Naravno da su navrnula sećanja iz 2014. i 2015. godine, kao i sve što nam se godinama unazad dešava na južnoj srpskoj pokrajini. Ocu, bivšem policajcu sa čestim angažmanima na Kosovu devedesetih godina, pogotovo.
Ali, kroz nekoliko mišljenja prijatelja koji su uspešno letovali na albanskom primorju, ubeđen sam da Albanci u toj zemlji nisu isti kao i oni na Kosovu i Metohiji i da nemam čega da se bojim.
Taj se prijatan utisak dodatno pojačao prvog dana boravka u Tirani, jer baš ništa nije nagoveštavalo sve ono što će se dešavati dan kasnije, skandirati, vijoriti, bacati...
Albanci su, zaista, ovaj meč shvatili kao životno pitanje i u ogromnoj su se odazvali nacionalnom pozivu, iako je na stadionu moglo biti tek 20.000 gledalaca. Prema navodima tamošnjih medija, pa i rečima albanskog selektora Silvinja, skoro milion ljudi je tražilo kartu za 50 puta manji kapacitet stadiona.
Na ulicama Tirane od jutarnjih sati je bilo opsadno stanje. Mnoge radnje bile su zatvorene, baš kao i saobraćaj. Blokirane ulice iz sata u sat su bivale sve crvenije zbog državnih obeležja. Trubilo se iz okićenih automobila, a u navijački "folklor" su "upale" i zastave "UČK", "Velike Albanije" i tzv. Kosova.
I to nije nešto što nismo očekivali. Pa ni da se skandira ozloglašenoj terorističkoj organizaciji ili njihovim "herojima" Jašariju i slično... Ali, kada se zapali i iscepa srpska zastava. Pa se to desi još jednom, i još jednom...
Na tim snimcima koji se šire mrežama vidiš njihovo oduševljenje, a onda podigneš glavu iz malog ekrana mobilnog telefona, ugledaš isti taj prizor pred sobom i shvatiš da se nalaziš u grotlu ljudi koji te, u najmanju ruku, vređaju – nikako ti nije svejedno.
Ruku na srce, zaista nam nijednog momenta u Tirani nije bila ugrožena bezbednost. Koliko god su se srpski novinari trudili da izbegnu isticanje odakle dolazimo, nismo uspevali, jer je po fizionomiji i "uniformisanosti" laptopovima i akreditacijama bilo lako zaključiti ko smo i šta smo.
Ali, niti smo mi hteli da provociramo, niti su oni imali nameru da ulaze u probleme te vrste. Biti novinar trebalo bi da znači imati i neku vrstu inostranog "imuniteta".
Sreća je u tome što su njihovi najvatreniji navijači ostali bez karata (naravno, to nije slučajna odluka FS Albanije), te su ekstremisti, pa i nekoliko hiljada navijača pristiglih direktno sa Kosova, bilo osuđeno da bude na gradskim bulevarima, trgovima i u kafićima. Bojim se i da zamislim šta bi bilo da svi oni ušli na stadion.
Na samom zdanju "Er Albanija", organizacija jeste bila dobra, ali kontrola na punktovima ni blizu te reči. U najmanju ruku, moglo je da se unese, doslovno, šta god ste poželeli na stadion. Pretres je bio u stilu onog redara na utakmici Totenhema, koji je postao viralan širom sveta.
O problemima sa radom na medijskoj tribini, nedostatku interneta, pijaće vode i prostora da se sedi ne bih mnogo da davim, ali mi pada na pamet da je možda baš zato najpoznatiji albanski novinar Arlind Sadiku sišao na teren i želeo tamo da uradi svoj intervju. Ah, ne, sišao je da bi provocirao i ubrzo osramoćen pred svojim navijačima vraćen gde mu je mesto.
U celini, sama utakmica je pokazala da su Albanci silno želeli ovaj događaj da bi "pokazali" kako su dobri domaćini i održe utakmicu najvišeg rizika bez ijednog incidenta, ali i da svima pošalju jasnu poruku – da i dalje ne vole Srbiju i Srbe, i da ih nikada neće voleti, nego da se samo "prave" da je tako da bi ponešto zaradili od turizma.
Neprestano vređanje "ubi, zakolji, da Srbin ne postoji", poturanje dece od pet ili sedam godina da srpskim igračima u lice pokazuju simbole "Velike Albanije" koja bi u teoriji valjda trebalo da se protegne do Niša, konstantno gađanje srpskih igrača i čak tri prekida utakmice, kao i izjava jednog tamošnjeg novinara da želi da "poštuje srpske sestre" dok se njegova koleginica grohotom smeje... Verujem da dovoljno objašnjavaju da nam na licu mesta nije baš bilo svejedno.
Satisfakciju je mogao da nam ponudi Aleksandar Mitrović, da je ušla ona njegova lopta glavom, ili Lazar Samaržić da je za koji centimetar preciznije gađao sam ćošak gola Strakoše. Ovako zadovoljili smo se maestralnom odbranom (Kara)đorđa Petrovića i sačuvanim obrazom.
Možda nismo pobedili na terenu, ali svakako jesmo u ponašanju. Otišli smo tamo, nismo provocirali (za razliku od poslednjeg dolaska Albanaca u Srbiju), radili smo samo svoj posao i čistog srca se vraćamo kući.
Pa neka bude kao što mi je u miks zoni rekao naš heroj sa Novog Zelanda, Nemanja Maksimović. Neka sada oni dođu kod nas, da im pokažemo da smo bolji i fudbaleri i ljudi. I da mi na kraju budemo ti koji ćemo slaviti, te otići na treće u nizu Svetsko prvenstvo.
Komentari 76
Pogledaj komentare Pošalji komentar