Slajbe - epilog i kraj?

Ne bi trebalo ovo da pišem. Siguran sam da grešim. Jedna šlajfna o zabavi iz prošlog veka je enough, ali Hobiti u glavi me čačkaju i ne daju mira. Jači su od mene.

piše: Jovan Đorđević, autor teksta Imaš slajbe za menjažu

Život

Izvor: B92

Utorak, 11.04.2006.

14:58

Default images

Znam da ću da završim kao Mickey Rourke i Sharon Stone u tragičnim rimejkovima - kako se to ono zvaše u u vodiču kroz grad? Ah, naravno - Kozara 12, 14, 16, 18, 20, 23, ime filma pa zarez pa - erotski triler. Angie Everhart je dobra riba, ali nije Kim Basinger; Sharon je super bakuta, al je bakuta. Petrov i Valov, dva mitska bića iz Meksika '86 su samo san, neka pati ko ih nema. Ali ja bih ipak da ih nađem.

Cela ova light žvaka o sličicama se otela kontroli. Zamišljena kao mala alt + tab puš pauza, kao i uglavnom sve ostalo što čitaš na netu - parče pice kod trovača sa ćoška na brzaka i nazad u photoshop; jarac u ruke i kreči majstore - naletela je na ono što svaku net priču svrbi. Reply. U redu 10, 20, 50 - ali 200?! Prvo sam se smejao, a onda sam počeo da čitam. Negde na pola prestao sam da se smejem. Pomerio sam ljudima mozak, a onda su ti isti ljudi otvorili mene. Puko sam. Ali baš. Osećaj da si bez odbrane. Kao kad posle X godina sretneš bivšu devojku, onu Jednu i Jedinu. Krene iz stomaka, oduzme ti noge i dah, a ti samo bleneš. Gledaš ne kako je omatorila već šta je na njoj još uvek isto. A ona te zna u dušu, istim pokretom ruke zabacuje kosu unazad, pravi smeškom dobro poznatu rupicu na obrazu, ešarpa s leva na desno, da pokrije smeran dekolte. Trudiš se - De si. Šta ima. Dobro. A ti? Ne pričaj. Sasvim Ok. Ne. Nisam. Njega jesam. U Londonu? Divno. Nego, daj mi identifikaciju. Može sutra? Oko podneva? Super. Zovem te. - Trudiš se ali ne ide. Zašto si joj uzeo broj? Pa šta će ti to magarče? A da porasteš jednom? Nikada. Ti susreti malo (to malo je zapravo ništa) donose a puno bole. Namazao si se ti, umeš da odigraš, čak i likuješ, ma - kafa ko kafa. Kako da ne. Kafa, nebitna koliko i ona prva koju ste popili u Kolarcu kojih dvadesetak godina ranije...

Siđi do reke

Auh bre kakav dan! Sve se skockalo kako treba. Cmoljava i smorna zima se razvukla kao Bazooka Joe, ali balon je konačno pukao. Vruće je, konačno čak je toplo i u 'ladovini, ali ne 'vataš senku i ne brišeš znoj, super ti je da se čvariš. Klinci pikaju na maliće, keve ih natrontale, a oni jakne preko prečke, pa je gol nije gol, nisu oni gumenjaci od kojih bride butine nego kožnjaci koji šljašte, po ulicama šmrkovi peru zaostalu rizlu, cegeri konačno mirišu na proleće. Moj Grad me maksimalno provocira, ne da mi da povučem ručnu - loviš nespremne konobare po prepunoj bašti, u Sportu tenis ko nekad, mali Novak počistio Engleze, u Sportu fudbal k’o nekad, slatke muke pred Svetsko, na obalama opet Velika Voda kao '81. Džakovi s peskom od Šarana do Venecije, umorni vojaci na kvarno tuku zidarsko, dok ne dođu da ih smaraju vršnjaci s epoletama i penzosi s pričama. Spustio se narod da vidi kol'ko je velik Dunav. »Tata, ja bih voleo da sam Riba, imao bi višlji grad!«, viče mi klinac dok trotinetom vozi slalom bez srušene kapije kroz prepun Kej. »Švrćo, osećaš kako miriše reka?« - ne da mi da se raznežim i ne da mi da ga stignem -  »Aha, ribice stavile parfem!« neće da kvari vreme sa pit-stopa i juri ka svom ćupu sa zlatom na kraju biciklističke staze...

