U razgovoru koji organizuje književni program “Forum” učestvuju Zorica Nikolić Bečanović i Marija i Marija Knežević, dok je moderator i urednica Vesna Kapor.
U poeziji savremene srpske pesnikinje Marije Knežević (1963) lirski glas se javlja i u muškom i u ženskom rodu, baš kao što se poistovećuje sa svim gramatičkim licima, u jednini i u množini, naročito negujući odnos između prvog i drugog lica jednine, kao u knjizi pod naslovom “Moje drugo ti” (2001).
Pesnikinja tematski dotiče sadržaje koje su vreme, prostor, istorija, politika i svakodnevica donosili: političke, državne i ekonomske tranzicije, ratove, emigraciju, ekonomsku krizu, (ne)kulturu, svakodnevni život u privatnoj i u javnoj sferi, kao i njegov odraz u medijima.
Marija Knežević je budna, hipersenzibilna hroničarka vremena, čijim širom otvorenim čulima, pronicljivom duhu i pesničkoj veštini polazi za rukom da simbolički posreduje brojne doživljaje sveta, među kojima se najvećima ističe upravo – “ženski”. U okviru ženskog doživljaja sveta posebno su simbolički, metaforički, metonimijski, neretko i posredstvom antifraze, paradoksa i ironije, naglašeni vidovi pesničkog i svakog drugog ženskog stvaranja.
U dimenziji pesničkog održava se rodna ambivalencija, dok su drugi vidovi ženskog stvaranja jasno rodno određeni.
Ovaj rad u vidokrugu ima celokupni poetski opus Marije Knežević (“Elegijski saveti Juliji”, 1994; “Stvari za ličnu upotrebu”, 1994; “Doba Salome”, 1996; “Moje drugo ti”, 2001; “Dvadeset pesama o ljubavi i jedna ljubavna”, 2003; “Intactum”, 2005; “Uličarke”, 2007; “Šen”, 2011, “Tehnika disanja”, 2015).
Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja,
stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.
Komentari 0
Pogledaj komentare