Nova vest
Lekcija od 0,6 sekundi 12

25.4.2026.

12:45

Kako je jedan tata umalo "ugasio" Kecmanovu istoriju VIDEO

U našoj kući se oduvek znalo – kad igra Partizan, pravila velikog sveta prestaju da važe. To su one večeri kada se večera jede s nogu, kada se na svaku sudijsku odluku odgovara kao da je lična uvreda – i kada moj tata postaje najglasniji čovek na svetu.

Autor:Iva Jevtić

Iva Jevtić
Kako je jedan tata umalo "ugasio" Kecmanovu istoriju VIDEO
Srdjan Stevanovic/Starsportphoto

Tog 25. aprila 2010. godine, ja sam imala nepunih deset godina i verovala sam da tata zna sve. Ako on kaže da je kraj, onda je kraj. Sve dok nije Dušan Kecman zaustavio vreme...

Sve je počelo mirno, barem onoliko mirno koliko jedno finale može da bude. Sedela sam na tepihu, dovoljno blizu ekrana da vidim kapi znoja na igračima, dok je tata iza mene "stručno" analizirao svaki napad.

"Vidiš li kako se bore? To je srce, to je Partizan", ponavljao je, nervozno vrteći daljinski upravljač među dlanovima.

Utakmica je bila kao klackalica koja te tera da ti pripadne muka. Svaki koš je bio kao mali zemljotres i donosio je sa sobom jezivi muk u našoj dnevnoj sobi.

A onda se desilo ono što nijedno dete ne želi da vidi kod svog heroja – trenutak kada on odustane.

Bojan Bogdanović je pogodio tu trojku iz ugla. Arena u Zagrebu je eksplodirala, a ja sam videla kako se tata odjednom "ugasio". Njegova ramena su pala, a na licu mu se videla ona teška, sportska tuga. Bez reči, dok su igrači Cibone već uletali na teren da slave, on je podigao ruku i pritisnuo dugme.

Mrak.

"To je to. Nemam više živaca za ovo. Uvek na istu foru", promumlao je, bacio daljinski na trosed i okrenuo leđa televizoru. Krenuo je ka kuhinji po čašu za pivo, ostavljajući me u mraku i tišini koja je bolela više od od te Bogdanovićeve trojke.

Ali nešto nije bilo u redu. Bila je to neka unutrašnja sila, onaj navijački nemir koji ti prosto ne dozvoljava da ostaviš stvari nedovršenim.

Videla sam mu na licu da se bori. Stajao je tako nekoliko sekundi, a onda kao da ga je neko pozvao.

"Ma, ne vredi... Daj samo da vidim kako slave, da mi bude još teže", promrmljao je, više za sebe nego za mene. Ponovo je zgrabio daljinski i pritisnuo ono crveno dugme psujući sudbinu i sportsku sreću.

Cibona – Partizan 74:75

Cibona: Vrbanc, Gordon 31p 5s, 4uk, Bogdanović 5p, Radošević, Vukušić, Andrić 2p, Bagarić, Udrih 5p, Tomas 31p;

Partizan: Roberts 13p 14s, Mekejleb 7p, Kecman 7p, Milošević, Rašić 11p, Mitrović, Božić 11p, Marić 14p 11s, Veseli 8p, Đekić, Vraneš 4p.



Ekranu je trebalo nekoliko sekundi da se "zagreje", a te sekunde su bile duže od večnosti. Slika je bljesnula baš u trenutku kada je lopta, koju je Dušan Kecman bacio "sa drugog kraja planete", bila u najvišoj tački svog leta, prema slobodnoj proceni...

Tata je stajao na pola puta između kuhinje i kauča, sa onom čašom piva u ruci, skamenjen. Tih 0,6 sekundi je prolazilo toliko sporo, a kraj agonije se nije nazirao.

A onda – mrežica se zatresla.

Nije bilo zvuka sirene, nije bilo radovanja igrača Cibone više, postojala je samo ta neverovatna tišina u Zagrebu i apsolutni haos u našoj dnevnoj sobi. Tata je prosuo pola piva po tepihu, skočio i počeo da viče ime čoveka za kojeg sam do pre pet minuta mislila da je samo još jedan košarkaš. Sada je bio Bog.

"Jesi videla?! Jesi videla ovo?!", vikao je grleći me toliko jako da sam jedva disala.

Zaspala sam te noći misleći o tome kako je Kecman zapravo čarobnjak. Jer, ko drugi može da zaustavi vreme i natera mog tatu da ponovo poveruje u čuda?!

A naučila sam još nešto – nikada ne dopuštaj ocu da drži daljinski dok se ne čuješ poslednji zvuk sirene. To praktikujem i danas – 16 godina kasnije...

Podeli:

Komentari 12

Podeli:

U fokusu

Vidi sve
Najnovije Novo Sport Sport B92 Video Video Meni Menu