhista. Vodili bi zemlju i narod u propast mrzeći većinu, prošlost i sadašnjost, uzdišući za Antom i Janezom – idolima koji ih preziru; fascinirani Iljirom, koji se sa srpskim 'prostačinama' u svojoj kosovskoj sredini uspešno i zauvek obračunao.

Trebalo je jako malo, svega nekoliko decenija, da najsnažniji balkanski nacionalizam, koji je preživeo pritiske najmoćnijih i najstarijih carstava, počne da se raspada

Zahvaljujući drugačijim okolnostima, Srbija se nespremna i sa komunistima na čelu suočila sa neophodnošću nacionalne odbrane i obnove. Pod svetskim sankcijama i agresijom najvećeg vojnog saveza u istoriji ljudskog roda, Srbija se izvukla zbog svoje drevne unutrašnje snage, nadahnuta veličanstvenom istorijom, ali i zato što SAD i saveznici nisu hteli baš da prate svaki hir Nemačke i njenih identitetski invalidnih balkanskih podložnika. Srbija je ostala jedina multietnička država među jugoslovenskim republikama. Poluokupirana i kažnjena stranim kvislinškim agenturama, ona je neprekidno klevetana pa joj se broji više jedan međuetnički incident, nego Hrvatskoj tri stotine. Meni je jasno da se naši sugrađani, mnogi rođeni i socijalizovani u Beogradu (kao uostalom i Denis Kuljiš) nisu osećali dobro u Beogradu kada su njihovi zemljaci u Sloveniji tukli porodice oficira JNA i izbrisali iz državljanstva 25.000 Srba i Muslimana. Sigurno im nije bilo prijatno kada su videli ljude kojima su rodbinu ubijali, decu prebijali, a njih otpustili sa posla iako su potpisali izjave lojalnosti 'državi sviju 'Rvata''. Sigurno ih je boleo svaki lični prekor ili ružan pogled koji su doživeli u svom Beogradu, ali u Srbiji nije bio ni kolektivne ni lične euforije protiv recimo Hrvata, kakva je pokretana svake godine kada se spomene Blajburg – gde su većinom hrvatske fašiste ubijali listom hrvatski komunisti. U Beogradu ni obeležena nije najmasovnija grobnica nastala tokom čitavog 20. veka koju su stvorili hrvatski nacisti, kao što je od srpskih komunista porušeno oko 2.000 belih krstova na obalama beogradskih reka, gde je poklani srpski svet doplovio, a ljubazni pošiljaoci iz tadašnje 'ujedinjene Evrope' na jedan su leš okačili natpis kako je reč o mesu za jednu beogradsku pijacu.

Zato apsolutno podržavam inicijativu da sve što ima veze sa Srbijom i srpskim narodom bude nazvano 'srpsko'. Tako je nekada i bilo. U vreme kada većina savremenih nacija, čije smo stvaranje pomogli jugoslovenstvom i komunizmom, nije postojala, Srbi su svoju otadžbinu zvali Srpska zemlja ili Srpske zemlje

Kao i u svakom totalitarizmu, i kod nas su na kraju porobljavale i reči. Ne smemo da kažemo 'srpski'! Tako ćemo uvrediti nekog bivšeg ministra čiji je otac bio musliman – general, prvi čovek SUBNOR-a. Zbog rediteljke italijanskog prezimena nije u redu da sve ono što je u Sloveniji slovenačko, a u Crnoj Gori crnogorsko, u Srbiji bude srpsko. Treba da nas bude stid da nam vaterpolisti budu 'srpski' zbog nekog prodekana iz čijeg su kraja Srbi 'dekontaminirani' još 1942. godine. I valja da budemo pažljivi zarad osetljivih živaca prvog čoveka jedne velike ustanove koji, mada ga niko ne pita, širi glasove da je po ocu Goranac. Kad već spominje, ni u Gori ni u Opolju njegovog fisa nema… No, da bi 'srpski' zamenili odgovarajućom prisvojnom imenicom, tuđinski mediji ('Slobodna Evropa', 'Bi-Bi-Si', 'En 1'…) ponekad nameću neprimereni termin 'srbijanski'. Tako ukazuju da Srem, Banat, Bačka, Stara Raška, Kosovo, Metohija, dobar deo Toplice i Šopskog kraja navodno nisu deo naše države. Otvaraju i pitanje: 'Postoji li na ovom svetu išta što je srpsko'?. Ispada da srpsko može biti nešto u Crnoj Gori ako bi tamošnja antisrpska većina to dozvolila; ili u Bosni i Hercegovini ukoliko ne zabrani nemačko-bošnjački nelegitimni i nelegalni Ustavni sud."

Podeli:

3 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: