Dodole 21. veka

Može da bude zemlja Ajove, jedna od najplodnijih na svetu, ili Etiopije, jedna od najsiromašnijih, ili polja oko Čeljabinska. Mogu da budu i polja oko Bačke Topole kroz koje sam se vozio ovih dana, iskreno potresen biblijskim prizorima pustoši od suše.

Fokus

Izvor: Boško Jakšiæ

Nedelja, 26.08.2012.

14:26

Default images

Svuda okolo samo bolesno sprženo žutilo. Klonuli, osakaćeni klipovi kukuruza. Žega se toliko okomila na suncokret da je, onako posustao, bez semenki u pogači, sasvim izgubio volju da se okreće za suncem.

Svuda isto. Pogledi seljaka i farmera okrenuti su nebu.

Pošto je šteta od suše u Vojvodini procenjena na 118 milijardi dinara, Vlada je po hitnom postupku donele mere da bi pomogla seljacima. Lepo. Posebno imajući u vidu opštu budžetsku nestašicu.

Ali, pitam se, šta će u međuvremenu biti preduzeto da se takve katastrofalne štete ublaže ukoliko suše bude i naredne godine? Otkud znamo sve ćudi globalnog zagrevanja.

Da li će lokalne vlasti, uz podršku ili pritisak republičke vlade, krenuti u raščišćavanje kanala za navodnjavanje? Da se sve ne završi samo na primeru sestara olimpijskih kajakašica iz Borče.

Davno, baš davno, čitao sam jednu studiju UN po kojoj je Vojvodina u stanju da nahrani 70 miliona ljudi. Mnoge vlade su se od tada ovde promenile, pa i režimi, a jedino što im je zajedničko svodi se na liturgijski ponavljanu mantru o neiskorišćenom potencijalu agrara kojim raspolažemo.

Ostali smo izgleda neizlečivi kampanjci. Tek kada ljudi zakukaju do nebesa, vlasti nekako intervenišu. A posle? Nikom ništa. Ni makac dalje.

Vlade mogu da traju i četiri godine, ali su listopadnog, sasvim sezonskog karaktera što se tiče šteta od meteoroloških nedaća. Setite se samo kako je bivši predsednik onomad pohitao na poplavama ugrožena područja kod Aleksinca. Obećavao novac za gradnje ustava i nasipa, čišćenje podvodnih kanala. Šta nam je ostalo? Da se nadamo da tokom zime ne bude mnogo snega kako na proleće ne bi bilo nabujalih reka.

U takvoj zemlji nije neobično da se spas traži od Svevišnjeg na nebu. Vladika valjevski Milutin pozvao je sve vernike da se danas okupe u Hramu Hristovog Vaskrsenja u ovom gradu, „da se molimo za Ilijine molitve Bogu da pošalje s neba kišu žednoj zemlji ovoj”.

Nemam ništa da dodam pozivu na moleban Njegovog preosveštenstva. Jes’ da malo deluje kao pravoslavni fundamentalizam ili ples Čiroki Indijanaca, ali odavno se, još iz prethrišćanskih vremena, po našim krajevima pevaju dodolske pesme posvećene prizivanju kiše.

Od Đurđevdana do Petrovdana devojke su, maskirane u lišće i granje kao simbole zelenila, u vremenima suše obilazile seoske kuće pevajući ove ritualne pesme. Nevolja je golema, pa mogu da razumem da vladika ima još nešto da kaže u skladu s crkvenim trebnikom koji predviđa ovakve vrste molitvi.

„Mnogi se sada pitaju, zašto je Gospod dozvolio da se takva nesreća sruči na zemlju? Zašto takva kazna? Naravno, ljudski gresi i nebriga za prirodni poredak od Boga dat tvorevini, razlog su ovakvih nesreća na zemlji.”

Episkopija, dakle, optužuje ljudske grehe Srba za sušu i poziva ih da se pokaju za svoja loša dela kako bi Gospod poslao padavine.

Kako bi ova teorija objasnila što kiše nema ni u Hrvatskoj, Bosni, Makedoniji, Albaniji...? Zar milioni dece po Africi mogu da nose grehe koji izazivaju sušu, glad, bolesti, poplave, ratove?

Voleo bih da mi vladika razjasni otkud vatra na Hilandaru? Tamo su sveštenici i iskušenici, ne bi trebalo da ima greha. Sumnjam, takođe, da je vladika mislio na „grešnike” koji troše narodne pare na sve osim na sisteme za navodnjavanje.

Paganski ili hrišćanski, primitivno ili duhovno, neka odgovore oni koji se u to bolje razumeju, a na meni je da prvo konstatujem da vladika nije otkrio ništa novo.

I ekolozi odavno upozoravaju da je ljudski nemar najveći neprijatelj čovekove okoline, da je krivac za dramatične promene koje prave ozonske rupe, otapanje glečera, nestanak mnoštva životinjskih i biljnih vrsta…

Po Panoniji je, recimo, Marija Terezija dala da se prokopaju kanali. Tvrde da ih u Vojvodini ima 22.000 kilometara. Džaba.

Ljudi su ih, s retkim izuzecima, zagušili, zatrpali, pretvorili u deponije. Za navodnjavanje se koristi tek 2-3 odsto kapaciteta. Ne poričem ljudski greh.

Grešni smo jer su pare za modernizaciju privrede otišle u privatne džepove, što smo dopustili da zemlju u Vojvodini lažnom privatizacijom otme par tajkuna, što su seljaci postali moneta političkih obračuna.

Ono što mi smeta kod vladike verovatno će se dogoditi večeras. Pašće kiša. Srpska kiša za sasušenu srpsku zemlju. Meteorolozi su za večeras predvideli promenu vremena i padavine.

Crkveni dodola vizionar fasciniraće lakovernu pastvu snagom svog molebana, iako iza svega ne stoje ni prorok Ilija ni Svevišnji. Crkva će se pred vernicima okititi slavom svog istorijskog rivala – nauke. Potom će da likuje, podsećajući seljaka koliko je mali i bespomoćan a ona, Crkva, moćna i kada preti i kada dobročinodejstvuje.

Neće se vladika u skladu sa svojim tumačenjima grehom izazvane pošasti upitati da nije to, kojim slučajem, i zbog protojereja Branislava Peranovića iz centra za odvikavanje (pesnicom, lopatom i gvozdenom šipkom) od bolesti zavisnosti „Sretenje”.

Ili možda zbog igrom slučaja nedokazane pedofilije vladike Pahomija? Ili sveštenika koji bogato naplaćuju očitavanje slave na koje dolaze u „audiju”?

Jeste čovek grešan, ali nekako mi se čini da Crkva nema pravo da izriče presudu kolektivnim gresima svoje nepoćudne pastve. Seljaku je samo to trebalo. Da ga Crkva, koju podjednako poštuje i psuje, optuži da je svojim gresima izazvao sušu.

Biće da zato u udruženju “Ateisti Srbije” kažu da je episkopov poziv „najobičnija prevara za proširenje pastve” i dodaju da je neprikladno da crkvena lica optužuju narod za sušu.

„To samo pokazuje s kolikim se omalovažavanjem Crkva i njeni službenici odnose prema vernicima, dakle ljudima koji su im poklonili poverenje i na kakve malverzacije su spremni, ne bi li pokazali da poseduju ’moć’ komunikacije sa nekakvim nepostojećim ’nebeskim silama’, a sve u cilju sticanja duhovne, a u krajnjem, i materijalne koristi.”

Utisak je da bi Crkva definitivno morala da poradi na tome da svoju demagogiju prilagodi današnjem čoveku.
Znam šta rizikujem ovakvim bogohulnim komentarisanjem reči jednog vladike koji činom rukopoloženja i hirotonije ima u sebi Duha svetoga, koji nosi mantiju kao znak pripadnosti svešteničkom činu čiji je red sam Hristos postavio. Neko će reći: zbog takvih nam je bog i poslao sušu. Šta da radim. Ostaje mi samo da se pridružim grešnicima i pojačam argumente preosvećenog Milutina.

Samo da se u molebanu ne pretera. Pa da padne grad.

Čudni su putevi Gospodnji, a ovo je zemlja Srbija. Razapeta između interneta i dodola. Dok drugi navodnjavaju, mi se molimo za kišu.

Haug, veliki Manitu.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 6

Pogledaj komentare

6 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Rusija ostaje bez goriva?

Ukrajina sve više uništava rafinerije nafte unutar Rusije, smanjujući moskovske zalihe i izazivajući skok lokalnih cena.

15:08

4.5.2024.

9 h

Podeli: