Utorak, 09.02.2010.

06:50

Kada će Beograd sići na reke?

Posle uobičajene gradske buke i haosa, tišina i prostranstvo Luke Beograd deluju gotovo nestvarno.

Autor: Momir Turudić
Izvor: Vreme

Podrazumevana plava slika

Iz centra Beograda, od Trga Republike i spomenika knezu Mihailu, put do luke Beograd vodi pored Narodnog pozorišta, niz Francusku ulicu. Većina automobila na raskrsnici udaljenoj od pozorišta svega petsto metara, na kojoj se ulica Žorža Klemansoa (u koju se nešto ranije pretvorila Francuska) ukršta sa Dunavskom, skrene levo i odlazi prema Kalemegdanu. Ređi su oni koji produžuju pravo da bi "prečicom" stigli do Pančevačkog mosta, pomešani sa bezbrojnim kamionima koji tutnje Dunavskom.

Posle te raskrsnice gradski pejzaž se naglo menja. Stambene zgrade nestaju, ulazi se u pravo industrijsko predgrađe, sa detaljima koji podsećaju na davne godine. Prelazi se pruga pored koje stoji nemački bunker iz Drugog svetskog rata, koji danas koristi čuvar zadužen da spušta i podiže rampu u slučaju da naiđe voz. Odmah iza pruge i bunkera je skretanje za Luku Beograd, mestu o kome se već dugo mnogo priča, a malo ili gotovo ništa ne zna.

Jedna od stvari koje upadaju u oči u luci je monumentalnost gotovo svakog objekta koji se u njoj nalazi. Hala zvana Metalac, karakterističnog krova u obliku niza trouglova, duga je čak 400 metara, široka 70 metara. Građena je šezdesetih godina za skladištenje metalne robe, a sada se koristi kao magacin. Prilikom leta avionom iznad Beograda, Metalac je jedan od najuočljivijih objekata, uz Skupštinu i Beograđanku.

SNEŽNA PUSTOŠ: Posle uobičajene gradske buke i haosa, tišina i prostranstvo Luke Beograd deluju gotovo nestvarno. Dok se u centru, udaljenom desetak minuta hoda, automobili i pešaci otimaju za svaki delić prostora, iza rampe koja označava ulaz u luku je ogroman prostor na kome parkirani automobili i kamioni izgledaju sićušno. Ti automobili i kamioni su jedino što se nalazi između rampe i upravne zgrade luke, udaljene od ulaza nekoliko stotina metara. U pravcu Kalemegdana, vidik paraju dimnjak toplane Dorćol, koji u nebo riga sivi dim, i silosi iza kojih se nazire Dunav.
Na obali Dunava je akvatorij, deo reke "usečen" u luku u koji ulaze brodovi da istovare teret. Površina mu je čak 10,5 hektara. Na njegovim ivicama su "Čeone hale", još jedan od simbola i nezaobilaznih motiva luke. Gigantske dizalice i kranovi čekaju brodove, od kojih jedan miruje na vezu unutar akvatorija. Pored dizalica se pružaju koloseci pokriveni snegom, uz zidove magacina su ponegde naslagane palete sa robom i kontejneri.

Povremeno promiču radnici luke, svi sa fluorescentnim prslucima i šlemovima. Kranovima i dizalicama nije moguće ni prići bez zaštitne opreme. Kroz sneg koji sve jače pada, iza krovova "Čeone hale" nazire se kupola crkve svetog Marka.

Na samoj obali Dunava, pored akvatorija, nalazi se carinska zona ograđena žičanom ogradom. Unutar zone, privezani su brodovi sa rumunskom, srpskom, nemačkom zastavom. Na ovom delu obale tišina je gotovo apsolutna. Nad rekom lete jata galebova, sa površine poleće jato pataka. Desno niz Dunav, u daljini se nazire Pančevački most preko koga mile automobili i autobusi.

Da bi se stiglo do dela obale iza Pančevačkog mosta, mora se ići vozilom. Može se putovati pet minuta, ali i mnogo duže, zavisno kolika je gužva u Dunavskoj ulici prepunoj kamiona, od kojih mnogi dolaze iz luke. Najveća gužva stvara se u "kamionskom špicu", posle devet sati pre podne i šest po podne, jer je od sedam do devet sati pre podne i od 16 do 18 posle podne saobraćaj kamionima zabranjen. Posle toga kreće "udarni talas", često se stvara "čep" od Železničke stanice sve do Pančevačkog mosta. Dunavskom saobraćajnicom prosečno prolazi po tri kamiona u minutu, kolosekom povremeno promiču vozovi. Ulica je oivičena sa obe strane magacinima i skladištima. Sa desne strane, nove stambene zgrade nadvijaju se nad tim magacinima i stovarištima, označavajući granicu iza koje ponovo počinje grad. Na putu prema Pančevačkom mostu prolazi se i pored stare Dunav stanice, fabrike boja i lakova Duga, i pomalo zloslutne, oronule zgrade Beogradskog pamučnog kombinata.
NA OBODIMA LUKE: Romsko naselje
Kada se prođe skretanje za Pančevački most, do obale Dunava može se prvo sići skretanjem koje malo ko koristi. Nizbrdo prema Dunavu, prvo se ulazi u romsko naselje koje je iz Višnjičke ulice nevidljivo. U neposrednom susedstvu ogromnih silosa, u senci kranova, naselje živi svoj život. Iz nekoliko polomljenih česmi u centru naselja šiklja voda, jedna od česmi je potpuno zaleđena. Na zidovima kuća su ispisana imena čuvenih fudbalera, Mesija, Valdesa. Jedina kafana u naselju zove se "Miloš Obilić", na vratima joj je nacrtan točak, simbol Roma. Na brdu pored naselja gori vatra. Dva mladića tope izolaciju sa bakarnih žica, koje će kasnije prodati.

Iz čuvarskih kućica pored žičane ograde, iza kojih se vide betonski silosi, izlazi čovek. "Čudno mi bilo da vidim nekog nepoznatog, ovde retko ko zalazi, samo onaj ko ima nekog posla i ovi koji ovde žive."

Iz ogromne cevi koja izlazi iz brda, nevidljiva sa puta, u kratki rukavac koji se uliva u Dunav curi crna, prljava voda. Iako je dan leden, oseća se smrad. Voda isparava, dim se meša sa snegom, galebovi i vrane lete u jatima privučeni otpacima. Tu je i betonirani deo koji se spušta do vode, pored koga stoje šmrkovi i creva koja se koriste za ispiranje cisterni sa fekalijama i otpadnim vodama koje tu izručuju teret direktno u Dunav.

Inače, samo u rukavac Dunava na Adi Huji, oko kilometar nizvodno, izliva se 36 kanalizacionih izliva. Na samoj Adi Huji, nekoliko stotina metara dugo šetalište je pusto u zimskom danu. Da bi se do šetališta došlo, može se koristiti nekoliko prilaznih puteva iz Višnjičke ulice, mahom neasfaltiranih. Veći deo Ade Huje zauzimaju fabrike i deponije. Opština Palilula je tražila da se na Adi Huji zabrani odlaganje otpada, ali kamioni još uvek svakodnevno istovaraju smeće, industrijski otpad, šut.
"SIĐI DO REKE": Beograd je silno ponosan na svoj položaj na obalama Save i Dunava. Međutim, obale tih reka su mahom neuređene, prljave, zagađene. Za običnog građanina, uređena obala Dunava se bukvalno završava ogradom na Dunavskom keju, iza koje se pruža 6,5 kilometara obale na kojoj se ređaju stara betonjerka, zapuštena marina "Dorćol", napuštena elektrocentrala, luka Beograd… Da postane deo grada u pravom smislu te reči čeka poslednji neuređen deo Dunava u velikim evropskim gradovima, ali i veći deo obala Save. U gradovima Evrope taj posao je već urađen ili se uveliko radi. U Amsterdamu, transformacija istočnog lučkog distrikta počela je 1981, a novi gradski centar i luka su jedno; u Oslu, nacionalna opera je u luci sa kargo terminalom, prateći sadržaji su stambeni i poslovni prostori, galerije; u Diseldorfu, transformacija luke je počela 1989, razvijeni su prvo medijski, umetnički, poslovni sadržaji, a onda stambeni, edukativni kompleksi, pri čemu je zadržana lučka delatnost. U gotovo svim slučajevima transformacije luka i obala u velikim evropskim gradovima, zajedno investiraju grad, država – i privatni investitori.

Teško je reći koliko će biti potrebno da Beograd potpuno "siđe na svoje reke", o čemu se već decenijama govori. Mada se svi slažu da je to neophodno, bile su potrebne godine i za mnogo manje zahvate od toga. Dovoljno je setiti se koliko je bilo potrebno da bi se napravila biciklistička staza od Dorćola do Ade Ciganlije (koja još uvek prolazi pored napuštenih brodova, gomila smeća i šljunka, skladišta i industrijskih objekata), ili da skladišta Beton hale pored putničkog pristaništa na Savi postanu deo kulturne mape grada.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 7

Pogledaj komentare

7 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: