Kako je propala Hrvatska

Otkad sam naučio slova manijakalno čitam novine, putovao sam najzabitijim pustopoljinama novinskog papira, tamo gdje ljudsko oko nikad kročilo nije, od izvještaja s proslave Velike Gospe u Dragotinu kraj Đakova do kolumni ekonomskih analitičara. Pa ipak, u svih četrdeset godina lutanja nepristupačnim krajolicima novina nisam vidio kraće, preciznije i konciznije komparativne analize domaće ekonomije.

U danima kad su udarani temelji za novi svjetski ekonomski poredak, kad su američki brokeri na terasama svojih penthousea gledali u dubinu i premišljali da svjetsku burzovnu krizu riješe jednim korakom, kad je liberalna tržišna ekonomija eutanazirana financijskom injekcijom američkih federalnih rezervi, a dvojica menadžera ozbiljno potresla čelično njemačko gospodarstvo plasmanom 350 milijuna dolara u jednu urušenu investicijsku kuću, hrvatsko je gospodarstvo iz temelja potresao menadžer koji je s jednog polja pored ceste između Čakovca i Štefanca iščupao 33 glavice zelene salate i ukrao sedam vreća luka.

Stvar je pojašnjena samo par novinskih listova dalje, na osmoj stranici, u gospodarskoj rubrici, gdje ugledni hrvatski biznismeni, menadžeri i stratezi analiziraju hrvatsko tržište vrijednosnim papirima: ekonomski eksperti su ustvrdili, a urednici stavili u naslov: "Vreća krumpira vrjednija je od vreće dionica".

To je Hrvatska danas - smiješna, mala, korumpirana ekonomija na periferiji svjetskih tokova, prišt na financijskom reljefu Europe, malo seosko gospodarstvo u kojemu dionice vrijede kao krumpiri, a menadžeri u očaju stoje kraj ceste Čakovec-Štefanec, gledaju u rupe iz kojih su do jučer veselo virile 33 glavice zelene salate i premišljaju da hrvatsku burzovnu krizu riješe jednim korakom, ravno pod traktor menadžera Matije iz Male Subotice. Dok Vlada razmišlja da na tržište emitira trideset glavica zelene salate i desetak vreća luka iz državnih rezervi, a unutrašnji debalans onda riješi prodajom Ine za tri kašete mađarske salate, ili kombi ruskog luka. Salatoil, Lukoil, svejedno.

Zašto je hrvatska ekonomija u takvom stanju da je vijest kad nepoznati menadžer iz međimurske njive iščupa zelenu salatu u vrijednosti od cijelih stotinu kuna, dakle dvadesetak dolara, dok njemačkom menadžeru za isti novinski prostor treba pola milijarde glavica zelene salate? Otprilike točno koliko će Hrvatska dobiti kad mađarskim trgovcima salatom proda državnu naftnu industriju. Što, naravno, i nije neka vijest.

Odgovor je u istim novinama, već na sljedećoj stranici, gdje se prostrla najnovija hrvatska afera maštovitog naziva Indeks. Među studentima Ekonomskog fakulteta diplome, eto, idu bolje nego piratske video igrice, a ispitima se trguje kao na pazaru. "Ajmo ljudi, osnove ekonomije po 400 eura", čuje se s dna referade. "Evo lipe ekonomike poduzeća, 500 eura ispit, dam ti ekonomiku i financijsko ispitivanje tržišta za 750!". A žena sa strane maše prijavnicama i viče - "Vidi curo lipih ispita, makroekonomija, trgovina, veleprodajno poslovanje, jutros prijavljeno, ki rosa, nosi sve za iljadu, da iđe baba kući!".

Ako mene pitate, ozbiljna je to europska ekonomija kad potpis običnog profesora maloprodajne trgovine vrijedi više nego što na E-Bayu vrijede potpisi Jaggera i Richardsa na originalnom izdanju Sticky Fingers!

Ti će mladi stručnjaci već sutra izvući posrnulu hrvatsku ekonomiju iz krize u koju je upala nakon krađe 33 glavice zelene salate iz polja pored ceste Čakovec-Štefanovec, i povesti vas u Europsku uniju. Sve o vrijednosnim papirima i slobodnom tržištu oni su naučili na fakultetu.

Kilo mozga dvije marke - rekao je odavno Ivan Milas - po novome jedan euro, otprilike dakle kao zelena salata. Jedina je razlika između diplome nekog hrvatskog ekonomskog fakulteta i lista zelene salate u tome što list salate nema dekanov potpis.

I u tome što se na hrvatskom tržištu znanja zelena salata, za razliku od mozga, nudi u glavama.