Reč je o komadu nameštaja napravljenom od realistične lutke koja podseća na afroamerikanku u lascivnom kostimu sa nogama podignutim u vazduh.
Što je još gore, fotografija se pojavila na internetu na Dan Martina Lutera Kinga, kada se milioni Amerikanaca prisećaju dostignuća čoveka koji je toliko mnogo učinio u borbi za prava crnaca.
Nakon što je optužena za rasizam, Daša Žukova sada je primorana da se izvini. Ona, međutim, insistira da je ova stolica zapravo znak protesta protiv predrasuda i diskriminacije.
Dizajnirao ju je norveški umetnik Bjarn Melgard kao “umetničko delo koje komentariše rodnu i rasnu politiku”, tvrdi ona.
Isto je tvrdio svojevremeno i sam Melgard. Međutim, on nije prvi došao na tu ideju.
Britanski umetnik Alen Džouns dizajnirao je 1969. set skulptura – sto, stolicu i čiviluk – čiji su elementi takođe lutke u izazovnoj kožnoj odeći.
Kada su prvi put izložene 1970. izazvale su bes janvosti, a naročito feministkinja koje su umetnika optužile da žene tretira kao komade nameštaja; nešto što muškarcima služi samo da pridrži šešir ili čašu.
Fantaziranje o ženama kao nameštaju psiholozi nazivaju fornifilijom.
Magazin radikalnih feministkinja Spare Rib sugerisao je da se Džouns sigurno “plaši žena i ima strah od kastracije”.
Kada su skulpture nešto kasnije bile izložene u Institutu savremene umetnosti u Londonu, dimne bombe su bačene na njih.
Kao i Daša Žukova, Džouns je tvrdio da ova dela nisu uvredljiva, nego da su izraz protesta protiv seksizma. Njegov glavni cilj, kaže on, bio je ikonoborstvo.
Pošto su skulpture šezdesetih iščezle iz umetnosti, Džouns je, kaže, želeo da ih vrati u modu, koristeći industrijske materijale.
“Hteo sam da uništim kanone umetnosti tog vremena”, rekao je on.
Ipak, priznao je da je bio motivisan drugim impulsima koji nemaju veze sa umetničkim radikalizmom. Deo inspiracije došao je od oskudno odevenih žena koje su Londonom šetale u mini suknjama i izuzetno kratkim šortsevima.
“Živeo sam u Čelziju i zanimala me je ženska figura i seksualnost kojom odiše. Svake subote na Kings Roudu ste mogli da vidite kako suknje postaju kraće, a telo izloženije”, kaže on.
Prizori su raspaljivali njegovu umetničku maštu, zbog čega je stvorio ne samo sporni nameštaj, nego i upečatljive slike, izuzetno dugačkih nogu u visokim potpeticama.
Džouns se preselio u Njujork, nakon što je izbačen sa koledža, zbog “preterane nezavisnosti”.
Tokom šezdesetih njegov rad je postajao sve eksplicitniji, dok njegov prijatelj u jednoj od njegovih slika nije prepoznao idealnu ilustraciju za fetišistički magazin.
Umesto da ustukne, Džouns je počeo da skuplja takve magazine i svoje radove sve više fokusira na seks – žene u njegovim delima nosile su bičeve, lisice, na sebi su imale nacrtane muškae genitalje.
Njegova supruga Dženet srećno je pozirala za magazin pored stočića i čiviluka koji su bili sačinjeni od lutki, noseći podvezice i korset i ličeći na neku od skulptura njenog muža.
Iako nikada nije postao poznat kao njegovi savremenici Hokni, Roj Lihtenštajn ili Endi Vorhol, Džouns je bio na samom čelu britanskog Pop Art pokreta.
Svakako mu je doneo i finansijski uspeh, budući da je Ginter Sahs, nemački plejboj koji se venčao sa Brižit Bardo, kupio čitav set njegovog nameštaja.
Takođe, Džouns je dizajnirao sličan erotski “nemeštaj” za Kjubrikov film “Paklena pomorandža”. Međutim, kada je shvatio da reditelj od njega očekuje da radi besplatno, odbio je ponudu.
Dejvid Li, kritičar umetnosti i urednik magazina Jackdaw ne veruje u Džounsovu tvrdnju da su skulpture neka vrsta ironičnog profeminističkog komentara na položaj žena u društvu.
On smatra da je umetnik namerno izazvao pometnju u javnosti, kako bi bio primećen.
Osim toga, Li kaže da se tako nešto ne može ni smatrati umetnošću.
Šta, međutim, Džouns misli o stolici koja je u središtu nove kontroverze? Da li je polaskan što je Melgard bio inspirisan njegovim radom?
Ni najmanje.
Rekao je za BBC da je Melgardov rad odraz “neukusa”. “Samo mogu da zamislim da će (Melgard) dobiti mnogo publiciteta, što će se na žalost desiti iz pogrešnih razloga”.
Možda je Melgard bio inspirisan jednostavnom idejom da seks prodaje sve i da ne postoji “loša reklama”. To je, uostalom, otkrio i sam Džouns pre 45 godina.
Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja,
stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.
Komentari 4
Pogledaj komentare