Država u širokom bijegu

Na hrvatsko-srpsko-bosanskom političkom i etničkom reljefu čini se kao da su u razdoblju nakon beogradskoga atentata na red za otvaranje počele dolaziti najmračnije tajne ratno-poratnoga organskog spleta politike, patriotizma, zločina i kriminala. Nije da je i dosad manjkalo takvih događaja, o tomu uvjerljivo svjedoči haaška kronika, no ovih dana prisustvujemo doista krupnim stvarima. Drugo je pitanje hoće li one dovesti do nekih dubljih političkih i vrijednosnih očišćenja, do opće moralne stabilizacije nužne za zajednički sudbonosni iskorak iz sindžira kojima su sve naše nacionalne politike, kulture i elite još uvijek čvrsto vezane uz događaje i posljedice rata. O tomu je vrlo nezahvalno čak i spekulirati, kamoli prognozirati, u zemljama u kojima se za šaku vlasti daje sve, a koje, sve zajedno, tako frapantno sliče krvavo-karikaturalnoj Blitvi i Blatviji iz romaneskne imaginacije Pisca sa Gvozda.

Što će iz predaje Haagu Šuškovog arhiva proizići u Hrvatskoj, što u Bosni i Hercegovini? Sad i novinarska pera što su po hrvatskom tisku u vrijeme ono lizali stope Šušku, Bobanu, Tuti Naletiliću, odjedanput svisoka i nekako s prijezirom govore o Herceg-Bosni kao o “propalom projektu”, a o Šušku kao neograničenom gospodaru života, smrti i, nadasve, novca... Tu i tamo začuje se i građanski skrušeno pitanje je li i sam Tuđman znao baš za sve poslove, s intencijom da se na mrtvu Šuškovu dušu natovari cijela prtljaga pljačke, zločina i promašene nacionalne avanture. Iz vizure građanske pristojnosti i vitalističke sklonosti zaboravu, dviju samo naoko teško spojivih kolektivnih osobina, veoma je poželjno danas pljuckati po Šušku; ne vjerujem da bi čak i Ivan Aralica danas ponovo tako lako objavio onovremenu apologiju svome Gojku, koji ga je, kaže, redovito pozdravljao s mašala, a državni pisac i feljtonist to, posve nesuvislo, “deislamizirao” i “preveo”: blažene oči koje te vide. Građanska prosječnost figuru pokojnoga ministra obrane, mračnoga, slabo rječitoga, rustičnoga Hercegovca iz kanadske emigracije, već je odavno pospremila u limb memorije: ni svijetao ni mračan, tako njegov lik u političkom sjećanju građanina zapravo i ne postoji, zato da ne bi postojala potreba za preispitivanjem. Na isti način s njime je u taj prostor praktičnoga brisanja memorije pospremljeno i pitanje Bosne. To su naprosto adaktirana pitanja, a ako baš netko inzistira, ako mu u vezi s time nešto nije jasno, mi se tim dosadnim i glupim pitanjima ne bavimo, eno mu saborske deklaracije o nevinosti Hrvatske u ratnim odnosima sa susjednim državama, pa i s tom Bosnom i Hercegovinom!

Ako bi se Haag htio ozbiljnije zabaviti vojno-političkom dimenzijom osnivanja, financiranja i funkcioniranja Herceg-Bosne kao jedne od neslužbenih županija Republike Hrvatske, sa cijelim kompleksom kriminala, ratnog i “građanskog”, na kojemu je počivala i koji je generirala, tada bi se, naravno, mogle precizno situirati sve uloge. Ni sam Franjo Tuđman, kakav je već bio, monomanski zagledan u se, siguran sam da se ne bi htio odreći uloge “oca” i protagonista. Oduvijek se znalo što je Šušak u tom poretku bio: gubernator s apsolutnim ovlastima, k tomu domaći čovjek, koji je sa svojim i Araličinim morlačkim svijetom komunicirao zavičajnim jezikom i kodom, od kojega Franjo Tuđman, Zagorec po jezičnom osjećaju, a beogradski štabni general po intelektualnoj formaciji, nije razumio ni jedne riječi, ni jednoga idioma, ni jedne aluzije. Međutim, u takvom raspletu moralo bi nekako doći na vidjelo, a onda valjda i do prosječne građanske svijesti, da cijeli taj projekt ne bi bio ni zamisliv, a kamoli izvediv, da ga na svojim kršćanski i građanski čistim rukama nisu njihali likovi poput danas umjerenjačkoga i centrističkoga Mate Granića. Bez takvih, bez potrebnoga broja takvih, Tuđman i Šušak bili bi tek usamljeni avanturisti bez ozbiljne šanse da ostvare ikoju od svojih zamisli.

Drukčije stvar stoji sa Šuškovom baštinom u Hercegovini. Neće se, naravno, ni tamo danas nitko u njega javno zaklinjati, jer to više nije ni profitabilno, a ni politički previše unosno. Za razliku od Hrvatske, čije javno mnijenje ionako nikad nije dokraja razumjelo kakva je to zapravo tolika ogromna, sudbinska sreća i povijesna dobit – imati zapadnu Hercegovinu u državnim granicama, činjenica da je Herceg-Bosna propali projekt u Hercegovini nije politički apsorbirana. Potisnuta, k tomu povezana s tolikim zlodjelima, ali aktivna, ona ostaje da i dalje predstavlja duplo dno, političku kontrabandu, koja će hrvatskom političkom elementu u Bosni i Hercegovini tko zna koliko dugo ometati njegovu potpunu, funkcionalnu i mentalnu integraciju u bosanskohercegovački politički sustav. Zarobljenici te nečiste političke savjesti nalaze se među najvažnijim slojevima stranačko-državnih, kulturnih, crkveno-vjerskih elita. Pošto je HDZ kao zakoniti nasljednik hercegbosanske politike opet na vlasti (iako u perverznoj trojnoj zaprezi sa Strankom demokratske akcije i Srpskom demokratskom strankom), i pošto među njima, kao ni među ostalim nabrojanim dijelovima “elita”, nema osobe s nekakvom izrazitijom političko-etičkom karizmatičnošću, niti se sluti da bi se u skorije vrijeme mogla pojaviti, nije realno očekivati da s te strane može doći do bilo kakve pozitivne javne revizije hrđave baštine Herceg-Bosne i njezinoga glavnog operativnog realizatora Gojka Šuška.

Na srpskoj strani trokuta pravi je urnebes. Masovna hapšenja u Srbiji koja se ne zaustavljaju, nego svaki dan donose novu senzaciju, sve bjelodanije pokazuju svu potpunost izravne vojne, političke, financijske, kriminalne povezanosti Republike Srpske s Beogradom, s miloševićevskim strukturama organiziranoga zločina i kriminala, iz rata i poslije rata. Ljudi iz postđinđićevske vlasti u Beogradu znaju biti brutalno otvoreni u priznavanju tih relacija, no njihovi adresati u Banjoj Luci, čelnici SDS-ove državno-partijske nomenklature, zasad stoički odolijevaju u stavu: ni luk jeli ni lukom mirisali. Policija Republike Srpske, tako, nije poslije Đinđićeva ubojstva uhapsila ni jednu osobu, iako su iz Beograda alarmantno poručivali da se nekoliko desetina najopasnijih mogućih osumnjičenika prebacilo preko Drine. Vođa opozicije Milorad Dodik obznanio je podatak da je znao pojedinosti o pripremi atentata na Đinđića, da su mnogi konci vodili u Republiku Srpsku, te da je pokojnika o tomu prijateljski obavijestio, a poslije svega dogodi se samo to da mu iz SDS-ovoga MUP-a pošalju poziv na informativni razgovor. “Umjesto da se bavi dokazanim postojanjem organiziranih kriminalnih grupa u Prijedoru, Banjoj Luci i u istočnom dijelu Republike Srpske, ministar policije hoće da od mene napravi doušnika MUP-a”, izjavljuje Dodik nakon saslušanja. Najnovija vijest poslije toga glasi: otkrivene su indicije da se i na ovoga političara sprema atentat. Na sve te zlokobne informacije ministar policije Zoran Đerić i njegovi portparoli reagiraju tako što – optužuju medije i novinare za “zlonamjernost” i “senzacionalizam”. To je natjeralo čak i ured Paddyja Ashdowna da opomene vlasti Republike Srpske kako su takvi pritisci na medije “neprihvatljivi”.

Dok poslije smjene Mirka Šarovića iz Predsjedništva Bosne i Hercegovine (zbog poznate afere “Orao”) na njegovo mjesto dolazi Borislav Paravac, koji izjavljuje da će “nastaviti tamo gdje je Šarović stao”, te dok se cijela politička sfera Republike Srpske bukvalno guši u otkrivanju šokantnih političkih, vojno-špijunskih i kriminalnih skandala, stječe se dojam da se cijela ta korumpirana i kompromitirana struktura održava na prividu vlastite legalnosti samo zahvaljujući bezgraničnom povjerenju Paddyja Ashdowna u njihovu “predanost reformama” i “evropskom putu Bosne i Hercegovine”. Makar bila dio opozicijske taktike, o toj situaciji najbolje govori posljednja inicijativa iz Dodikove Stranke nezavisnih socijaldemokrata – da je jedini izlaz urgentno raspisivanje prijevremenih izbora na razini cijele Bosne i Hercegovine, uz stvaranje potpuno nove političke konstelacije koja bi bila kadra izvesti zemlju na čvršće tlo. I inače, s propašću Alijanse za demokratske promjene i s potpunom marginalizacijom SDP-a, a u kontekstu žestokih beogradsko-banjalučkih potresa, primjetno je kako Milorad Dodik izrasta u najizrazitiju opozicijsku figuru ne samo u Republici Srpskoj nego i u cijeloj Bosni i Hercegovini.

S hapšenjem i otpremanjem u Haag Nasera Orića, legendarnoga zapovjednika obrane Srebrenice, po svemu sudeći mogao bi biti otvoren još jedan mučni i mračni kompleks ratnih zbivanja, koji neće biti nimalo lagodan za bošnjačku nacionalnu političku i vojnu strukturu. Orić je optužen po komandnoj odgovornosti za djela počinjena u razdoblju 1992./93., kada je kao organizator obrane Srebrenice, tada još uvijek bez statusa UN-ove “zaštićene zone”, prekoračio ratno pravo pljačkom srpskih imanja, mučenjem zatvorenika i ubojstvima. U bosanskohercegovačkoj javnosti mnogo se bure dignulo zbog načina na koji je Orić uhapšen: u Tuzli pred zgradom u kojoj stanuje brutalno su ga na prepad pokupili maskirani specijalci SFOR-a, iako se on mnogo puta sam odazivao haaškim istražiteljima na razgovore i javno nudio svoju dobrovoljnu predaju. U magazinu Federalne televizije “60 minuta” iznesena je, pak, informacija da je Orić petnaestak dana prije hapšenja slučajno izbjegao atentat, te pretpostavka da iza tog pokušaja stoje neki krugovi Stranke demokratske akcije, kojima Orićevo svjedočenje u Haagu može biti izuzetno opasno. Naime, do danas je bez odgovora ostala ogromna zagonetka zašto je Naser Orić po naređenju Izetbegovićevoga vojno-političkog vrha u ožujku 1995. godine helikopterom prebačen iz Srebrenice u Tuzlu, a Srebrenica tako, četiri mjeseca prije strašnoga 11. srpnja, praktično ostala bez organizirane obrane. U kontekstu mnogo puta spominjane, a nikad nedokazane, ali ni uvjerljivo nedemantirane pretpostavke o dogovorenoj zamjeni Srebrenice za Vogošću (sarajevsko predgrađe) između Karadžićevoga i Izetbegovićevoga štaba, Hakija Meholjić, tadašnji šef policije i Orićev suborac, danas o tomu kaže: Orić je znao mnogo o prodaji Srebrenice, on je tada kupljen da bi šutio, a sada mu se to osvetilo.