10.07.2026.
20:02
Antić za "Kompas": "Regionalno pomirenje"
Posle rata postali smo žrtve tzv. tranzicione pravde, piše profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu Čedomir Antić za "Kompas".
Kolumnu prenosimo u celosti:
"Neke države poput Hrvatske, Slovenije i Crne Gore ostvarile su sve što su u odnosu na Srbiju i Srbe želele. Bošnjaci i Albanci sa Kosova i Metohije – gotovo sve.
Jedan moj prijatelj uvek je bio krajnji antikomunista i veliki rodoljub. Ipak, poslednjih godina taj bivši profesor univerziteta i ministar gleda drugačije na našu prošlost. Pomirljiv je. Zaboravio je ranija ogorčenja i zanesenosti. Gleda svoju decu koju dosledno podstiče da se školuju što dalje od Srbije i govori o 'propuštenim prilikama'. Ne zna za koga bi glasao, ali je siguran da je sve bolje od postojećeg stanja. Neobično, ali slično je govorio od kada je prvi put ušao u vladu i bio vrli i vredni ministar.
Pošto je i o komunistima njegovo mišljenje postalo nekako relativizovano i iznijansirano, upitao sam ga jednom prilikom da li je zaboravio tog svog ujaka koga su komunisti 1944. godine streljali kada je bio u prvoj mladosti. Odgovorio je: 'Tuga je takva biljka – kad je ne zalivaš ona uvene.'
Naravno, moj drug bivši ministar je predstavnik tek jednog dela srpske elite. Međutim, među Bošnjacima Federacije Bosne i Hercegovine takve je praktično nemoguće pronaći. Ako je on ipak loš primer, hajde da uporedimo recimo Srbiju 1944. i Hrvatsku (Blajburg) 1945. godine. Istina je, u oba slučaja su partizanske komande naređivale da masovna pogubljenja izvrše pripadnici naroda kome pripadaju pravi i navodni saradnici okupatora i domaći fašisti. U oba slučaja stradalo je oko 60.000 ljudi. Razlika je u tome što su četnici bili antifašistička gerila, koja je ubila desetinama puta manje građana Jugoslavije nego hrvatske ustaše. Istina je i da su sile Osovine u Srbiji bile podržane od više desetina puta manje ljudi nego u Hrvatskoj. Ipak, dok je Blajburg tamo poistovećen sa Jasenovcem, a u parlamentarnoj desnici ga je čak i zasenio, u Srbiji nad grobnicom sa oko 3.000 (u odnosu na preostalo stanovništvo Begrada reč je bila o 2-3%) listom apsolutno nevinih Beograđana, svake godine se okuplja nekoliko desetina građana, a državna podrška je retka i simbolična.
Svedoci smo neobičnog fenomena. Srbija je jedva preživela ratove iz devedesetih godina. U izbornim godinama u SAD (1991–1992; 1995–1996 i 1999–2000) nama su nametani ratovi u kojima se srpski narod branio od potpunog obespravljenja pa i nestanka. U tim ratovima, u sukobima sa susedima mi smo pobeđivali, poraz ili nekakav smokvin list sporazuma nametali su vojnom silom SAD i njihovi evropski saveznici. Posle rata postali smo i žrtve tzv. tranzicione pravde. Neke države poput Hrvatske, Slovenije i Crne Gore ostvarile su sve što su u odnosu na Srbiju i Srbe želele. Bošnjaci i Albanci sa Kosova i Metohije – gotovo sve. Dovoljno je da spomenem da danas Bošnjaci žive na prostranijoj teritoriji nego što je to bio slučaj 1991. godine – ovo nije moja procena već zvanični podatak Popisa iz 2013. koji ne priznaje Republika Srpska. Slično je i sa Albancima sa Kosova i Metohije – Srbi su činili 11% stanovništva pokrajine i 40% žrtava rata. Posleratni progon Srba nema premca u odnosu na politiku Srbije prema Albancima od 1989. do 1999. godine. Pa ipak, mržnja ne tinja, već se razgorela poput šumskog požara.
