Calexico - "Algiers"

Heroji tex/mex/noir roka nedavno su objavili sedmi studijski album. Sudeći po broju tipičnih Calexico hitova koje čujemo ovde, teško da će sa “Algiers” znatno povećati broj svoje publike, ali je gotovo izvesno da će ih postojeća voleti još više.

Kultura

Izvor: Piše: Vladimir Skoèajiæ

Ponedeljak, 12.11.2012.

10:25

Default images

Prošlo je više od jedne i po decenije od kada su se Joey Burns i John Convertino iz Giant Sand otisnuli u Calexico. Iako po svom kvalitetu Giant Sand spadaju u sam vrh bendova koji se oslanjaju na takozvani novi američki rok,  činjenica je da su žanrovski nešto uži nego Calexico. Tek kada su osnovali sopstvenu grupu, postalo je jasno koliko različitih stvari zanima Burnsa i Convertina, a upravo tim žanrovskim ekperimentisanjem njihov ogroman talenat postao je još vidljiviji.

Na dosadašnjih 7 zvaničnih studijskih albuma i bar duplo više tour only, odnosno EP izdanja, Calexico su se oprobali u mnogo pravaca: pop muzika, elektronika, džez, post rok, bosanova i mnoge druge. Ipak, ono po čemu su najprepoznatljiviji jeste mešavina amerikane i meksičke muzike, a ako znamo da su gotovo ceo život proveli na granici između Amerike i Meksika, taj izbor se čini više nego logičnim. Slobodno možemo reći da je taj stil postao toliko osoben ovom bendu, da ćemo svaku novu grupu koja meša tradicionalnu muziku sa obe strane reke Rio Grande, sigurno upoređivati baš sa sastavom Calexico. Bez obzira da li taj zvuk krstili kao noir rok, tex mex, latino amerikana ili nekako drugačije, čini se da je najveći broj njihove publike najsrećniji kada Calexico snimaju pesme koje karakterišu meksički duvači pomešani sa akustičnim gitarama i ritmom koji tera na pokret.

Kada reše da se na zvaničnim izdanjima poigraju sa određenim žanrovima, kao što su pre 6 godina na odličnoj ploči “Garden Ruin” odsvirali nekoliko divnih pesama u čistom pop, odnosno post rok, izgleda da to ne prolazi baš najbolje kod publike, s obzirom da ovaj album ne spada među njihove najprodavanije. Već na narednom “Carried to Dust” vratili su se onom poznatom marijači zvuku, a utisak je da na “Algiers” nekako prirodno nastavljaju tamo gde su stali pre 3 godine.

“Algiers” je još jedno Calexico izdanje nastalo na jugu Amerike, samo ovog puta nešto istočnije. Naime, ceo album je snimljen u Nju Orleansu, u studiju koji se nalazi u kraju grada po kom je ploča i naslovljena. Iako je Joey Burns par meseci pre objavljivanja ovog izdanja pominjao kako je muzička tradicija Nju Orleansa uticala na njih, nakon što nekoliko puta preslušate “Algiers”  jasno vam je da je Tuson i dalje mesto koje se pre svih vezuje za njihovu muziku. Ipak, to ih ne sprečava da svoj karakterističan zvuk podignu na još viši nivo, a to je najočiglednije u prva dva singla, ujedno i dve najubedljivije pesme sa “Algiers”.

“Para” počinje prepoznatljivim sporim Calexico tempom, uz kog se setnoj melodiji na gitari priključuju pomalo filmske trube, da bi kako pesma odmiče ti duvači zvučali sve dramatičnije i bučnije. Aranžman ove numere donekle podseća na pakovanje nekih The Beatles pesama iz druge polovine šezdesetih, što joj u kombinaciji sa američkom akustičnom gitarom daje onu tipičnu Calexico mešavinu iščašenosti i zavodljivosti.

S obzirom na njenu pop zaraznost, pesma “Splitter” jedna je od retkih sa ovog albuma koja se komotno mogla naći na ploči “Garden Ruin”. Njena lako pevljiva melodija, kao i više nego melodični duvači u refrenu, sasvim sigurno je svrstavaju ne samo među najlepše pesme sa “Algiers”, već među najveće bisere koje su Calexico snimili tokom cele svoje karijere. Jasno vam je da je reč o hitu već posle prvog slušanja.

Uvodna “Epic” je klasična Calexico tema koja meša atmosferu rok pesme i orkestriranog latino šlagera, “Fortune Teller” je nenametljivi akustični folk-pop, dok je standardnu ulogu jedne “skroz meksičke” pesme na nekom Calexico albumu ovde preuzela “No Te Vayas” . Takođe, ako ćete na nekoj numeri sa “Algeirs” pronaći uticaje Nju Orleansa, onda je to sigurno “No Te Vayas”, u kojoj se prepliću hispano motivi sa džez zvukom karakterističnim za “big easy”.

Da ni Calexico nisu savršeni, čujemo u “Sinner in the Sea” čija mešavina bluza i latino muzike ostavlja utisak kao da smo je već čuli na njihovim prethodnim izdanjima. Slično se može reći za akustičnu baladu “Hush”, koja se tek u svom drugom delu nešto malo odmiče od recepta kog smo probali sa Burnsom i Coventrinom mnogo puta do sad.

Kada se podvuče crta, dolazimo do zaključka da se “Algiers” po svemu nabrojenom kotira među boljim Calexico albumima. Iako ne poseduje snagu ploča “The Black Light” i “Hot Rail”, ili ne hoda po ivici kao “Garden Ruin”, ova mešavina nekoliko tipičnih Calexico hitova, kao i par pop pesama čije melodije ostaju u glavi nedeljama nakon što ih čujete, čini “Algiers” albumom sa kojim se Calexico svakako mogu ponositi. Teško da će sa njim privući preveliki broj novih fanova, ali gotovo je izvesno da će ih postojeći voleti još više.

Sudeći po impresijama nekih koji su ih gledali na aktuelnoj turneji, pesme sa ove ploče uživo zvuče još bolje, a na koncertu nakon albuma “Garden Ruin” bejah lični svedok da je isti slučaj bio i sa materijalom sa te ploče. Uz nadu da će nas Calexico posetiti u Beogradu dok smo još mladi, vremenski i fizički najbližu priliku za proveru prethodne tvrdnje imaćemo u utorak 27. novembra u Zagrebu u "Pauku".

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 2

Pogledaj komentare

2 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Idu na 500.000 Rusa: Nemaju šanse?

Francuska može da izdvoji samo dve brigade za podršku Oružanim snagama Ukrajine, što će biti kap u čaši u poređenju sa veličinom i snagom ruske vojske, rekao je pukovnik Aleksandar Vautraver na TV kanalu LCI, prenosi RIA Novosti.

20:42

5.5.2024.

1 d

Podeli: