Utorak, 31.05.2011.

13:52

Šteger: Južna Amerika među koricama

“Zamislite da uđete u neki hram ili crkvu, i tamo vidite nacrtanog crnog Isusa Hrista, oko kojeg je naslikan kukuruz. A sve to ukrašeno svetlucavim novogodišnjim lampicama.”

Autor: Razgovarao: Mladen Savković  |  Izvor: B92

Podrazumevana plava slika

Prva stvar koju je primetio u pastelnoj prostoriji “Pen centra” iznad Terazija, bila je pisaća mašina sa oznakom “Mercedes”. Čudno, za jednu pisaću mašinu. Nimalo neobično za jednog pisca kakav je Aleš Šteger.

Rođen u Ptuju 1973. godine, on je već u svojim dvadesetima za sobom imao zavidan stvaralački opus. Inspirisan poezijom, i sam je počeo pisati, prvo stihove, a potom i prozu. Njegove knjige pesama “Šahovnice sati”, “Kašmir” i “Knjiga stvari”, prevedene su na više jezika, nagrađivane više puta. Ali, sa romanom“Ponekad je januar usred leta”, koji je kod nas u izdanju Arhipelaga objavljen nedavno, više od deceniju nakon svog prvog objavljivanja, stvari nisu išle ustaljenim tokom.

Potraga za neobičnim pričama koje se kriju južno od ekvatora, za Štegera je počela preko poezije. Tako bi se moglo reći da su Oktavio Pas i Cezar Valjeho krivi za pomenuti, veoma neobičan, putopis.

“Pas i Valjeho, su za mene bili učitelji. Tako sam već veoma mlad putovao latinskom Amerikom, od Meksika do Argentine, i osećao se tamo kao kod kuće”, ispričao je Šteger za sajt B92 tokom svoje nedavne posete Beogradu.

“Pre ovog romana objavljivao sam samo pesme i nekako sam došao u situaciju da se u mediju poezije mnogo ponavljam. To je smrt za svakog autora i treba to izbeći,” priznaje. Međutim, kako to obično biva, jedno putovanje s kraja 1997. godine promenilo je sve. Kišni novembar u Sloveniji zamenio je sunčanim peruanskim letom.



“Kada sam odlučio da idem u Peru, išao sam privatnim ciljem. Naime, Cezar Valjeho, kao najistaknutiji peruanski pesnik, za mene je bio neka vrsta duhovnog brata. Bilo mi je vazno da idem po njegovom tragu, da što više upoznam kulturu sa kojom je on bio u ljubavno-konfliktnom odnosu.”

Ipak, nije pošao sa namerom da napiše knjigu. To nikako. Ali realnost koja ga je tamo zatekla, do te mere ga je intrigirala, da je postupio drugačije nego što to inače radi.

“Intenzivno sam pravio beleške, koje su se onda, na neki način, barem u mojoj glavi stopile u jednu formu. To nije ni roman ni esej, može da se čita kao pesnička autobiografija, ali ni to opet nije. To je neka forma na granici. Da. Mene te granične forme veoma interesuju.”

Deset godina kasnije objaviće knjigu prozno-esejističkih zapisa “Berlin”. Za nju je austrijski kritičar Ludvig Hartinger iznašao termin “poesej”. “To nije ni esej, a nije ni poezija u prozi, nije ni roman ali često ima neku fabulativnu notu koja to sve drži. Može da se kaže da je to roman, jer danas izdavači vole da sve tituliraju romanom, ali u suštini to jeste neka vrsta putovanja prema otvorenoj formi,” priznaje Šteger. Toliko o prelaznim formama, kaže, jer priči o Peruu nikad kraja.
“To je kultura otvorene rane, otvorenog šava, gde se autohtona kultura veoma violentno prelomila sa konkvistom, ali i integrirala se u oblike moderne sadašnjosti ove zemlje,” objašnjava on. “Na jednoj strani je institucionalizovani oblik nasilja, dućani koji su okruženi ljudima sa puškama. Jer, u vreme kada sam ja posetio Peru još uvek su bili sveži tragovi terorističke grupe Sendero Luminoso. S druge strane tu je velika otvorenost ljudi, spremnost da pomognu, što je ovde retkost. Ta distanca između ‘mafijaškog’ nasilja i srčanosti, pripremljenosti na pomoć, to je za mene bilo zapanjujuće.”

Ipak, dodaje da “Ponekad je januar usred leta” nije potraga za egzotikom, već naprotiv, knjiga koja je protiv egzotizacije putovanja i literature koja se divi “mističnim, stranim civilizacijama”.

“Ovo je traganje za sopstvenom pozicijom. Više je to neka knjiga koja u propalim pokušajima ilustruje to da veoma teško bežimo iz svoje kulture. Uvek nosimo sa sobom prtljag, uvek čitamo strano kroz ono svoje. I to su naočari koje čovek ne može da otkloni.” Zahvaljujuči tom pristupu, ova knjiga je u Sloveniji veoma brzo postigla uspeh i ušla u program školske lektire, kao primer nove proze koja za jednu od centralnih tema ima prostor.

“Zamislite da uđete u neki hram ili crkvu, i tamo vidite nacrtanog crnog Isusa Hrista, oko kojeg je naslikan kukuruz. A sve to ukrašeno svetlucavim novogodišnjim lampicama. To je za nas veoma čudno, potuđeno iskustvo naše civilizacije koja je tamo donesena i interpretirana na svoj način. U Peruu imaju inkakolu, koja je žuta i ima ukus gume. Veoma čudno! Vidi se da je to kopija pića koji je globalni napitak, ali je to vezano za njihovu kulturu, na neki bizaran, za nas strance smešan način. ”



Ipak, sve peruanske priče nisu mogle stati u jednu knjigu. Šteger priznaje da, iako se to ponekad ne čini, pisanje jeste lakši deo. Ono teže tek sledi.

“Više sam rada uložio u editiranje, obrađivanje teksta. Na kraju sam ga napisao četiri puta u celosti, da bih bio u potpunosti zadovoljan time što je izašlo.”

Sledeću ‘destinaciju’ ne bira, jer to naprosto tako ne ide. Ipak, otkriva da je napisao još jednu knjigu esejističkih tekstova, od kojih je jedan inspirisan Beogradom. Jednom godišnje putuje u Južnu Ameriku, ali još uvek se nije vratio Peruu.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 1

Pogledaj komentare

1 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: