Katolička Džamahirija Hrvatska

- Fak! - zagrmio je Lucifer, zavaljen u udobnoj fotelji za pultom kontrolne sobe Ognjenog Pakla. - Fak! Fak! Fak!

- Šta je bilo, Gospodaru? - zabrinuo se Sluga Sotonin.

- Šta je bilo?! Pogledaj! - odgovorio je Gospodar Tame i pokazao na jedan od desetaka monitora na video-zidu, na kojemu se jasno vidio nekakav oznojeni čovječuljak kako nosi golemu crveno-bijelo-plavu voštanu svijeću; ovako odoka, bilo je najmanje pet-šest kilograma u njoj.

- Tko je ovaj? - pitao je sluga.

- Milan Bandić, gradonačelnik Zagreba - procijedi Lucifer. - Očito sam ga podcijenio. Zamisli, trideset kilometara je teglio zavjetnu svijeću, od Zagreba do Marije Bistrice. A gotovo sam ga imao!

- Kvragu! - omakne se slugi.

- Koliko puta sam ti rekao - siknu u to Gospodar. - Ne spominji moje ime uzalud!

Tako je Milan Bandić još jednom zajebao Gospodara Tame. Godinu dana nizao je aferu za aferom, sklapao pa poništavao poslove, sam sebi prodavao zemlju, inkognito pretvarao gradske terene u trgovačke zone, na kvarno u urbanističke planove gurao goleme nebodere, izgradio holding na kojemu bi mu pozavidjela i sicilijanska mafija, sve u svemu nakupio što sitnih, što krupnih grijeha za dvadeset doživotnih u Nebeskoj Lepoglavi, a onda u posljednji čas - već se Lucifer kroz prozor zlurado beljio Svetom Petru pokazujući mu bosanski grb - naprtio cijeli metar veliku i punih sedam kilograma tešku voštanicu, pa udario put pod noge, preko Sljemena, punih trideset kilometara, sve do Marije Bistrice. I kao da se ništa dogodilo nije, Bandićev je dosje u Ministarstvu nebeskih poslova temeljito izbrisan.

Može to nekome izgledati budalasto, čak idiotski. Pješačiti deset ili trideset kilometara da bi se kleknulo pred oltar i zapalila svijeća. Možda je Bandiću netko trebao reći da ima i bližih crkava, samo u Zagrebu ih je na desetine, možda mu je trebalo reći da se svijeća može kupiti i u Mariji Bistrici. Možda mu je trebalo reći da postoji i cesta, od Sesveta preko Kašine i Laza, da se do Marije Bistrice može i automobilom. Ali to, jasna stvar, nije isto. Da čovjek može sam srediti stvari s Gospodinom, ne bi mu trebali ni crkva, ni biskup. Suština vjere je u tome da se natovari svijeća od sedam kilograma, pa gonjaj kume preko brda. Ili navuci patike pa trk do Međugorja.

Lani, recimo, izgledalo je da Bandiću nakon svih onih afera ne gine Goli otok na nebeskoj pučini, najgori od svih Paklenih otoka, kad je skinuo odijelo i prijavio se na maraton "Trčimo Gospi", od Gruda do Međugorja.

- Ajmo, Miki!!! - galamio je Sveti Petar u sobi za video-nadzor. - Još malo, ti to možeš!

U sobi lijepa gužva, tridesetak svetaca i blaženika na nogama čeka da Milan Bandić dotrči na cilj. Blaženi Alojzije Stepinac dodaje pivo Leopoldu Mandiću, Nikola Tavelić u hrvatskom dresu grize nokte, a Djevica Marija u drugoj sobi nervozno šeta povlačeći za sobom narančasti usisivač. Znate već kako je s majkama, ne mogu one to gledati.

- Posvećujem ovu utrku svim majkama svijeta, a posebno međugorskoj Kraljici Mira - govori zadihani Milan Bandić na kraju, a Kraljica Majka gore se guši u suzama i golemu ponosu. Malo dalje, Sveti Petar se smješka dok Lucifer ljutito broji novčanice.

- Dogodine dižem duplo - govori on bacajući novac na stolić pun praznih boca piva.

Tako funkcionira neobična hrvatska demokracija. Drugdje u svijetu političari i državni funkcioneri polažu račune javnosti, ali ne i u Hrvatskoj: ovdje na kraju političke sezone - negdje između Velike i Male Gospe - političari odlaze na zavjetna hodočašća, pale svijeće, daju kratke izjave za Petrovu televiziju i sve što su protekle godine možebitno sagriješili briše se i svečano zaboravlja. U borbi za naklonost nebesa ministar prosvjete Dragan Primorac nekidan je tako propješačio trideset i jedan kilometar, samo da se pokloni Gospi Sinjskoj.

Kakav bezbožni ignorant može se upitati u čemu je stvar s tom Bandićevom voštanicom? Što bi na prizor zagrebačkog gradonačelnika s metar velikom svijećom u rukama rekli kompetentni stručnjaci, na primjer dr. Sigmund Freud? Bi li Bandićeva pokora vrijedila i da je umjesto gigantske šterike preko Sljemena prenio nešto korisnije, recimo novi kauč Dragecu iz Podgorja Bistričkog? I zašto svijeća od sedam kilograma? Bi li se tamo gore naljutili da je Bandić u Mariju Bistricu donio, recimo, voštanicu od pola kilograma?

- Koliko?!? - upitao je Gospodin zapanjeno.

- Sedam kilograma - odgovorio je Sveti Petar.

- I sve sâm?

- Sâm samcat.

- Uf, taj se baš potrudio. Mora da je grešan kao Michael Jackson.

- Ma Milan Bandić, znaš Mikija.

- A on, pa što ne kažeš?

- Ma da, Miki. Veliki čovjek i vjernik.

- Svaka čast. Jesi ga stavio na spisak?

- Jesam, naravno.

- A tko je ovaj? - upita Gospodin pokazujući na drugi ekran. - Gdje se on uputio s ovom svjećicom, na dječji rođendan?

- To je Zoran Milanović. Ide na Bleiburg.

- Ma ne taj, nego ovaj na sedamnaestom kanalu, što izgleda kao Macchiavelli.

- Ah, taj. Dragan Primorac, ministar prosvjete. On ide u Lourdes.

- Pa avionom?!

- Aha. Zamisli bijednika. I taj bi u raj!

- Briši ga.

Stvar je, ukratko, samo o tome da i hrvatski političar, kao i svaki drugi u svijetu, odgovara onome tko ga je postavio: u zaostalim, sekularnim demokracijama to su birači, dakle javnost, dočim u Hrvatskoj političari odgovaraju izravno i samo Bogu.

Zato je ovdje i predizborna kampanja ponešto drugačija. Milan Bandić se, eto, živ ubi gradeći, betonirajući i asfaltirajući po Zagrebu, čovjek valjda i spava s onim crvenim građevinskim šljemom na glavi, i svatko bi se razuman zapitao zašto takav neimar ne sagradi i tunel kroz Sljeme do Marije Bistrice, nego onu tešku voštanicu mora nositi pješke. Ovdje se, međutim, ne polažu kao drugdje prigodni kameni temeljci za tunele, dječje vrtiće, bolnice i druge profane budalaštine, već za biskupske dvore, ordinarijate, župne urede, crkve, kapelice i - to je osobito popularno - velike betonske križeve. Nema u cijeloj Hrvatskoj brda na čijem vrhu se ne koči kakav ogromni osvijetljeni križ, golema je to mreža repetitora i odašiljača koja nebeskim signalom pokriva cijelu Hrvatsku. Gore, u Petrovoj sobi za video-nadzor, slika bolja nego na RTL-u.

Da li, međutim, zbog toga što je zemaljskih grijeha sve više, da li zbog toga što se u nadmetanju za nebesku naklonost žele nadmašiti konkurenti, tek svake godine sve je teže. Prošle godine maraton od Gruda do Međugorja, ove godine usiljeni marš preko Sljemena sa sedam kilograma šarenog voska, što je sljedeće Bandiću na umu? Od Zagreba do Rijeke, Gospi Trsatskoj, stotinu pedeset kilometara pješice po novom auto-putu praveći tombule? Ili, šta ja znam, maraton Bandića Brig - Cerov Dolac - Donji Mamići - Santiago de Compostella, dvije hiljade kilometara seoskim kaldrmama, noseći na ramenima Darka Turopoljca? Zašto ne i do Jeruzalema, na koljenima, s devetmetarskim križem od bukovine na leđima? A na križu, recimo, Božo Skoko. Ili da se jednostavno prijavi za desetoboj na Olimpijadi u Londonu.

- Ovaj put je nadmašio sam sebe - zadivljeno će Sveti Petar sljedeće godine, negdje u ovo doba.

- Što mu je ono u rukama?

- Čavli.

- Ma ne to, nego ono što nosi u rukama, telegrafski stup?

- Jok, svijeća.

- A što skakuće natraške?

- Tako se zavjetovao. U Kristovim ranama, sa svijećom od dvanaest metara, na jednoj nozi, natraške, sve do Lourdesa.

- Ne razumijem, šta će onda u Sevastopolju?

- Ide obrnutim putem, na istok pa preko Azije.

- Bandić je najveći - složit će se društvo oko stolića, na koji će već u sljedećem trenutku pasti lijep svežanj novčanica.

- Evo, tu je sve - reći će dubok glas. - Ja se više ne kladim.