Zašto gori Pariz: Francuzi i njihove penzije

Francuska je na nogama zbog penzione reforme, a u poređenju s drugim zemljama Evrope i nije im baš loše.

Izvor: B92

Subota, 25.03.2023.

15:26

Zašto gori Pariz: Francuzi i njihove penzije
Ilustracija, Foto: EPA-EFE/JoOFFREY VOVOS

Zato Francuzi mogu da se zapitaju ko će im finansirati sadašnji penzioni sistem?

U penziju ne sa 62 nego tek sa 64 godine – i zato izlaze na ulice? U više država Evrope je, kao i u Nemačkoj, već odavno sprovedena penziona reforma, pa se u penziju ide tek s navršenih 67 godina starosti. Zašto se Francuzi bune?

To nije tako jednostavno, objašnjava Ulrih Beker iz Instituta "Maks Plank" gde se bavi socijalnim pravom i politikom. "Uvek je teško upoređivati penzione sisteme jer su svi veoma složeni i veoma različiti. Ali reći kako mi idemo u penziju sa 67, a Francuzi kukaju za 64 godine je jednostavno – pogrešno.“

Francuzi se prevashodno bune zbog najranije starosne granica kada se može u penziju s punim iznosom, ali i tu je uslov radni staž – a to je čitavih 45 godina.

Zapravo, ako je neko zaista počeo raditi s 18 godina, onda i u Nemačkoj on može u punu penziju već sa 63 godine starosti. U Francuskoj u punu penziju već i sada mogu osobe tek s navršenih 67 godina starosti, a tu se ništa neće promeniti.

Koliko od plate, kada i koliko dugo

Ipak, penzionisanim Francuzima nije loše u poređenju s drugim državama Evrope i tu su tri parametra: visina penzije u odnosu na platu, starost stupanja u penziju, ali i prosečno vreme koliko će neko dobijati penziju, dakle očekivani životni vek.

Prema takozvanoj neto-kvoti penzije, dakle koliko će ona biti u odnosu na platu, Francuzi stoje odlično i mogu računati da će moći manje-više da zadrže životni standard.

Tako su 2020. penzije bile tri četvrtine prosečne plate, što je dobrih 14 odsto iznad proseka u zemljama Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD). U Nemačkoj je to jedva 52,9 odsto.

Ipak je opet ključno pitanje radnog staža: u ovoj reformi u Francuskoj on mora biti duži ako se želi u penziju pre 67 godine. To bi moglo značiti da bi, s obzirom na prihode, penzije Francuzima mogle biti manje, pogotovo za one koji su i zarađivali manje i koji su u pravilu pre i počeli raditi.

Neko ko je završio fakultet i recimo počeo raditi s 25 godina, sa 67 godina će imati 42 godine radnog staža i primaće punu penziju.

Nemačka uopšte nema minimalnu penziju

Francuska vlada je uzalud pokušala da smiri duhove povećanjem iznosa najmanje moguće penzije: sad je ona u Francuskoj 961 evro, ubuduće bi trebalo da bude oko 1.200 evra. To je otprilike prosek među zemljama OECD-a.

S druge strane, Nemci bi se tek zbog toga mogli uhvatiti za glavu: garantovane minimalne penzije tu – nema. Oni kojima penzija više neće biti dovoljna za život mogu doduše tražiti dodatnu socijalnu pomoć, ali hoće li je dobiti, zavisi od prihoda čitavog domaćinstva.

Dok je na papiru sve jasno kad se može u penziju, u stvarnosti ljudi prestaju da rade daleko pre nego što to zakonom mogu: u Francuskoj prosečno muškarci odlaze u penziju sa 60,4 godine starosti, žene s 60,9 godina. Opet u poređenju sa ostalim zemljama OECD, to je kod Francuza tri i po godine ranije, kod Francuskinja godinu i po ranije od proseka.

S druge strane, očekivani životni vek Francuza je izrazito visok, što znači i da će primati penziju veoma dugo. Jedino u Luksemburgu penzioneri mogu očekivati da će im duže isplaćivati penziju – u proseku 24 godine, u Francuskoj je to 23 i po godine.

Francuskinje će verovatno primati mirovinu 27,1 godinu i jedino će penzionerke u Grčkoj (28,4) i Španiji (27,7) će uživati duže u penziji.

Jednostavna računica

Upravo je to razlog što Francuska uporno želi da sprovede penzionu reformu i predsednik Makron nije prvi koji to pokušava. "Francuska se, baš kao i sve druge države OECD i sveta, mora zapitati, kako da opstane penzioni sistem, s obzirom na demografske promene", sažima Beker.

A demografska promena je jasna: sve je više starih koji očekuju penziju i sve je manje mladih koji će uplaćivati u penzioni fond. Doduše nigde među državama OECD te uplate nisu dovoljne za sve penzije, nego država mora da posegne za budžetskim sredstvima.

Tu ima različitih modela: u Nemačkoj se nadoknađuje doba školovanja, a tu su i posebni dodaci za podizanje dece. Penzioni fondovi skoro svugde grcaju u dugovima koji se opet moraju pokrivati iz budžeta.

Računica je bolno jednostavna: što su penzije veće i što je manje mladih koji uplaćuju u fond, to država mora doplatiti više. U Francuskoj je to doplaćivanje države u penzione fondove među najvećima u odnosu na njen BDP, jedino je u Italiji još veće.

A to je muka koja redom pogađa sve francuske vlade pa tako i sadašnja predsednica vlade Elizabet Born kaže da bi reforma "bila garancija za uravnotežiti penzioni fond do 2030. godine".

Prvi izbor svake vlade

Nije velika mudrost to što može da se uradi: smanju se penzije ili se poveća starosna granica odlaska u penziju. Treća mogućnost postoji u zemljama u kojima su penzioni fondovi aktivni na berzi. Ali ako tržištu novca krene loše, tek onda je to katastrofa za penzionere.

Ako se penzije smanje onda svaka vlada može računati s tim da će izgubiti sledeće izbore. Onda ostaje samo povećanje starosne granice za odlazak u penziju.

U Holandiji su je već pomerili na 69 godina starosti, Danska ozbiljno razmišlja o drastičnom porastu gde bi se u penziju išlo tek sa 77 godina starosti. U Nemačkoj je 2006. granica podignuta na 67 godina – odlukom Ustavnog suda o ravnopravnosti polova onda i za muškarce i za žene, a od onda se ni jedna nemačka vlada ne usuđuje da to dira.

I u Francuskoj je svakoj vladi jasno da se jedan evro može potrošiti samo jednom: ako ga dodeli penzionerima, neće biti para za nešto drugo.

"Zapravo je i u Francuskoj penziona reforma morala ići mnogo dublje i ukinuti neke prilično čudne privilegije određenih grupa zaposlenih“, objašnjava Beker.

"Ali u Francuskoj je uobičajeno da ljudi odlučno izlaze na ulice kad neko želi da smanji socijalna davanja. A onda su na protestima mnogi, čak i oni koji neće imati nikakve štete od reforme“, kaže nemački stručnjak za penzione sisteme.

Francuska je na nogama zbog penzione reforme, a u poređenju s drugim zemljama Evrope i nije im baš loše. Zato Francuzi mogu da se zapitaju ko će im finansirati sadašnji penzioni sistem?

U penziju ne sa 62 nego tek sa 64 godine – i zato izlaze na ulice? U više država Evrope je, kao i u Nemačkoj, već odavno sprovedena penziona reforma, pa se u penziju ide tek s navršenih 67 godina starosti. Zašto se Francuzi bune?

To nije tako jednostavno, objašnjava Ulrih Beker iz Instituta "Maks Plank" gde se bavi socijalnim pravom i politikom. "Uvek je teško upoređivati penzione sisteme jer su svi veoma složeni i veoma različiti. Ali reći kako mi idemo u penziju sa 67, a Francuzi kukaju za 64 godine je jednostavno – pogrešno.“

Francuzi se prevashodno bune zbog najranije starosne granica kada se može u penziju s punim iznosom, ali i tu je uslov radni staž – a to je čitavih 45 godina.

Zapravo, ako je neko zaista počeo raditi s 18 godina, onda i u Nemačkoj on može u punu penziju već sa 63 godine starosti. U Francuskoj u punu penziju već i sada mogu osobe tek s navršenih 67 godina starosti, a tu se ništa neće promeniti.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 8

Pogledaj komentare

8 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: