Prvi korak da se razbije komunistički mastodont

Smanjenje radiotelevizijske pristojbe ugrozit će postojanje javnog servisa, slobodno novinarstvo, opstanak Hrvatske televizije... U manje od 24 sata od objave Vladine odluke o smanjenju pretplate za 25 posto apokaliptički vapaji ujedinili su se u katastrofični zbor. Sve će propasti. Interesantno je i posve simptomatično da vrište upravo oni koji su desetljećima u svim sustavima, državama i režimima zaštićeni poput ličkih medvjeda: zaposlenici HTV-a, državni službenici, (para)državni sindikati, dušobriznici opće prakse čija zarada ni na koji način ne ovisi o njihovu stvarnom radnom i financijskom učinku.

Odluka nije loša

Što god da je ponukalo Vladu na smanjenje televizijske pristojbe - a posve su plauzibilne optužbe da je riječ o jeftinu populizmu - odluka uopće nije loša. Naprotiv.

Hrvatska je radiotelevizija etatistički mastodont posve neprimjeren današnjem vremenu. Nikome tko je ikada radio na privatnoj televiziji ovo uopće ne treba dokazivati. Simptomatično je da se kukanju nisu pridružili kolege s nacionalnih komercijalnih TV postaja, Nove i RTL-a. I normalno je da nisu jer nemaju razloga zakukati nad zlehudom sudbom svojih kolega.

Dvadeset godina proveo sam radeći u komercijalnim TV postajama najvećega medijskoga mogula današnjice, Ruperta Murdocha, od početnika do direktora nacionalne televizije. Koliko god u određenim krugovima bilo popularno napadati toga građanina Kanea i sve njegove epigone, činjenica je da rad na komercijalnoj televiziji potiče odgovornost svake vrste i na svim razinama. Kroz moje su ruke prošli milijuni dolara i eura, ali od mladca koji je odlučivao o nekoliko stotina do ravnatelja s godišnjim proračunom od 20 milijuna eura uvijek sam se prema povjerenome mi novcu odnosio podjednako odgovorno. Ideja vodilja uvijek je bila kako svome gazdi, vlasniku novca, pružiti što više uz što veću uštedu i što manje rasipanje. google_protectAndRun("render_ads.js::google_render_ad", google_handleError, google_render_ad);

U službi viših ciljeva

Upravo je to ona diferentia specifica između privatnoga biznisa i državne službe koja na HTV-u nikada nije postojala. Na upit kakve poruke šalje svojim filmovima, redatelj John Ford odgovorio je: Kad imam poruku, pošaljem brzojav, inače snimam filmove. HTV je socijalistički mastodont uvjeren u vlastitu visoku državotvornu misiju. HTV se prilagođavao svakom režimu, vladaru i političkim mantrama, ali nikada nije preispitao svoju ulogu organizacije koja nikomu i ničemu ne mora odgovarati jer je, Bože moj, U Službi Viših Ciljeva. Nekada je to bio opstanak socijalizma u koji nismo vjerovali, zatim propagiranje vrhovnika kojega nismo voljeli, da bi se u tužnoj konačnici to pretvorilo u opstanak radi samoga sebe. Po unutarnjoj organizaciji HTV podsjeća na DDR 1980-ih, no takav društveni i organizacijski dinosaur vrti i po zapadnim mjerilima posve respektabilnu količinu novca, pritom zajamčenu zakonom o plaćanju pristojbe.

Čak 1,5 milijuna hrvatskih kućanstava dosad je HRT-u plaćalo, ne računajući niti jedan od dodatnih izvora pretplate (auto-radio, TV aparati u vlasništvu tvrtki itd.), 120 milijuna kuna mjesečno. Milijardu i pol kuna godišnje, na što treba dodati izuzetno visoke prihode od marketinga (točnije, potencijalno visoke; zašto oni to nisu, prvo je pitanje koje bi svaki normalni gazda postavio).

Taj novac troši preko 3500 zaposlenika. Svaki privatni vlasnik prvo bi upitao zašto ih je toliko. Odgovora nema, jednostavno je tako, svi su se navikli da ih ima toliko, Prisavlje je veliko pa im nije tijesno. Sve dosadašnje vlasti, ravnateljstva, članovi loše zamišljenoga i posve neučinkovitoga sustava nadzora s time su se mirili. Kad ih je toliko, valjda ih toliko i treba.