Lenka Udovički: Veselimo se Rijeci

Riječko sveučilište predložilo im je da tu osnuju akademiju.

Žena naše najveće glumačke zvijezde jedina se tog popodneva u Vinodolu nije pokušala istaknuti torbicom, cipelama, frizurom ili skupim pramenovima koji bi prekrili pokoju sijedu vlas.

Lenka Udovički i ja sjedile smo u hladu terase restorana Vinodol i pričale o Shakespeareovoj zahtjevnoj drami ‘Oluja’ s kojom će proslaviti desetu godišnjicu brijunske teatarske komune Ulysses, našeg najvažnijeg ljetnog kazališnog odredišta. Ona je ‘Oluju’, dramu o progonstvu i oprostu, već jednom režirala, i to u rekonstruiranom Globe Theateru u Londonu, u suradnji s Markom Rylanceom, velikim šekspirologom koji je tada vodio to Bardovo kazalište. Vanessa Redgrave glumila je prognanog kralja Prospera, a divlji Caliban Jaspera Brittona ušao je u londonske kazališne legende. Ne zna hoće li ova predstava biti slična toj londonskoj otprije 11 godina, zasad pušta da cijela ekipa osjeti što žele. Predstava je kao stvorena za Brijune, jer se i doslovno događa na otoku, a ‘gotovo da je čekala Radeta, jer je o oprostu, a on u sebi duboko krije ljubav i nikad ne nosi mržnju’.

Snažne žene
Uto je Lenki zazvonio mobitel. Zaprepastila se: ‘Što su napisali? Gdje? Stvaaarno?’

Zvao ju je upravo njezin muž Rade Šerbedžija da joj javi da su ih u Jutarnjem proglasili jednima od najbogatijih našijenaca vani. Slatko se nasmijala.

"Ako želiš biti bogat, moraš se baviti time da praviš pare, moraš ulagati, o tome razmišljati, brinuti. Reći ću vam, ono što je došlo, to je i prošlo… Zadnjih godina u Los Angelesu opušteno smo i lijepo živjeli. Nitko od nas nije rob novca, nikad nas nisu zanimali statusni simboli, ono što smo imali trošili smo s prijateljima i obitelji."

Doista, kazališna redateljica koja je prošle godine s Annette Bening postavila ‘Medeju’ na prestižnom festivalu UCLA Live i predavala na institucijama američkog kazališnog života - na sveučilištu UCLA i na California Institute of Arts - na intervju je došla zadihana, s čitaće probe, nenašminkana, odjevena bez ikakva interesa za modu. Njezina baka Bolivijka, mamina mama, bila je potpisnica originalne UN-ove povelje o ženskim pravima, u njihovoj obitelji žene su snažne i ozbiljne, intelektualke posvećene poslu. Mama je studirala na Harvardu kad je bio ishodište protofeminističkih ideja, sve tri njezine sestre veoma su uspješne, a tata diplomat svoju podršku jakoj ženskoj lozi dokazivao je nježnošću i poštovanjem njihovih želja i ličnosti, ali i palačinkama, pitama i zimnicama koje je s puno ljubavi radio svojim feministkinjama. Žena naše najveće glumačke zvijezde jedina se tog popodneva u Vinodolu nije pokušala istaknuti torbom, cipelama, frizurom ili skupim pramenovima koji bi prekrili pokoju sijedu vlas.

Izvan kontrole
Je li im žao što napuštaju hollywoodski život, Ameriku? Kako kćeri gledaju na preseljenje u Rijeku nakon prijedloga riječkog sveučilišta da njihovi roditelji tamo naprave akademiju? Na sva ta pitanja Lenka sliježe ramenima, kaže da nitko od nas ne zna što je u životu konačno i dobro. To je ponovno shvatila nedavno, za uskrsne praznike… Bili su u Hrvatskoj, djeca su se već vratila kući, ona je u Londonu čekala let za Los Angeles, no zbog islandskog vulkana morala ga je čekati osam dana, odvojena od obitelji. Razmišljala je o tome kako smo svi neprestano u grču i pokušavamo svoje živote unaprijed odrediti, kontrolirati, a zapravo je priroda sama, baš kao i naša priroda, uvijek izvan kontrole, puna tajni, nitko ne može odrediti kuda će ga odvesti emocije. Priroda je uvijek veća od nas.

No, oni se svi vesele Rijeci u kojoj osjećaju neku ‘finu, kreativnu vibru’, njihove kćeri obožavaju Hrvatsku, između ostalog i zato što su tu uvijek bile za praznike, posve slobodne i sretne.

"Prije puta u Hrvatsku napravili smo jedan veliki oproštajni party u našoj kući koju smo jako zavoljeli i teško se od nje opraštamo. Građena je u španjolskom kolonijalnom stilu, u njoj su djeca najduže živjela u kontinuitetu, tu smo se toliko puta predivno proveli s prijateljima. I na tom partyju, koji se pretvorio u neko pravo druženje s lijepom kvalitetom, bilo je jako puno ljudi, od celebrityja do vodoinstalatera s kojima smo se zbližili. Kuća je i inače zadnja dva tjedna bila neprestano puna prijatelja naše djece, svi su skupa plakali, stalno se opraštali, obećavali da će se uvijek vidjeti za praznike. Bilo je i lijepo i tužno. Naravno da smo na kraju svi postali pomalo ranjivi i nostalgični, pogotovo kad mi je najmlađa kći Milica (ima 13 godina) rekla prije para dana: ‘Mama, nikad više neće biti isto.’ Sad me već hvata čežnja za njihovim djetinjstvom, kao da bih voljela da su ponovno male bebe i da ih opet mazim… Pitam se često jesu li prebrzo odrasle, jesam li ih dovoljno mazila. Nina, naša najstarija kći, ove godine kreće na fakultet i to je za nas velika životna prekretnica. Rade srećom već ima troje unučadi pa upravo s Lucijom i njezinom djecom uživam u bebama."

No, kako smo već spomenuli Radine zarade u Americi, zanimalo me kakvo je njihovo iskustvo, koliko je život lakši i ljepši kad imate novca. Lenka me je pogledala i iskreno rekla da je čovjekova priroda čudo, da čim jedan problem nadiđete, jave vam se neki novi problemi koji vam se možda čine još većima. Ljudi gotovo uvijek osjećaju da nešto nemaju, naročito u Americi.

"Ja sam upoznala ljude koji imaju ogromne količine novca, a kad sam ih slušala, činilo mi se da su njihovi problemi za njih jednako veliki kao za one koji su na rubu gladi. Nevjerojatno je teško uspostaviti balans između materijalnog i duhovnog… U životu je važna vjera u budućnost, a ona nije direktno povezana s novcem. Naravno da je lakše kad su sve osnovne potrebe pokrivene, pogotovo u Americi, gdje postoji ta nezamislivo surova podjela na one koji si mogu priuštiti zdravstveno osiguranje i školovanje djece i na one koji žive bez tog nekog osnovnog osjećaja sigurnosti. Kad smo Rade i ja živjeli u Londonu, djeca su bila mala, a ja sam morala brojati koliko ću pelena potrošiti. Glavno u danu bilo nam je hoćemo li do popodne imati dovoljno novca da se prošetamo na sladoled. No, tog se perioda rado sjećamo, nikad kao nečeg što želimo zauvijek zaboraviti. Možda smo oboje nostalgičari koji teško i mračno naprosto potisnu i ostaje samo lijepo."

Rade je u SAD-u u posljednjih desetak godina napravio nevjerojatno puno uloga, od filmskih do televizijskih, od velikih produkcija do malih nezavisnih filmova, možda ipak te priče o zaradama nisu pretjerane…

Hollywoodski egzodus
Lenka Udovički pogledala me u oči i rekla da mnogi glumci danas iz protesta napuštaju Hollywood koji se strahovito promijenio, da se o tome tamo neprestano piše. Još u 70-ima i 80-ima epizodni glumci mogli su normalno živjeti i osjećati da se i njihov doprinos filmu poštuje. Danas je filmski biznis naprosto surovi biznis u kojem dvadesetak zvijezda zarađuje besramno puno novca, a svi ostali dobivaju stoti ili čak tisućiti dio njihovih honorara. Mnogi dobri glumci koji nisu zvijezde takve su minimalne honorare počeli osjećati kao neku vrstu poniženja i masovno se sele u New York, gdje ipak mogu raditi i u kazalištu i ne ovise samo o studijima pretvorenim u tvornice novca. No, glumački život nigdje zapravo nije lak.

"Kad sam radila s glumcima u Londonu, oni su me gledali u čudu i zapitkivali je li to moguće da u zemljama bivše Jugoslavije postoje glumci koji primaju plaću i preko ljeta kad ne rade ili kad njihova predstava nije na repertoaru. Radila sam s prvacima Globea ili Royal Shakespeare Company koji traže neki drugi posao, bilo što, čim nemaju dramu na repertoaru ili ne rade film."

Bi li je veselilo da njezina najstarija kći Nina postane glumica? Ona to već zapravo i jest jer je često glumila uz tatu neke male uloge u predstavama teatra Ulysses, ove godine u Oluji glumit će Prosperovu kći Mirandu, jedinu žensku ulogu u drami, a u Los Angelesu je išla u umjetničku gimnaziju s pravim teatrom, gdje je neprestano glumila, pa čak i režirala predstave. Upisala je privatni Swarthmore College, poznat po svojim umjetničkim studijima i po jakoj dramskoj akademiji, jednoj od najjačih u SAD-u.

Pravo na pogrešku
"Ne, ne bih voljela da bude glumica. Nina je od djetinjstva u intenzivnom kontaktu s teatrom, pratila je sve što smo mi radili. Kad je bila mala, u Londonu, moja teta Bolivijka vodila ju je na jednu dječju predstavu. Kad su se svjetla ugasila, ona se okrenula teti i prošaptala: ‘Sad će se pojaviti tata.’ Rade je tad nešto snimao, jako joj je nedostajao, za sve curice njihov tata uvijek je najveći junak. Da sad živimo u 19. stoljeću, Nina bi bila presretna članica jedne glumačke putujuće družine. Ona je angažirana, u svojoj školi organizirala je dobrotvorni rad, uživala bi u teatru koji propituje bitna pitanja društva. No, danas je to samo show business. Važan je imidž, marketing, glumice su modeli i uzori potrošačkog društva, ono što Amerikanci nazivaju industrijom zabave svakodnevno iskrivljava ljudske i umjetničke vrijednosti. Ona bi u takvom svijetu bila istinski nesretna."

Lenka sa svojom mamom često razgovara o tome kako je teško odgajati tri kćerke, a mama joj je umjesto savjeta nedavno ponudila svoj uvid: ‘Djecu ne možeš odgajati, djecu samo možeš beskrajno voljeti.’

"Uvijek sam željela pokazati svojoj djeci da u njih imam povjerenja i da im dopuštam pravo na izbor, pa i na grešku jer iz nje uvijek nešto mogu naučiti. I ja svakodnevno griješim, zašto i one ne bi to smjele. Voljela bih da odrastaju samopouzdano i idu kroz život bez straha, jer je strah najveći uzrok naših pogrešaka. Zar nije naša najveća životna borba upravo ona protiv naših strahova i nekih projekcija koje nas guše?"