Lustig i Dencinger - različiti kao nebo i zemlja, u istom filmu

Kakav bi to film bio! Dva čovjeka, skoro vršnjaci, stasaju u istom podneblju, životni im se kolosijeci gotovo dodiruju, na nekim mjestima ukrštaju, povremeno teku paralelno, pa se razdvajaju i opet približavaju, mada su svjetonazorski udaljeniji nego nebo od zemlje. Dvoje ljudi – Branko Lustig, proslavljeni dvostruki oskarovac i Jakob Dencinger, pripadnik zloglasnih SS-ovih Mrtvačkih glava, nikada se, međutim, nisu sreli. Tom mogućem, uzbudljivom filmu manjka samo taj detalj.

Drago Hedl, Jutarnji list
Podeli

Kad je Branko Lustig (rođen u lipnju 1932.) u osječkoj osmoljetki koju je pohađalo mnogo židovske djece nosio plavi dres školskog sportskog društva Maccabia, osam godina stariji Jakob Dencinger, rođen u lipnju 1924., u desetak kilometara udaljenom Čepinu (Štopldorfu, kako su to mjesto nazivali stari Osječani), jurio je loptu po tamošnjim livadama. Dok je Lustig odrastao u središtu Osijeka, hodajući istim ulicama kojim su prije njega, školujući se u Gimnaziji u Tvrđi, kročili nobelovci Lavoslav Ružička i Vladimir Prelog, ili jedna od najznačajnijih i najutjecajnijih hrvatskih ličnosti XIX. stoljeća, također rođeni Osječanin, biskup Josip Juraj Strossmayer, Jakob Dencinger u Čepinu se kretao drugačijim stazama. Hodao je seoskim puteljcima i sokacima kao i 11 godina stariji Ivan Stier, pobočnik u Ustaškom stožeru u Osijeku i kasniji ustaški pukovnik, ili Stjepan Hefer, poglavnikov veliki župan Baranje, potom ministar seljačkog gospodarstva u Vladi NDH-a. I Hefer i Stier, baš kao i Dencinger, rođeni su u Čepinu: prvi 1897., drugi 1913. godine.

Dok je Branko Lustig, kao dječarac trčkarao od osječkog Zrinjevca do obale Drave, gdje je njegov prezaposleni djed, Emanuel Gutter, popravljao brod koji se vječno kvario i koji je prevozio pivo do Aljmaša, gdje se Drava ulijeva u Dunav, a pivo prekrcavalo u dunavske parobrode, Dencinger, kojem je rano umro otac, živio je s majkom, bratom i sestrama u dijelu Čepina zvanom Fertalj, mahom nastanjenom Folksdojčerima i Slovacima. Vjerojatno je pristupio Kulturbundu, udruženju pripadnika njemačke manjine u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, koje se, negdje od 1936., iz kulturno-prosvjetne udruge pretvorilo u neku vrst regrutnog centra stasajuće Hitlerove vojske.

Lustigov djed Emanuel ubrzo će završiti u Jasenovcu, a njegova supruga i kći, modistkinja Sidonija i kći Ela, zadnjim transportom osječkih Židova stići će u Auschwitzu i ondje skončati u plinskim komorama. Noseći žutu traku sa židovskom zvijezdom oko rukava, Lustigov otac, pak, poginuo je 15. ožujka 1945., samo dva mjeseca prije nego što će završiti Drugi svjetski rat, natjeran čistiti minska polja u Hortijevoj Mađarskoj. Branko Lustig i njegova majka već su bili u Auschwitzu. Sjeća se kako je padala strašna kiša kad su izašli iz teretnih vagona i kad su ga odmah odvojili od majke. Bio je dječak, ali je u logoru morao svašta raditi. Kao i svim logorašima na podlaktici su mu tetovirali broj. Lustig ga i danas ima na ruci – A3317.

I Jakob Dencinger u to je vrijeme već u nacističkim koncentracijskim logorima. I on ima tetovažu, no njegova je s unutrašnje strane nadlaktice i nema broj, već samo dva slova: SS. Za razliku od Lustiga, logoraša, Dencinger je ondje čuvar. Takav jedan Lustiga će udariti u logoru, a kad dječak zaplače i u suzama nešto počinje govoriti na hrvatskom, čut će ga drugi čuvar.

Taj drugi čuvar, koji je razumio hrvatski, neće međutim biti Dencinger, kako je krivo objavljeno ovih dana kada je pukla priča u čuvaru iz Auschwitza koji je godinama mirno živio u središtu Osijeka. Čuvar u logoru, koji se sažalio nad Lustigom, bio je osječki Folksdojčer iz Retfale i, ispostavilo se, poznavao je Lustigova oca.

I Lustig i Dencinger, u nekoliko nacističkih logora, bit će u posve drugačijim ulogama. Lustig, kao zarobljeno dijete koga su u logoru zvali Benjamin, proći će Auscwitz, Birkenau, Fürstengrube, Mittelbau-Dora i Bergen-Belsen. U ovom posljednjem završio je život Ane Frank. Pripadnik Totenkopfa, SS-ov zatvorski čuvar Jakob Dencinger krenuo je od Mathausena, u Austriji pa nastavio u Plaszowu i Auschwitzu, u Poljskoj. Auschwitz, taj ogromni logor smrti, bit će jedini u kojem će se obojica naći. Dencinger će potom u Oranienburg i Buchenwald, a Lustig u Bergen-Belsen.
Kraj rata obojicu će zateći u Njemačkoj. Dencinger pada u francusko zarobljeništvo, a 13-godišnji Lustig, mršav, iscrpljen i izgladnio, težak jedva 30 kilograma, vratit će se u tadašnju Titovu Jugoslaviju. U Zagrebu upisuje gimnaziju gdje se nakon rata za godinu dana moglo završit dva razreda, potom će nastaviti tehničku školu, pa položiti razlike i upisati se na Akademiju kazališne umjetnosti. Dencinger će 1947. biti pušten iz francuskog zarobljeništva. Vratit će se u Čepin i nekako provući kroz iglenu ušicu novih vlasti, kojoj je očito izmakla njegova stvarna uloga u ratu. Kao stotine drugih njemačkih vojnika, za koje nije utvrđeno da su činili zločine, nastavio je živjeti u Titovoj Jugoslaviji. Pritajio se na poljoprivrednom dobru Ovčara, vozio traktor, popravljao strojeve, igrao nogomet za čepinsko Jedinstvo. Vidi ga se na slici iz 1948.: oniži 24-godišnjak, s jedva primjetnim osmijehom na licu, pogleda spuštenog u zemlju, stoji s ostalim igračima lokalnog nogometnog tima. Bio je prvotimac, igrao je halfa i držao sredinu terena. Maštao je kako pobjeći u Ameriku prije nego što netko, kad-tad, otkrije njegovu prošlost.

I dočekat će priliku. Sredinom pedesetih u Čepin će se vratiti poznanica obitelji Dencinger, žena koje je emigrirala u Ameriku početkom Prvog svjetskog rata. Dencinger će tu naturaliziranu Amerikanku, rodom iz Čepina, zamoliti da mu kad se vrati u SAD napiše garantno pismo. To će mu omogućiti da ode u Ameriku, sakrije se u toj ogromnoj zemlji i započne novi život.

Na Paliću, kraj Subotice, Branko Lustig, te 1955. ulazi u svijet filma. Ondje se snima koprodukcijski film Ich denke oft an Piroschka (Često mislim na Pirošku), po romanu von Huge Hartunga. Lustig radi kao prevoditelj (zna mađarski i njemački), ali se iskazuje i kao odličan organizator. Film mu ulazi pod kožu, celuloidna traka nepovratno će ga zaraziti.

U Čepinu, popravljajući traktore i poljoprivredne strojeve, Dencinger nestrpljivo čeka poštara. Garantno pismo napokon će stići. Odmah ispunjava američku vizu. U rubrici u kojoj je trebalo opisati što je radio tijekom rata, preskočio je svoju SS povijest i pripadnost Totenkopf jedinici. Američki konzulat u Frankfurtu u kolovozu 1956. izdat će mu useljeničku vizu. Dencinger će odahnuti: vrata Sjedinjenih Američkih Država i vrata njegova novog života sada su širom otvorena. Predzadnjeg dana listopada 1956. Dencinger će se naći u Americi.

Lustig je u to vrijeme u Jugoslaviji producent filma Branka Bauera, ratne priče Ne okreći se sine, koji će na Filmskom festivalu u Puli 1956. dobiti Zlatnu arenu.

