Ninković za B92: Pričaju svašta i o Novaku, takvi smo mi...

Rano je otišao iz Srbije, dugo je bio ispod radara ovdašnje fudbalske javnosti, ali Miloš Ninković (31) ima karijeru na koju bi svako bio ponosan.

Izvor: Saša Ozmo

Četvrtak, 11.02.2016.

12:00

Ninković za B92: Pričaju svašta i o Novaku, takvi smo mi...
Getty Images

Skoro devet godina proveo je u kijevskom Dinamu i često je delio teren sa najboljim fudbalerima današnjice, a bio je i jedan od najboljih igrača reprezentacije Srbije na Svetskom prvenstvu 2010. godine. Igrao je za francuski Evijan i sa svojom voljenom Crvenom zvezdom osvojio je titulu, a sada je u Australiji.

Tokom skoro 15 godina profesionalne karijere Ninković je doživeo štošta i video svašta, na terenu i van njega.

U intervjuu za B92 otvoreno je govorio o svemu što je iskusio – počeli smo od kraja, od života i fudbala u Australiji, a posebno emotivan Miloš je bio dok je govorio o Crvenoj zvezdi. Otkrio je šta ga je nateralo da ode iz Srbije, ali je rekao da je u crveno-belom dresu ispunio životnu želju.

Godine u Kijevu bile su burne na početku (“lepe devojke, noćni život“) i mirne na kraju, sudari sa Barselonom zauvek su mu ostali u sećanju, kao i ’javljanja’ kod predsednika Dinama.

Miloš žali što se na vrhuncu karijere nije oprobao na Zapadu, a neizostavna tema bila je i fudbalska reprezentacija Srbije. Kakvu je Antić magiju posedovao i kako su igrači ispali nekorektni prema Pižonu, kakvo je bilo duhovno stanje pred meč sa Nemcima i u duelu sa Australijom na Mundijalu, a na kraju smo se bavili i večnim pitanjem – zašto nacionalni tim nema rezultate?

Prepuštamo vas Milošu Ninkoviću.

Australijski fudbal – ono što mi treba u ovim godinama

Getty Images
Taktički i tehnički dosta je slabije nego u Evropi, ali fizički ne zaostaju uopšte – svi timovi su izuzetno spremni. Mnogo je drugačije i zato što nema ispadanja, oni su hteli da naprave nešto nalik na NBA ligu – samim tim, nema situacija kao kod nas ili u Francuskoj, gde se svi povuku kada igraju sa favoritom i žele da uzmu bod. Ovde svi forsiraju napadački fudbal i to je dobro za gledaoce, kao i za nas fudbalere. Do sada mi se još nije desilo da se rival povuče na svoju polovinu, igra se otvoreno i to mi se baš dopada.

Iako sam mislio da priprema meča nije na tako visokom nivou, dosta pažnje posvećuju detaljima – gledamo stalno snimke rivala, imamo timske sastanke i to je mnogo češće ovde nego npr. u Francuskoj. Naš trener mnogo polaže na taktiku. Ne trenira se toliko kao u Evropi – uglavnom je sreda slobodan dan. Trenira se četiri puta nedeljno i to je ono što mi možda i treba u ovim godinama.

Opera, plaže i srpska klopa

Getty Images
Sidnej je prelep grad i presrećan sam u njemu, kao i cela moja porodica. Vreme je divno, prvi put da nisam poneo čizme i jaknu – devet godina u Ukrajini, znam kako je kad krene ona zima, to je bila katastrofa... Život je super.

Ja ti nisam taj tip koji obliazi mnogo, to mi supruga uvek prebacuje: ’Došao si, ništa nisi video’. Ni u jednom gradu u kojem sam bio nisam video mnogo – jednostavno, ne privlači me to. I kada sam igrao Ligu šampiona, saigrači iskoriste slobodno vreme da šetaju i da vide neke znamenitosti, ja to nisam radio. Operu sam bio da vidim, i to zato što me supruga nagovorila, ne mogu da te lažem da sam video mnogo osim toga.

Mnogo je lepih plaža, a ono što mi se naročito dopada jeste što ovde svi vode svoj život i ne bave se tuđima – opuštenija je mnogo atmosfera nego kod nas. Ima vrhunskih restorana, različite nacionalne kuhinje, ali moram da priznam da sam ljubitelj naše hrane. Ima tu i nekoliko naših restorana – dobri su. Prvi mesec kada sam došao nije valjalo jer sam jeo u Srbiji donedavno, ali sada su posle šest meseci vrhunski, hahah.

Zvezdana godina, ali Srbija...

Starsport
Najlepših godinu dana u mojoj karijeri – igrao sam za Zvezdu, klub koji volim, a osim mene, najsrećniji zbog toga bio je moj otac. Otišao sam isključivo zato što se nisam više pronalazio u srpskom fudbalu.

Mislio sam da ostajem tu – jeste sve to lepo, biti kući i igrati za voljeni klub, ali mislim da nisam mogao sebe da dam sto posto. Tereni i stadioni su užasni, koliko god se spremao i želeo, kada izađeš u Suboticu ili Ivanjicu, žao mi je što to moram da kažem, ali u tom trenutku mi se sve sruši.

Možda je bolje što sam otišao, i da ne uzimam mesto nekom mladom igraču koji treba da se probije i da Zvezda zaradi na njemu.

Kako da dolazim Mercedesom, a saigrači sastavljaju kraj sa krajem?

Starsport
Za tih godinu dana bilo je i lepih i ružnih trenutaka – vratio sam se da uzmem titulu, uzeo sam je, a to mi je bila životna želja. Ima dosta ljudi koji govore ’došao je zato što je uzeo neku zemlju na Adi’, to su takve gluposti, ali to je kod nas tako – pričaju kod nas sve i svašta i o Novaku Đokoviću, pa što ne bi i o meni?

Ne interesuje me sve to. Mnogi su mi rekli da nisam normalan kada sam potpisao za Zvezdu, možda su bili u pravu... Imao sam problema i sa suprugom, u najboljim godinama, sa 28 po završetku ugovora sa Dinamom došao sam kao slobodan igrač u Zvezdu. Nisam došao sa 32 i to sam uvek govorio – ako se budem vraćao, uradiću to u najboljim godinama. To sam i učinio, osvojili smo titulu i imali smo neverovatno druženje – ostali su mi prijatelji za ceo život.

Otežavajuća okolnost jeste što, uprkos tom sjajnom druženju, bilo je dosta igrača koji nisu imali redovna primanja i koji nisu u karijeri mnogo zaradili. Novac koji sam zaradio stvarno jesam zaradio, nikome nisam ukrao, ali svejedno se osećaš glupo...

Kao da sam ja iznad njih i zato sam uvek želeo da pomognem koliko mogu – ne samo ja, nego i Miki (Nenad Milijaš) i ostali stariji igrači. Tada sam imao Mercedes CL, dovezao sam ga iz Ukrajine, ne znam da li sam dva puta njime došao na trening, posle sam ga i sklonio totalno. Ja da dolazim skupocenim autom, a pored mene saigrači sastavljaju kraj sa krajem i dolaze automobilima od dve hiljade evra.

Kada sam sve stavio na gomilu, shvatio sam da sam uradio ono zbog čega sam došao, iako sam tu godinu odigrao ispod svih očekivanja, i mojih.

Zvezda u Ligi šampiona? Eto me na Marakani

Starsport
Žao mi je što se ta generacija raspala – imali smo vrlo dobar i iskusan tim koji je, uz naravno malo sreće, mogao da uđe u Ligu šampiona. Sada se pojavila mlađa ekipa koja ima tu mogućnost.

Moj prvi cilj je da uzmem titulu, bilo bi lepo da smo ostali i pokušali da napadnemo LŠ, ali izdešavale su se druge stvari. Nadam se da će ova generacija to ostvariti, a ja bih uživao da sam tu i kao gledalac na Marakani, ne bih imao ništa protiv.

Kijevske diskoteke, pritisak i raporti kod predsednika

Getty Images
Devet godina sam bio u Dinamu, mislim da je Badr el-Kaduri jedini stranac koji je bio duže od mene tu (deset godina). Došao sam sa 19 godina i bilo mi je teško na početku da igram fudbal – veliki grad, došao si do neke love, lepe devojke, noćni život... Prve tri godine sam bukvalno prespavao.

Tada su nam na treningu stalno merili pritisak – ako imaš veći od 150, nisi mogao da treniraš. Tako da sam ja jedno tri meseca odmarao, noćni život mi je nabijao pritisak. Došao sam iz druge lige, iz Čukaričkog u tako veliki klub, pa sam bio u drugom timu, što je normalno. Tu smo bili Alijev, Artem Milevski i ja – oni su bili moja družina, non-stop smo izlazili. Milevski i ja smo stalno imali visok pritisak, pa bismo šetali okolo, kupali se u bazenu..

Prošlo je dosta vremena, sada mogu sve da kažem – bili smo nas dvojica u diskoteci i već je bilo sedam ujutru. U Srbiji u to vreme zna se – ideš nešto da pojedeš i na spavanje. A on mi kaže: ’Idemo sada u drugu diskoteku’. Ja mislim ići ćemo u neku koja radi do osam, gde ima još malo ljudi... Međutim, mi otišli tamo, nigde nikog, ja mu kažem da krenemo, a on: ’Ma ne, to se otvara tek oko devet’. Hajde, sačekali mi, a u devet red ispred, nisam mogao da poverujem. Ostali smo do 11-12, onda smo otišli u klupsku bazu da odspavamo do treninga koji je bio u pet. Naravno, ne moram da ti kažem da taj dan nismo ni trenirali.

Odmah se setim tih uvodnih godina, koje su bile burne. Išao sam kod predsednika mnogo puta, posle povreda koje sam imao tražio sam mu da me pusti da idem negde. A on mi je bukvalno izvadio svesku i rekao: ’Kako da ne budeš povređen kad si bio ovde do četiri, ’vamo si bio do šest?’ Sve je imao zapisano, maltene i šta sam pio...

Njemu dugujem dosta, verovao je u mene i posle tri godine je došao trener Sjomin, kod kojeg sam ušao u prvu ekipu. Išlo nam je odlično do Svetskog prvenstva 2010, a posle sam se malo i zasitio Ukrajine jer sam već šest godina bio tu. Hteo sam da odem, ali predsednik mi je rekao: ’Mnogo sam verovao u tebe i mislim da sam zaslužio da produžiš ugovor’. To sam na kraju i uradio, isključivo sa ljudske strane, iako sam mislio da je za moju karijeru to potpuno pogrešno. Izgubio sam motiv, želeo sam nešto da menjam, da tražim novi izazov i sledeće tri godine nažalost je bilo samo otaljavanje posla.

Naravno, bilo je i divnih trenutaka – rođenje ćerke Angeline najlepša mi je uspomena iz Kijeva. Sa sportske strane, to je igranje u Ligi šampiona, ali i godina kada je došao Sjomin – odigrao sam najviše utakmica od svih igrača, uzeli smo titulu, kup i Superkup. Najbolja godina.

Meč sa Barsom za nezaborav i “zašto baš ja?!“

Getty Images
Liga šampiona je nešto neverovatno, najjače takmičenje. Možda sada i nije više tako jer je promenjen sistem, pa lakše ulaze i ekipe poput BATE Borisova i sl. Ranije nije bilo tako – jedne godine bili smo u grupi sa Barselonom, Interom i Rubinom, sve prvaci svojih država. Te godine je Inter uzeo LŠ, vodili smo 1:0 protiv njih u Kijevu i mogli smo da odemo dalje, ali smo za dva minuta primili dva gola. Tada sam znao da će Inter da osvoji LŠ sa Murinjom.

Nikada neću zaboraviti utakmicu sa Barselonom, igrati protiv Mesija, Inijeste i Ćavija zaista je neobjašnjivo. Sećam se na Nou Kampu – izašli smo čisto da nekog ne udarimo, ne povredimo... Završilo se 2:0, oni srećni, mi zadovoljni. Ima jedna anegdota od ranije, to su mi pričali, kada je Lobanovski bio trener. Mislim da je to bila generacija Stoičkova – već u 18. minutu bilo je 2:0 i jedan igrač se povredio. Sad izmena, zvali su igrača da uđe, a on u čudu: ’Što ja, pa vidi koliko nas je na klupi?!’ Totalno si nemoćan protiv Barse – u Kijevu smo poveli 1:0 posle kornera, ali su nas onda toliko pritisli, mislim da su imali 81% posed lopte. Bukvalno ni ne stigneš da dođeš do njih, ni da ih udariš. Za mene je Barselona najbolje ekipa protiv koje sam ikada igrao.

Mesi je dobio dar od Boga

Getty Images
Ronaldo je veliki igrač, postigao je mnogo golova i u Engleskoj i u Španiji, ali za mene je Mesi neprevaziđen – on je dobio dar od Boga, talenat i to je to. Kristijano jeste talentovan, ali ne taj kao Mesi – mislim da je više radom sve postigao.

Mnogi govore da Mesi nije kompletan igrač – ’nema’ desnu nogu, ne igra glavom, pa koliko bi golova onda dao? Za mene je Mesi broj jedan – nisam gledao Maradonu i Pelea, ali mislim da ovo što Mesi radi niko nikada nije radio, niti će raditi.

Žal za najjačim evropskim ligama

Getty Images
Posle Svetskog prvenstva sam želeo da odem negde na Zapad. Kada sam odlazio, samo sam želeo da uđem, da odigram neki minut, da sutra mogu da kažem da sam igrao na Mundijalu. Nisam ni sanjao da ću imati toliko zapaženu ulogu – sa Nemcima skoro celu utakmicu, sa Australijom isto. I odigrao sam dobro, bilo je ponuda, ali predsednik mi nikada nije rekao kojih klubova, on to nikada nije govorio. To bolje znaju moji menadžeri bivši. Krivo mi je baš zbog toga.

Ovo posle što sam otišao u Francusku bilo je samo zato što sam želeo da odem bilo gde. Rekao sam gazdi da ne mogu više, osam i po godina, a i vratio se Blohin sa kojim nisam uspevao da nađem zajednički jezik. On mi je rekao da mogu da idem samo u Evijan. Iskreno, nisam ni znao da li je prva ili druga liga, ali rekao sam da idem na šest meseci, samo da se sklonim iz Kijeva, prezasićen sam bio.

U Dinamu je bilo mnogo drugačije nego u Evropi, kao posao – dolaziš svaki dan u 12, onda ručak, odmor i trening tek oko 6-7. Svaki dan po osam-devet sati na bazi, devet godina je stvarno mnogo.

U Evijanu sam igrao stvarno dobro, ali voleo bih da sam se ranije okušao na Zapadu.

Razmišljanje pred Nemce: Kako će sad neki Ninković da igra?

Getty Images
Sećam se prve utakmice na Mundijalu i nesrećnog poraza od Gane, odmah su krenuli drvljem i kamenjem na nas, kao što je i običaj kod nas. Posle toga smo igrali sa Nemačkom, selektor Antić mi je prišao i rekao: ’Počećeš sa Nemcima’. Bio sam totalno sluđen i razmišljao: ’Kako sad, izgubili prvu, a sad će da igra neki Ninković?’ Malo je ljudi i znalo za mene, znali su da igra neki Ninković tamo u Dinamu, ali uz sav taj pritisak, još Nemci koji su bili favoriti za zlato, a ne u meču s nama...

Imao sam neverovatnu tremu, ali su mi mnogo pomogli saigrači, pre svih Vida i Deki Stanković. Rekli su mi: ’Igraj samo onako kako znaš, oslobodi se pritiska’. U prvih deset minuta, a to i danas radim, dodavao sam isključivo pasove na dva-tri metra kako bih stekao sigurnost. Da budu tačna dodavanja i da ne ulazim u neke komplikovane situacije i da ne gubim loptu jer onda se brzo gubi samopouzdanje.

I posle desetak minuta sam bio sigurniji u sebe, a mi smo dobili utakmicu. Malo i srećno – oni su dobili crveni karton, Stojke odbranio penal, sve se poklopilo.

Australija: Najbolniji poraz, ne umem da ti objasnim...

Getty Images
Oslobodio sam se, sve je krenulo dobro – pobeda nad Australijom za prolaz dalje, tamo se posle otvaralo, SAD u osmini finala, Urugvaj u četvrtfinalu... Nikad ne znaš šta može tu da se desi. Onda taj meč jedan od najbolnijih poraza u mojoj karijeri. Neverovatno...

Prvo poluvreme sa Australijom možda i naše najbolje. Neverovatno je koliko smo šansi imali i šta smo sve promašili. Na poluvremenu smo imali stav: ’Igramo dobro, daćemo ga u drugom poluvremenu’. Onda... Ne mogu da ti objasnim šta se desilo... Možda baš zbog tih promašenih šansi, u glavi ti uvek negde stoji da može da ti se vrati. Možda je to bilo u našim glavama.

Prvog poluvremena se sećam svega kristalno jasno, svakog detalja, a iz drugog ničega – samo da je Kejhil dao gol ’malim mozgom’ i da je ovaj šutnuo sa nekih trideset metara... A ljudi mi ovde pričaju da taj (Bret Holman) u životu nije dao gol van 16. Kažem, to drugo poluvreme mi je u magli, verovatno smo bili zbunjeni – pogodi ti se, daju takve golove... Od tada je krenuo naš fudbal da pada.

Deki mi je rekao da nikad nije bilo kao sa Antićem

Starsport
Ne mogu da kažem niti jednu ružnu reč o Antiću, i sa trenerskog aspekta i sa aspekta ljudskih kvaliteta. Kod njega se uvek radilo sa loptom i zaveo je disciplinu. Mi smo takav narod – ako nas malo pustiš, gotovo, moraš na kratkoj uzici da nas držiš jer ćemo u suprotnom krenuti pogrešnim putem.

Napravio je taj težak balans – disciplina i sjajna atmosfera. Tačno se znalo kada je vreme za opuštanje – van treninga, na ručku, u hotelu... On se zezao sa svim igračima, imali smo izvrsnu komunikaciju, bilo je smeha i na treninzima, znao je kad šta da uradi i to je i nama usadio – osetiš kada treba da se radi, a kada možeš da se našališ.

Funkcionisali smo besprekorno, jedva sam čekao da dođem na okupljanje reprezentacije, a Deki Stanković mi je jednom prilikom rekao da ne pamti da je bilo takvo druženje i atmosfera kao tada. Selektor mora da bude i dobar psiholog i da igrači u njemu vide autoritet.

Nismo ispali fer prema Pižonu

Starsport
Dotiču nas kritike, normalno je. Znam kako ljudi razmišljaju – nema rezultata, a pogledaš klubove u kojima fudbaleri igraju i koliko zarađuju, to kod nas svi gledaju, da se ne lažemo. Ovaj uzima godišnje toliko i toliko, a dođe i ne može da napravi pâs. Nismo razgovarali mnogo o tome – gde bi sve otišlo ako bi se obazirao na svaku kritiku? Na kraju krajeva, dosta zavisi od čoveka, od toga kakav si karakter. Jesi li došao da daš celog sebe ili nisi?

Ne mogu da govorim o ovoj reprezentaciji, ali kada sam ja bio, mogu da kažem koja je razlika bila kod Antare i kod Pižona posle. Pižon je mnogo dobar čovek i on nas je malo pustio, a mi mu to nismo vratili na način na koji je zaslužio. Davao nam je slobodu – kod Antića smo bili u Kovilovu na pripremama, a kod Pižona u Interkontinentalu...

U Kovilovu gde god da si hteo da odeš, trebalo ti je sat vremena, a Antić je davao posle večere po dva sata da se vidiš sa porodicom, i to onaj dan kada dođeš na okupljanje. A u Interkontinentalu je mogao da ti dođe ko hoće, u bilo koje vreme. Nismo ispali fer prema Pižonu i zato sa njime nismo ni napravili uspeh.

Niko ne zna zašto ne pravimo rezultate

Starsport
Mi imamo vanserijske igrače, to stoji, ali da me pitaš zašto nismo nešto uradili npr. u ovim kvalifikacijama, ja ne mogu da ti dam odgovor. Ne može niko. Mora dosta stvari u Savezu da se srede, od toga sve počinje – pre svega tu mislim na dovođenje selektora koji će biti tu duže, a ne šest meseci ili godinu dana. Dajte čoveku dve-tri godine ugovor, da dođe sa jasnom slikom i dugoročnim planom.

Onda ga treba pustiti da radi, a ne odmah da se smenjuje posle prvog neuspeha i da se dovodi drugi. Ni igračima nije jednostavno da menjaju sistem rada tako često, to ne vodi nikuda. Treba nam selektor sa autoritetom kojem će igrači verovati i kojeg će se igrači, neću da kažem plašiti, ali prema kojem će ipak osećati određenu dozu straha. To je broj jedan jer mislim da imamo kvalitetne igrače i sve uslove za zapažen rezultat.

Saša Ozmo (@ozmo_sasa)

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

62 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Propao pokušaj: Nemačka u haosu

Nemačke mašinovođe od utorka rano ujutro ponovo su u štrajku, samo nekoliko dana po okončanju prethodnog štrajka. Sudovi su odbacili pokušaj Nemačke železnice (DB) da zaustavi štrajk.

17:25

12.3.2024.

6 d

Podeli: