Ivo Pogorelić: Ključ je poštovanje

Posluga u frakovima odavno se bila povukla. Otišli su i svi drugi gosti. Ostalo nas je samo četvero u apartmanu koji se bez pretjerivanja mora nazvati carskim ne bi li se barem dala naslutiti otmjenost i raskoš prostora koji je najglasovitiji bečki hotel stavio na raspolaganje svome slavnom gostu, našem domaćinu. Golem luster bio je ugašen, a njegovi kristali, baš kao i ispražnjene šampanjske čaše na stolu, svjetlucali su samo odsjajem toplog i blagog svjetla u kutu. Carski portreti na zidovima pretvorili su se u sjenke. Hotel Imperial sav je utonuo u duboku noćnu tišinu.

Maestro Ivo Pogorelić u jednom je trenutku rekao: “Ja služim umjetnosti, ja sam sluga. Nekima sve to izgleda veličanstveno, s kavijarom, šampanjcem i palačama. U redu. I to je dio programa. Ali, ja sutra, kad se probudim, nemam ništa od svega ovoga. Ali itekako imam sjesti za klavir i ići dalje.”

To Pogorelićevo “dalje” sada se već čini svjetlosnim godinama daleko od najviših dometa svih znanih pijanista. S tim Pogorelićevim “dalje” ova je čudesna preobražena bečka noć prije tjedan dana i počela u dvorani Konzerthausa dupkom punoj publike, znatiželje i iščekivanja. Glavna točka programa i razlog tolikog silnog interesa za koncert Radiosimfonijskog orkestra ÖRF-a pod ravnanjem mlađahnoga Corneliusa Meistera bio je Prvi koncert za klavir i orkestar u b-molu Petra Iljiča Čajkovskog u izvedbi Ive Pogorelića. Snimka toga popularnog djela u izvedbi Pogorelića i Londonskog simfonijskog orkestra pod ravnanjem Clauda Abbada prvi je put objavljena daleke 1986. godine. Kao i svi ostali Pogorelićevi albumi, i ovaj se i dalje nalazi u katalogu Deutsche Grammophonea koji tržište neprestano opskrbljuje novim izdanjima. Međutim, već je barem 20 godina prošlo otkad je Pogorelić tu skladbu svirao uživo na koncertnom podiju. Ovoj bečkoj izvedbi prethodio je samo niz od šest koncerata sa Stuttgartskom filharmonijom u siječnju ove godine.

Svi koji prate evoluciju Pogorelićeva pijanizma znali su da će susret s njegovim novim čitanjem djela prebrisati sve uspomene i ranije dojmove. Na njihovo silno oduševljenje, upravo se to i dogodilo u Konzerthausu.

U dvorani i ispred nje susreo sam desetak mladih hrvatskih glazbenika, ne samo pijanista, koji ili studiraju u Beču ili su tamo došli samo radi ovog koncerta.

- Nikad prije nisam čuo nešto tako moćno - sav ozaren rekao mi je poslije violinist Marko Graziani, govoreći o jednoj od najpoznatijih i najpopularnijih melodija klasične glazbe kojom počinje ova skladba. Tko je imao dobar pogled na klavijaturu i Pogorelićeve ruke, mogao je vidjeti i jedan od razloga zašto je klavir zvučao poput orgulja. Monumentalni akordi, koji prate drugo ponavljanje glavne teme, uzdižu se iz oktave u basu koju pijanisti sviraju lijevom rukom. Ne i Pogorelić. Na svaki od ta dva tona, koji zajedno čine oktavu, on se obrušava palcima obje ruke, ispitujući izdržljivost i žica i nogu klavira. Obje ruke, nakon što u snažnim skokovima dosegnu desni kraj klavijature i visoke tonove, podižu se u elegantnom luku pretvorivši se u dva orla što se iz visine ponovno obrušavaju po svoj plijen, po nova dva kapitalca od tonova iz basovskih dubina. Osim rezultata u zvuku, te kretnje određuju i sasvim specifičan ritam, povećavaju napetost, stvaraju jedan od onih očaravajućih pogorelićevskih trenutaka kratkog iščekivanja i zaustavljanja daha prije nove eksplozije.

Opisujući ovako takt po takt čitavu Pogorelićevu interpretaciju i novo čitanje partiture Čajkovskog, mogla bi se napisati knjiga. Kadence prvog stavka, u kojima klavir ostaje sam, otvaraju nove dimenzije glazbenog vremena, uvijek s istim imperativima: povećati napetost, kristalno čisto oblikovati tonove najrazličitijih, samo Pogorelićevim prstima dostupnih boja, pokazati svu raskoš nevjerojatne i jedinstvene tehnike i - prije svega - služiti Čajkovskom. Zapravo je već potpuno apsurdno koliko često kritičari Pogorelića optužuju za aroganciju prema skladateljima i njihovim djelima. S ovoga popularnog djela, primjerice, Pogorelić je otpuhnuo sav kičasti talog sentimentalne poze, koji se nataložio tijekom 130 godina koliko je prošlo od njegova nastanka. Pritom mu nije oduzeo nimalo raskoši, naprotiv.



Pojedini snažno akcentuirani tonovi u drugom stavku učinili su mi se poslije poput dijamantnom bušilicom zabijenih klinova na kojima vise teški kristalni lusteri od nota Čajkovskog, baš poput onoga u Pogorelićevu carskom bečkom obitavalištu. Sinkopirani galop pratnje druge teme drugog stavka filigranski je izrađen, također prepun iznenađenja od kojih Čajkovski odjednom zvuči kao mnogo ozbiljniji i duhovitiji kompozitor nego što mnogi o njemu misle. A tek finale? Rijetko kada u samoj završnici ove skladbe klavir uspije nadglasati orkestar u potpunom deliriju. Pogorelić, međutim, orkestre ne samo da nadglasava, on ih i doslovno pokorava.

Za nametanje vlastitog autoriteta i dirigentu i orkestru ima i jednu novu taktiku koju unosi i u ugovore za nastupe u obliku klauzule da pokus klavirskog koncerta s njim kao solistom mora početi od drugog, polaganog stavka.

- Na početku takvih kompozicija svi su orkestri spremni i bučni, ali polagani i tiši stavak brzo otkrije sva slaba mjesta na koja ih ja smjesta upozorim i tako preuzmem kontrolu nad izvedbom - ispričao mi je poslije te noći svojim taktičkim izumom vidno zadovoljan Pogorelić.

Sve to publici oduzima dah i ostavlja je bez riječi. Ili, barem njezinu dijelu. I u Beču se našlo nekoliko mudraca koji su bili spremni porječkati se sa solistom na pozornici. Nekoliko se bukača javilo već nakon prvog stavka, ali ih je smjesta nadglasalo mnogostruko više povika “Bravo!” Slična “navijačka” bitka vodila se i na samom kraju. Međutim, samo je manji broj ljudi izašao tijekom aplauza, a kada je Pogorelić ponovno sjeo za klavir, pokazavši mladom dirigentu da se popne natrag na svoje mjesto pred orkestrom, glas iz publike doviknuo je: “Bilo je dosta, ne treba više!”

Vrlo mirno, s osmijehom sfinge, zrelo muževan s ponovno puštenom i sjedinama prošaranom kosom, Pogorelić se okrenuo prema publici i na engleskom rekao: “Ono za što ste kupili ulaznice završilo je i svi koji to žele, sada mogu izaći iz dvorane, a oni koji žele još, neka ostanu”. Čuli smo ponovo čitav drugi stavak, a čuli bismo i treći da mladi dirigent, kako mi je poslije rekao Pogorelić, nije zavapio da više ne može. Na našu štetu, a svakako i svoju.

U prvom razgovoru koji sam s njim vodio za Jutarnji list prije desetak godina, maestra Pogorelića pitao sam doživljava li i on u glazbi koju svira osobno, unutarnje ispunjenje. Sada sam ga podsjetio na odgovor koji mi je tada dao rekavši kako takvo što tek ponekad nasluti u nekom od rijetkih trenutaka tijekom dugih sati proba u praznim dvoranama.

U Beču se, u noći nakon ovog koncerta, vidjelo da je danas sasvim drukčije, a i sam umjetnik rekao mi je kako ga sada svaki koncert silno ispunjava, pričinja mu veliko zadovoljstvo i puni ga snagom za sljedeći nastup koji jedva čeka. Nastup u Konzerthausu Pogoreliću je ove godine bio već 39. izlazak pred publiku, a govoreći o ritmu putovanja i interkontinentalnim razdaljinama koje su u samo proteklih nekoliko tjedana prevalili on i njegova višegodišnja pratilja gospođa Miljenka Stanić, oboje su zaključili kako ima malo ljudi, uključujući i one puno mlađe, koji bi to izdržali.

- Već dvije godine nisam imao slobodan dan, a i ne treba mi, ne znam što bih s njim - kaže Pogorelić. To, međutim, ne znači samo turneje. Prošlo ljeto puna 43 dana nije izašao iz svoje kuće u Luganu, radeći i po deset sati dnevno na skladbi koju prije nije javno izvodio: Chopinovu Klavirskom koncertu u e-molu. Nakon što ga, po svom običaju, “isproba” u nekim manjim talijanskim mjestima te pred studentima u Buenos Airesu gdje će svojim koncertom uskoro otvoriti novoobnovljeni veličanstveni Teatro Colon, Pogorelić će veliku premijeru Prvog Chopinova koncerta imati krajem srpnja na Salzburškom festivalu.



Pritom je važno znati ovo: spomenuta 43 dana maestro je posvetio samo dionici lijeve ruke.

- U pijanizmu, znate, postoji alkemičarski kamen mudraca i ja sam ga otkrio: to je rad, rad i samo rad. Nitko od studenata koji su dosad dolazili na moje kurseve nije želio usvojiti moja znanja i moj težak način rada, nego su željeli samo ‘parče fame’, okititi se perjem i što prije otići - govori Pogorelić o svom načinu sviranja i objašnjava kako njegova nova tehnika, dostignuta u više od 30 godina mukotrpnog rada, određuje i pristup djelu, ne dopušta površnost, prisiljava na otkrivanje sve dubljih slojeva glazbe, a umjetnika tjera da bude pošten i istinit, kako prema samome sebi, tako i prema glazbi koju svira.

- Pogledajte ove ruke, na što vas podsjećaju? - pita me maestro.

Kažem ono što je očito: na kandže ptice grabljivice.

- Točno - odobrava Pogorelić, ističući kako su tu svaka koščica, svaki mišić i svaka tetiva u apsolutnoj formi i funkciji.

I puni glazbe, dodao bih ja, pohranjene u samo tkivo koje ju na čudesan način oslobađa na svakom novom koncertu.

Prvi put otkako imam privilegij susretati se s Pogorelićem, on govori kako je svjestan prolaska vremena i neumitnog starenja te kako je odlučan ne odnijeti svoje znanje i svoju umjetnost u grob. Da ne bi bilo zabune, on se nipošto ne sprema umrijeti. Naprotiv. Doima se snažnijim i zadovoljnijim nego ikad. Ali i odlučnijim da pronađe ili dopusti da pronađu njega takvi učenici koji će znati primiti njegovo znanje i biti spremni na ista odricanja i mukotrpan rad kojemu se i on još uvijek podvrgava. A takvih je u glazbenom svijetu, iako njime vladaju silna površnost i umjetno napuhana slava, ipak sve više.

Osim o radu, te smo duge bečke noći puno razgovarali i o spremnosti na promjene, na nova čitanja starih djela, što dio publike, a osobito glazbenog biznisa, uključujući i kritičare, ne želi. S obzirom na to koliko je, zapravo, Pogorelićev put teži i mukotrpniji, nije ni čudo što ga odbijaju jer ruši sve standarde i visoko postavlja nove kriterije onoga što zovemo dobrom glazbenom izvedbom.

- Ja sam jedini koji ima hrabrost i odvažnost vraćati se starim kompozicijama, uključujući i one koje sam snimio, i onda ih preorati - smatra Pogorelić, pun poštovanja za genijalne umjetnike čija djela takva nova čitanja omogućavaju.

- Ključ koji otvara vrata velikog znanja zove se poštovanje, respekt - govori Pogorelić kako noć odmiče u sve lucidnijim i jezgrovitijim sentencama.

Pitao sam ga hoće li ponovno snimati iste skladbe.

- Smatram da je najlaskaviji kompliment za pijanista kada dosegne takav profesionalni nivo da svaki koncert zvuči kao improvizacija, a to zapravo nije, jer sve je itekako dobro izrađeno. Recite mi koja onda od tih improvizacija zaslužuje čast da bude dokumentirana? CD je simbol tog apsurda. To je zaustavljanje kotača vremena na taj jedan dan. Premda, nisam protiv toga jer smatram da bi zbog edukativnih razloga bilo dobro da snimim ovo što sada sviram. Ali, ja još uvijek čekam. Ne zbog toga što bih bio neodlučan, nego čekam kako bi iz tog izvora navrlo još nešto što je meni potrebno kako bih se uvjerio da je to dostojno i vrijedno dokumentiranja. Želim da me taj izvor zapljusne s još svježe vode.



A ono što je nas u tom raskošnom kutku Imperiala nakon tih riječi zapljusnulo, bilo je svitanje koje se naziralo iza teških zastora. Prvi ga je opazio Pogorelić.

- Znate li vi da je nastupio novi dan? Ja ću sada pogasiti svjetla da osjetite ovu palaču u plavoj svjetlosti svitanja koja je ovdje nepodnošljivo lijepa - rekao je, ugasio i onu posljednju svjetiljku, razgrnuo zastore i otvorio prozore. Izvana su se čule ptice.

- Lijepo ih je čuti, ovo je njihovo vrijeme. Baš sam zadovoljan.