Punih 30 godina Lustigov i Dencingerov život teći će međusobno udaljeni tisućama milja. Dencinger je u američkoj saveznoj državi Ohio, u gradu Akronu. Laknut će mu kada, gotovo 16 godina nakon što je stigao u SAD, dobiva američko državljanstvo. Razvio je biznis. Zatvoren je i nepovjerljiv, pazi da ne uđe ni u kakav konflikt, izbjegava situacije koje bi ga mogle dovesti u sukob sa zakonom i povući onu skrivenu, nacističku nit iz klupka njegova, već poodmakla života. Ima vlastitu tvornicu Pioneer Plastic, nadomak Akrona, sjedišta američke gumarske industrije u kojoj su giganti Good Year i Firestone.

I Lustig će doći u kontakt s Amerikancima. Početkom osamdesetih započet će pripreme za spektakularnu televizijsku seriju The Winds of War (Vjetrovi rata), najskuplju u američkoj povijesti. Koštala je tadašnjih 105 milijuna dolara, ali je, obišavši televizijske ekrane diljem svijeta, zaradila mnogostruko više. Uspjeh Vjetrova rata rađa svojevrsni nastavak nove tv-serije War and Remembrance (Rat i sjećanja). Lustig je producent. Dio serije 1985. snima se u njegovom rodnom Osijeku: barokna Tvrđa bila je izvrsna kulisa češkog Theresienstadta, mjesta gdje se nalazio nacistički logor, u kojem se, pak, zbiva dio priče Rat i sjećanja.

Serija je doživjela velik uspjeh. Lustig 1988. odlazi u Ameriku, na njen drugi kraj, u Kaliforniju, tisućama milja udaljen od Dencingerova Ohia. U vrijeme kad Lustig susreće mnoge važne ljude Hollywooda, među kojima će poznanstvo sa Stevenom Spielbergom svakako biti jedno od ključnih, Jakob Dencinger saznaje da su Amerikanci otkrili njegovu nacističku povijest. Zabrinut je. Odvjetnik mu priopćava da bi mogao izgubiti američko državljanstvo jer je lagao o svojoj mračnoj ratnoj epizodi, prešutjevši pripadnost ozloglašenim Totenkopfima. Strah ga je da bi mu Amerikanci mogli suditi, pa preko noći prodaje tvornicu, ostavlja suprugu i sina i preko Kanade bježi u Europu. Prošlost čuvara iz Auschwitza počinje ga progoniti, ako ne kao vlastita savjest, ono kao mogućnost da za svoje grijehe ispašta pred zakonom.

Američki sudac John Pratt donijet će 27. studenoga 1989. presudu kojom Dencingeru zbog nacističke prošlosti oduzima državljanstvo SAD-a. Dencinger je već u Njemačkoj. Šezdeset i pet mu je godina. Ispipava kako se vratiti u Jugoslaviju koja se već počela raspadati, provjerava može li mu naškoditi informacija objavljena u nekoliko američkih novina da mu je oduzeto državljanstvo. Zna da se u Ohio nikada više neće moći vratiti.

Ali onamo 1994. odlazi Branko Lustig. Na sveučilištu Ohio, već je neko vrijeme naš poznati režiser Rajko Grlić, sada profesor na College of Fine Arts. Kraj je zime, koje u Ohiu, podno jezera Erie, znaju biti opako hladne. Još svježi oskarovac Lustig s Grlićem priča o filmu, ratovima, logorima... Zajedno sa suprugama odlaze u Marietti, prvi gradić koji su bijelci izgradili kada su nakon sto godina, bezuspješnih pokušaja, 1788. napokon prešli rijeku Ohio. Marietti je samo dvjestotinjak kilometara od Akrona u kojem je do prije pet godina živio Dencinger. Da su Lustig i Grlić nastavili sjeverno po autocesti 75, koja spaja Texas s Minnesotom, jug i sjever Amerike, za dva bi se sata našli u Akronu.

U Njemačkoj, gdje je pobjegao iz Akrona, Dencinger se nije osjećao sigurnim. Prilike u raspadajućoj državi Jugoslaviji, u kojoj već naveliko vonja rat, činile su se prikladnijim za nastavak života. Kad se kao bogati Amerikanac, u predvečerje rata, vrati u Osijek, nadomak rodnom Čepinu, koga će zanimati njegova nacistička povijest, mislio je. Sin njegove sestrične, Fred Marguš, već je u Zboru narodne garde, u vojnoj odori, sa šeširom na glavi i kalašnjikovom o ramenu, patrolira Čepinom.

I Lustig se, tih godina intenzivno prisjeća Auschwitza. Vlastita sjećanja nadopunjuje čitanjem knjiga o nacističkim logorima. Guta sve što mu o tome dolazi pod ruku. Dok Dencinger u Osijeku kupuje stanove, spaja ih i uređuje, stvarajući ugodno gnijezdo u kome kani proživjeti starost, Lustig u Los Angelesu sa Spilbergom naveliko radi na Schindlerovoj listi, strašnoj priči iz Auschwitza, filmu u kojem čovječnost pobjeđuje jezivu, onu mračnu stranu ljudskog roda.

A ta čovječnost, odjednom, počinje prštati i iz Dencingra. Siromašnim rođacima u Čepinu gradi i popravlja kuće, odlazi u lokalnu robnu kuću i kupuje im televizore, perlice, hladnjake… U kafićima uz Dravu, nadomak svoja dva ogromna stana spojena u jedan, galantno časti osječke udovice koje jedva natežu kraj s krajem, plaćajući im kave i sladolede ili ih vodi na ručkove u obližnje restorane. U garažama su dva njegova Mercedesa. Lijepo je odjeven, pristojan, profinjenih manira, prema svima srdačan. Susjedi obožavaju Amerikanca, kako su ga zvali, i dive se njegovoj učtivosti: nema te osobe kojoj ne bi pridržao vrata ili je pustio u dizalo, ispred sebe. Pravi američki gentlman, jedan od onih kakvi se još samo vide u holivudskim filmovima.

Lustig u Hollywoodu gradi sjajnu karijeru. Za Schindlerovu listu dobit će Oscara. Godina je 1993. Osam godina kasnije, prestižni zlatni kipić ponovno će dospjeti u njegove ruke, ovaj put za film Gladijator. Dencinger, za koga susjedi kažu da je mnogo čitao i sate i sate provodio gledajući televiziju, vjerojatno je to zapazio. Možda ga je radoznalost nagnala da pogleda Schindlerovu listu, da usporedi jesu li nacistički logori uistinu onakvi kakvima su prikazani na filmu. Kao stražar u Auschwitzu i nekoliko drugih logora, odlično je znao pravu sliku. No, slike rata Dencingeru se vraćaju i posredno. Sinu njegove sestrične, Fredu Margušu, počet će u Osijeku suđenje za ratne zločine počinjene u Čepinu. Teretilo ga se za likvidacije tamošnjih Srba. Viđat će ga u kratkim sudskim televizijskim kronikama i saznati za presudu: 15 godina zatvora za dokazanih osam likvidacija. Ponovno postaje nemiran. Nervoznim ga čine slike iz sudnice, sudski stražari, lisice na rukama njegova rođaka … Odlučuje u rodnom Čepinu za života podići si grobnicu. Razmišlja što bi napisao na mramornoj ploči. Kakav epitaf? Kakvu misao o smislu života? Kakav stih? Ipak odlučuje da ga namjernici, kad ga više ne bude i kad naiđu na njegov grob sa slikom uredna čovjeka blagog pogleda, dožive kao dobra čovjeka. Klesaru daje papir s tekstom: Ponosni smo što smo te imali, sretni što smo s tobom bili i vječno tužni što smo te izgubili.

Godina je 2004. Osječko Gradsko vijeće proglašava Branka Lustiga počasnim građaninom grada Osijeka. Dencinger tu vijest čita u novinama, možda je zapaža i na televiziji. To priznanje prezaposleni Lustig primit će tek 2010. kad će ga put ponovno nanijeti u grad svoga djetinjstva. Bit će smješten u Hotelu Osijek, ni stotinu metara od Šetališta kardinala Franje Šepera 8f, stana u kojem živi Jakob Dencinger. Možda su se sreli u šetnji promenadom, jednom od rijetkih stvari na kojima drugi hrvatski gradovi mogu pozavidjeti Osijeku. Možda su popili kavu u ugodnom ozračju hotelske kavane, s pogledom na Dravu i čamce i brodice usidrene u Zimskoj luci. Možda ih je služio isti konobar, možda se Lustig okrenuo da vidi raspoloženu skupinu osječkih udovica koje su uvijek okruživale Dencingera i osjećajući se ugodno i opušteno, veselo se smijuljile u njegovu društvu. Dvojicu ljudi, Lustiga i Dencingera, životne tračnice dovele su ponovno na isti kolosijek. Možda su se i dodirnuli, očešali u prolazu, onako kako se dva vlaka mogu dotaknuti u nekoj željezničkoj postaji. Možda nikada nisu bili bliži jedan drugome, mada ih je život, nekim neobičnim scenarijem, stalno gurao u isti film.

Godina je 2014. Početak je veljače. Samo tjedan dana prije susreta s Brankom Lustigom u kavani zagrebačkog Hotela Dubrovnik, stajao sam pred vratima Dencingerovog osječkog stana, dok su kamere postavljene u hodniku moju sliku prenosile na zaslon smješten negdje u njegovu stanu. Nitko nije otvarao vrata. Kad sam tog jutra nazvao telefonski broj uredno prijavljen na ime Jakoba Dencingera među pretplatnicima T-coma, odrješito, poput kakva vojnika, odbio je razgovor. "Nemam interesa razgovarati s vama", bilo je sve što je rekao. Za razliku od njega, Lustig je na razgovor odmah pristao. Dencingera nikada ranije nisam sreo, Lustiga tek jednom, prije nekoliko godina, pred uredništvom Goldsteinovog Novog libera, u dvorišnoj zgradi u Jurišićevoj.

Pričam s Lustigom o ideji da napišem tekst o dvojici ljudi iz istog podneblja, koji se nikada nisu sreli, ali koje život šeće kroz vrijeme i prostor, približavajući ih i udaljavajući, kao kakva dva lika antičke drame čije se sudbine neobično isprepliću. Smije se. "Pazite da priča ne ispadne banalna", kaže, podgrijavajući moju nesigurnost pred tim teškim novinarskim zalogajom.

Pitam ga kako bi reagirao da se sada, kao u showu Jerryija Springera, u praznoj fotelji za našim stolom, odjednom pojavi Jakob Dencinger. Da iskrsne iza hotelske recepcije, priđe nam i sjedne. "Što bi mu Branko Lustig rekao?", pitam. Veliki majstor filma zastao je i razmišljao minutu, možda dvije. Pa odgovorio: "Pitao bih ga je li se kome u životu zamjerio?". Kao dva psihoanalitičara amatera, analiziramo Dencingerovo dobročinstvo prema obitelji i susjedima i pitamo se je li tako pokušavao iskupiti svoju mračnu prošlost ili se njegov ego hranio željom da ga spominju i pamte kao dobrog čovjeka, upravo onakvog kakvim se opisao na za života podignutoj nadgrobnoj ploči. Lustig kaže: "Gledam ga onako sređenog, u svijetlom odijelu, u bijeloj košulji i s prugastom kravatom, s naočalama, na slici kakvu je stavio na svoju grobnicu. I razmišljam o onome što je dao uklesati u kamen. Iz tih riječi razabirem da je on sebi oprostio. Ali: jesam li i ja?"

Info

Ovde si kriv i kad te neko ubode nožem

Predrag Danilović u ekskluzivnoj ispovesti za Nedeljnik prvi put govori o tuči u Kafanici u kojoj ga je prijatelj ubo nožem, ali otkriva i sve detalje iz igračke i profesionalne karijere, s kim je prijatelj, a koga tako više ne doživljava, šta misli o Srbima i državnom vrhu, šta o Partizanu, a šta o Zvezdi.

Pregled stampe četvrtak 27.02. 12:23 Komentara: 6

Zašto smo izgubili petlju

"Došli smo u situaciju u kojoj se pribojavamo jednoumlja ili vlasti koja neće imati pravu kontrolu. Opozicija je u potpunom kolapsu i mislim da će njihova kontrola biti minimalna. Ako mediji ne budu u stanju da vrše tu kontrolu, a vidim da nisu jer svi manje-više pokazuju želju za nekom vrstom udvorišta, stvarno možemo da se pitamo - šta će biti 17. marta".

Pregled stampe ponedeljak 24.02. 13:31 Komentara: 9

Partijski anketari zvone na sva zvona

U Srbiji se kampanja od vrata do vrata, inače poznata u svetu više decenija, tek se odnedavno prakticira, građani nisu upoznati kakva su im prava i dokle partije mogu da idu u remećenju privatnosti, i to doživaljavaju kao jednu od perfidnih metoda zastrašivanja.

Pregled stampe petak 21.02. 00:31 Komentara: 29
strana 1 od 7 idi na stranu