Boris Tadić danas govori o lošoj politici sadašnje vlasti koja je, kako tvrdi, poništila njegove mirovne uspehe. Njegovi uspesi završili su se većim iseljavanjem nego useljavanjem, te sa po 300 incidenata na štetu Srba u Hrvatskoj godišnje
Istina je, SAD i saveznici podržavaju nešto što bi kod tih nedovršenih državnih projekata i osakaćenih nacionalnih identiteta svakako bilo prisutno. Tačno je da SR Nemačka finansira pretvaranje srednjovekovnih ruševina pravoslavne crkve u Novom Brdu u katoličke. Svi oni znaju da način na koji je obeležavana godišnjica zločina u Srebrenici, u budućnosti bez mnogo sumnje vodi u jedan kratki ali genocidan rat protiv Srba u Bosni i Hercegovini. Da u budućnosti žele mir, a ne rat, Nemci pre nekoliko godina ne bi kao uzornu delatnicu u medijima nagradili najbolju albansku novinarku, a kao najboljeg srpskog novinara prepoznali kolumnistu koji je bošnjački šovinista. Nekoga bi valjda, posle više decenija suđenja u Haškom tribunalu, i osudili za zločine protiv Srba?
Problem je u promeni svesti među Srbima. Istina, bivši Građanski savez Srbije dobio je jednako malo glasova kada je nastao 1992, i u vreme najdubljeg poraza srpske nacionalne ideje, a nakon dve godine ogromne vlasti ove patuljaste stranke, 2003. godine. Ipak, zahvaljujući predanom radu, milijardama evra uloženim u medije i NVO sektor, danas postoji kultura autošovinizma i oko 20% građana Srbije smatra da nije važno šta god se dogodi sa srpskim narodom izvan naših granica ili sa Srbijom, pod uslovom da njihovi politički protivnici budu smenjeni i ako je moguće stradaju.
I tu dolazimo do aktuelnog mundijala. Opšti savet medija je da građani treba da navijaju za reprezentaciju BiH. 'Zmajevi' su nazvani po muslimanskom feudalcu iz vremena kada su Srbi bili porobljeni i bez obzira na činjenicu da je Husein-beg Gradaščević bio spreman da prizna svoje davnašnje srpstvo i podiči se tradicijama Kosovskog boja, on ništa nije uradio da položaj, u to vreme većinskog, naroda na njegovoj zemlji bude promenjen. Reprezentacija BiH je gotovo ekskluzivno bošnjačka. Nedavno sam video fotografije sa jednog od mundijala iz prošle decenije, među navijačima BiH svuda su zastave sadašnje, međunarodno priznate BiH. Danas oni navijaju pod zastavom ratne 'Republike BiH'. U Sarajevu gimnazisti tuku svoje vršnjake iz Srbije, koje su priglupi roditelji i kriminalno nemarna školska uprava poslali u grad gde nije dostojno obeležena nijedna masovna grobnica srpskog naroda, odakle je prognano bar 100.000 Srba, gde su masovne ubice i silovatelji tretirani kao božanstva, a grbovi im obeleženi bolje nego Alijin, gde deca u mektebu uče o srpskim agresorima, njihovom stoletnom zlodelu i 14 genocida.
Bivši predsednik Srbije Boris Tadić danas govori o lošoj politici sadašnje vlasti koja je, kako tvrdi, poništila njegove mirovne uspehe. Njegovi uspesi završili su se većim iseljavanjem nego useljavanjem, te sa po 300 incidenata na štetu Srba u Hrvatskoj godišnje. Pokušali su njegovim putem da idu i naprednjaci, pa ipak od 2021. do 2025. broj onih koji podržavaju ustašku NDH povećao se u Hrvatskoj za 100%.
Teši što je Boris Tadić pre nekoliko meseci uporedio savremenu Srbiju sa Italijom pred dolazak Musolinija na vlast. Razlika je u tome što u Srbiji od 2022. do 2025. niko nije poginuo zbog politike, a u Italiji su samo crne košulje, tokom tri godine pred stupanje na vlast, ubile oko 3.000 građana svih uzrasta i oba pola. Srećom, manjak inteligencije nije kažnjiv. Ipak, glupost nije glavni razlog, a posebno nije opravdanje bilo kome u Srbiji da veruje u uspeh dosadašnjeg regionalnog 'pomirenja'."
Komentari 0
Pogledaj komentare Pošalji komentar