Ne radi mi gramofon i ne nosim pepito pantalone, danas slušam Putumayo Brazil Acoustic,  ali nosim sasvim pristojan paket aranžman na Date, podebeo štos duplikata obmotan dva puta crvenom gumicom koju nervozno uvrćem kažirpstom. Znoje mi se ruke, skoro će podne, vežbam spiku za kurtoaznu vartijantu i vežbam improvizaciju za rasplet kome se potajno nadam. Slušam Brazil, a u glavi mi Džakarta, Spandau Ballet i U škripcu. Izlazim na Plato, eno je, lepša nego ikad. Udaram pravo u srce, kako sam joj ono beše tepao... Ah, da - »Ćaos mačak, 'ćemo do reke?«

Old Skul

O Veliki Slajbmasteru! - zavitlava me balavac iz firme. Razmišljam da l' da mu opaučim dva kokavca, ali onda vidim nabrekli palac na ruci i sažalim se. Ne, nije ono što mislite. Nema vremena čak ni za to. Joystick ga učinio invalidom. Tekken 3 mu popio mozak.

Samit Slajbmastera, česma (al' stvarno sjajno - ko se još nalazi kod česme?!), tačno u podne. Nema upoznavanja, odmah akcija - spiskovi, olovke, po dva štosa u ruci, »iamiamiamiam... neam!« mantra koju svako izgovara dok trijumfalno ne digne svoj poslednji trofej - gotovo, popunio! Pogledaju te na kratko, neko vikne »bravo majstore!« a onda opet grozničavo glave dole. Matorci gledaju brojeve, a klinci nepogrešivo prepoznaju slike. Da li je moguće da sam i ja tako gađao ove komične iz Koreje? Ali nabodu svakoga. Ko su klinci, a ko matorci? Klinci su klinci, a oldtajmeri... pa malo je reći da sam bio srećan jer sam shvatio da sam... najstariji! Očekivao sam ekipu metuzalema koja nepoverljivo ispod oka gleda novopridošle i s podsmehom odmerava tvoj štos duplikata, ali »tvrdo jezgro«, kako sebe zovu, su super momci od kojih niko ne gazi ni 26. Mlado bre. Čuvari Vatre su Vlada, Ognjen, Voja, Ivan, Neša i Aca. Zdravi gradski klinci, kao da su upali u kazanče sa čarobnim napitkom protiv Devedesetih:
imam, nemam
»Skupljamo se od 2002, dođe nas obično 10-15, za vreme svetskog i evropskog prvenstva bude 50 ljudi. A pošto su sada i naši u igri, ima nas i više. Nalazimo se tradicionalno svake subote u 17, i nedeljom u 12 h. Ako je loše vreme, onda kod Kozare. Planiramo da se pravno legalizujemo i nađemo par kvadrata gde bi smo se okupljali od početka aprila pa do avgusta. Za sada komuniciramo uglavnom mailom, postoji baza podataka od pedesetak ljudi, i svako ko želi da nam se pridruži je dobrodošao. Svima je u interesu, veći broj kolekcionara - brže popunjeni albumi«.

Istina. Došao sam sa -65 u subotu, a već oko keca u nedelju sam poljubio grb Trinidada i Tobaga. Hvala Saši koga sam tamo upoznao. Moj drug Bojan se sa -150 skinuo na -8. Nema šanse da ne popunite album. Alekandra i Sonja su na magistarskim studijama, dolaze sa braćom i sa po 4 spiska, a ako su bez braće i budeš uporan uz sličice možda dobiješ i telefon. Ćale došao sa dvoje dece i džorao se za Football Fan slajbe (karikature igrača), da ne poveruješ, završavaš posao i za drugu ligu. Ko se najviše traži? Naravno, nema pravila. Lik jurio Žigića pola sata, drugi cvileo za brojem 116 (zaboravio sam da pitam klinca do sebe ko to ono beše), amblem (3) falio Mateju, klincu mog kolege. I svi su našli sve. Ako baš zapne, tu je Vlada, korektno trgovinom reši svaki problem. Vlada je inače Bekenbauer u timu (marea@eunet.yu), mada ne voli da se deklariše kao vođa:
Bizzare '06
»Svi smo ovde jednako bitni. Sam niko ništa ne bi mogao. Neki put pokrenem ja, nekad neko drugi. Telefoni, mail, i tu smo. Inače, profesionalno skupljam sličice od 2000, kada sam rešio da nađem i sve one albume koji su se prodavali i pre nego što sam se rodio. Najvredniji u kolekciji je naravno Paninijev Mexico '70, koji nikada nije izašao kod nas«.

Nije hteo da kaže koliko je dao za taj album, ali kada sam video kako ga čuva, jasno je da ga je bolela glava nakon što je dao kintu unapred i strepeo da li će ga sabrat iz Italije ispaliti. Nakon tog uspešnog transfera, bez straha se džora sa kolekcionarima širom sveta. Kao raritete ističe Koreju '02, gde, verovali ili ne, nije bilo Ronaldinja! Tj. jeste, ali samo u brazilskom izdanju. Naravno da je našao nekog Bebeta i sredio da mu ovaj pošalje sličicu. Usput, jeste li primetili, da je u ovogodišnjem albumu kod Holanđana (bravo za Panini, lepo su nas zavrnuli, svaka treća kesica po trojica unutra!) na strani 27 u donjem desnom uglu vrlo primetna rupa? Tu je trebalo da nam pozira Roy Makaay, ali je majstor zaštitio svoj lik i delo! Dabogda dao 2 autogola protiv nas! Kao bisere Vlada ističe i činjenicu da u albumu Italija '90 nije bilo mesta za najboljeg strelca Tota Skilaćija, kao i 4 godine kasnije za Rusa Olega Saljenka koji je zabio 5 komada Kamerunu.

Drug na drumu

Ukoliko ti nešto fali iz prethodnih albuma, a iste nisi u trenucima tinejdžerskog odrastanja poklonio ili bacio, brzo u garažu ili šupu, glancaj i vadi brojeve. Nisam baš rad za kupovinu preko neta, ali ako nešto tražiš petnaest ili više godina, sve je dozvoljeno. Panini komad sličica do '86 naplaćuje pola evra, a prvenstva posle toga četvrt evra. Meni, tj. mome kumu je pomogao Ognjen, dečko koga sam upoznao preko neta. Nikada nisam verovao da forumska četovanja mogu da idu dalje od ćalaprdanja na daljinu.

»Ti si Jovan?«
»Aha.«
»Evo, za kuma.«
»Ma neee verujeeeeem! Koliko majstore?«
»Ništa matori, nek' ti kum kupi pivo.«

Ognjen. Drug na drumu. Našao dva famozna Bugarina. Osećam se sjajno onoliko koliko oni spektakularno izgledaju. A moraš da priznaš da su face, zurka i brčine bez premca. Bar za '86. Kod mene u kraju se, kad svi početkom juna popune albume, uvek birao Gabor mundijala. Kako idu godine i vekovi izbor je sve tanji, ali uvek naletiš na nekog ko je tek juče prvi put čuo Deep Purple. Please, vote.

Bilo super na kafi. Bez sete. A mislim i da je njoj pomalo krivo zbog toga.

Zdrava ekipa na česmi.
Pun album ali pre svega puno srce.
Dovoljno.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

97 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Ukrajinci saopštili: Obustavljamo

Ukrajinske vlasti saopštile su večeras da su obustavile svoje konzularne usluge u inostranstvu za muškarce starosti od 18 do 60 godina, pošto je ukrajinska diplomatija najavila mere za vraćanje u zemlju onih koji mogu da idu na front.

21:57

23.4.2024.

1 d

Podeli: