U Hajd parku mi je postalo jasno da su Britanci morali da šutnu kožnu loptu preko Lamanša i zaraze ceo svet... Fudbal se igra na svakom koraku. Od dvojice koji se međusobno dodaju, do ekipa u punoj opremi na pravom-pravcatom terenu, pa tako u svim varijacijama...
Kad sam se posle skoro dve decenije obreo u Londonu, obradovao me je osećaj koji sam imao svaki put kad bih se našao u britanskoj prestonici, osećaj da je najprirodnija stvar što sam tu. U retko kom gradu posetilac ima osećaj da mu je tu mesto, da je ovako ili onako, pre ili kasnije, upravo tu morao stići. Da li je to posledica medijske sveprisutnosti ovoga grada ili čega drugog – ne znam. S druge strane, odakle god dolazili, u Londonu se bar načas osećate kao kod kuće, jer je gotovo nemoguće provesti dan a ne čuti maternji jezik. Kažu da se u njemu govori preko dvesta jezika. Probajte da nabrojite pedeset.
Još na samom aerodromu Hitrou primetih londonski taksi, čuveni prepoznatljivi londonski taksi obojen u lila tonove. Nisam mogao da verujem. Sačekao sam sledeći, crni – kao što je red. Vozač, Britanac, u kasnim pedesetim, slatko se nasmejao mojim primedbama na račun vozila ispred nas.
„Moderan svet, ser, moderan svet“, kaže i smeje se. Znam, moderan svet, ali to je kao digitalni sat na Big Benu! Još jače se nasmejao, klimajući glavom. „Jes, jes, ko zna, ko zna?“
A Britanci važe za konzervativne! Doduše, da je neko pre par meseci rekao da će se u Izraelu pojaviti neonacisti verovatno bismo se tužno nasmejali. Mislim, moderan svet...
E sad, London. Ako pročešljate Gugl, naći ćete dokumente u kojima se pominje više nego što je pristojno, trebalo bi nekoliko decenija da ih samo ovlaš pogledate. Nekih trista sedamdeset miliona sajtova, što je solidno četvrto mesto, iza Njujorka, Pariza i Vašingtona, po mojoj površnoj analizi.
Ima ga svake večeri na nekom televizijskom kanalu. U ovom ili onom obliku u štampi, filmovima. Ali sve to je prazno jer nema atmosfere. Onog neverovatnog raspona od tvrdo konzervativnog do apsolutno liberalnog, svih boja kože i njihovih neverovatnih mešavina, od hipija do japija, od dostojanstvenih rols-rojseva iz sredine prošlog veka do trabanata koji izgledaju kao da su juče sišli sa trake. Gledanje za automobilima je pretilo da mi ozbiljno ugrozi vratne pršljenove pa sam odustao čim sam zaključio da je ove sezone porše s platnenim krovom preovlađujući izbor i da se u Londonu, kada se sve sabere i oduzme, verovatno voze najbolji automobili na svetu. Hteo sam ipak da napravim fotografiju mini-morisa u tipičnom londonskom ambijentu, kad je iz okolnih ulaza istrčalo manje arapsko „pleme“ s ponosnim vlasnikom na čelu. Trebalo mi je pola sata da ih uverim da sam novinar, a ne špijun auto-mafije koji fotografiše automobile koji će kasnije biti ukradeni.
Jedan dan sam odvojio za turistički obilazak, prisećanja radi, i priključio se nepreglednoj reci turista sa obaveznim digitalnim fotoaparatima u rukama
„Malo levoo, još, još taaaako! Big Ben, Daunig strit, Trafalgar skver, Tauer, Marbl arč, Hajd park, Bakingemska palata, muzeji...“ (izbor nasumičan, redosled proizvoljan) i sve ostalo zabeleženi su na memoriji aparata i za par dana nestaće u tami hard-diska na nekom računaru ko zna gde.
Mobilne telefone u ovu svrhu koriste uglavnom oni mladi koji odmah em-em-es porukama šalju slike nekome kod kuće: „Ovo sam ja, a gde sam vidiš i sam!“
Taj dan je proleteo za tren i veče sam sačekao kao i svaki iscrpljeni turista koji se trudi da vidi što više, da fotografiše još više. Bio je četvrtak.
Petak sam proveo posmatrajući život u gradu. U oči prvo pada tempo. Užasavajući. Užurbani svet koji juri ka metrou, često s novinama u jednoj ruci i kafom u plastičnoj čaši u drugoj, i obaveznim laptopom na leđima. Saobraćaj veoma gust, ali protočan, bez zastoja. Onda zatišje do pauze za ručak pa popodnevni špic. I opet saobraćaj protočan, bez kolapsa uprkos kiši. Znači i to je moguće u ovolikom gradu. Neverovatano za jednog Beograđanina.
Petak uveče... Pa, naravno, pab. Bilo koji, bilo gde u gradu. Buka i larma, pivo, skoč, votka, ipak najviše pivo za dobro raspoloženje, antistres program u londonskoj varijanti, da se zaboravi onaj tempo kojim se živelo, tačnije trčalo, tutnjalo od ponedeljka ujutru... Ima naravno i milion drugih mogućnosti, kao malo gde u svetu... Ali ako ćemo onako kako je red, pab je nezaobilazan...
Subotnje jutro i Hajd park. To treba doživeti. Ne znam ima li turističkih aranžmana koji podrazumevaju subotu u najpoznatijem parku na svetu, ali ako ih nema trebalo bi ih napraviti.
U rano jutro, u ogromnoj oazi zelenila, prvi se pojavljuju džogeri u trenerkama jarkih boja sa gotovo obaveznim slušalicama na ušima i žurno istrčavaju svoju subotnju turu. Potom započne da se sliva ceo London. Šetači, izletnici, oni koji su došli da se izležavaju na suncu, oni s reketima za badminton, tenis ili nešto slično, poneki zalutali turista, biciklisti, jahači i fudbaleri...
U Hajd parku mi je postalo jasno da su Britanci morali da šutnu kožnu loptu preko Lamanša i zaraze ceo svet... Fudbal se igra na svakom koraku. Od dvojice koji se međusobno dodaju, do ekipa u punoj opremi na pravom-pravcatom terenu, pa u svim varijacijama... I igra se tipično engleski, oštro, do poslednjih daha, do zadnjeg atoma snage, kao da se igra finale svih finala na Vembliju, recimo. Igraju ga oni što su tek prohodali i oni koji su, izgleda, stigli na travu Hajd parka iz staračkih domova. Posebno su simpatični Indusi koji ne skidaju tradicionalne turbane koji im ostaju na mestu i posle udaraca lopte glavom. I užasno galame igrajući...
Dostojanstveni jahači u elegantnim jahaćim odelima i sjajnim crnim čizmama s visokim sarama s visine gledaju zbivanja oko sebe... Ipak su oni sportska aristokratija.
S najvećim interesovanjem sam se, prateći bronzane putokaze na asfaltnoj stazi uputio ka fontani koja je napravljena u znak sećanja na Princezu Dajanu od Velsa... Čitao sam nešto o tome kako je napravljena fontana koja oslikava život tragično nastradale princeze i posebno dočarava njenu bliskost s narodom, do te mere da je dozvoljeno potopiti stopala u vodu. Malo predrastičan način za pokazivanje bliskosti, mislio sam. I užasno pogrešio. Baš grešio. Projektanti Karin Gustafson i Nil Porter su dokazali da dobar arhitekt svemu može da pronađe formu i da smisao. Od 545 komada mermera iz Korniša koji je sečen kompjuterski precizno, a obrađivan tradicionalnim zanatskim metodama, napravljen je vodeni tok u obliku nepravilne elipse u kome voda nailazi na prepreke, ali i mirno meandrira zadržavajući odsjaje na svojoj površini, teče brzo i plahovito pa načas smireno i krotko, a sve zajedno radosno i ka životu otvoreno. Voda i kamen su zaista odslikali život najpopularnije princeze u istoriji i dočarali bliskost sa običnim svetom. Na nekim mestima može se sesti, mogu se spustiti umorna stopala u vodu. I to deluje potpuno prirodno i to jeste potpuno prirodno, kao što je prirodno leći na topao mermer i okrenuti lice suncu. Ta fontana će u najlepšem smislu čuvati uspomenu na princezu koju je volela cela planeta, ali će istovremeno biti i simbol kreativnog u arhitekturi...
Zamišljen nad delom Karin Gustafson i Portera, pijem dobar kapučino u restoranu na jezeru i izlazim iz parka. Na pešačkom prelazu nasmejani vozač dvospratnog crvenog autobusa očigledno poreklom sa Jamajke, staje. Osvrćem se oko sebe i uveravam se da sam sam-samcit. On mi širokim vedrim pokretom ruke daje znak da pređem ulicu. Kako dolazim iz grada u kome gaze i po dnevnim sobama, sa ogromnom dozom opreza prelazim ulicu. Biće to neka skrivena kamera, mislim, i od polovine zakoračim smelije. Mislim, kada mi priđu ovi iz ekipe da se ne postidim. Nikog nema, ništa. Autobus ode odnoseći Marlijevu pesmu sa sobom, a ja ostadoh sam i postiđen. E moj rastafarijanac, mogao bi ti na obuku u Beograd. Kako stići pre konkurencije, kao vozač i kako preživeti kao pešak. Uzbudljivije od safarija u Keniji, sigurno. Mogla bi posle da se napravi i videoigrica. Prodavala bi se odlično.
Subotnje popodne sam posvetio šopingu. U pokušaju... Funta i evro su izjednačeni, što stvar čini neisplativom. Obilazim Herods, reda radi i kupujem dva para pamučnih čarapa za šest funti, više kao suvenir jer takve iste preko Lamanša koštaju šest evra, u Njujorku šest dolara. Znam, znam... u Solunu dinar somun, „do Soluna sto somuna...“, ali hipotetički nekom lou kost kompanijom preko okeana, ako je ozbiljnija kupovina, posebno u vreme rasprodaja, u pitanju... Nekada smo celu noć putovali do Trsta. Dobro, u redu, bila su druga vremena, ali onako, kao ideja... U ponedeljak smo se London i ja rastali sa do viđenja. Odlazim sa učvršćenim uverenjem da je sve kraće od dve nedelje za ozbiljniju posetu prekratko. Mada, ne pravim pitanje, i 24 sata se mogu lepo iskoristiti.
Dok nam kapetan Stupar najavljuje lepo vreme u Beogradu, mislim koliko li će mi vremena trebati da pređem Gazelu. Od Londona do Beograda dva sata i petnaest minuta, od Surčina do „Londona“ sat i petnaest. Traffic, transport, tranzicija...
------------------
Jat Airways na liniji Beograda-London leti devet puta nedeljno. Ponedeljkom, utorkom, četvrtkom, subotom i nedeljom avioni poleću u 10:35, sredom u 11:10 i petkom u 10:55. Za vikend su predviđena još dva leta, subotom u 11:15 i nedeljom u 18:10.
Povratni letovi ponedeljkom, utorkom, četvrtkom, subotom i nedeljom predviđeni su za 13:40, sredom u 14:25 i petkom u 13:50. Iz Londona za Beograd Jat Airways leti i subotom od 14:15 i nedeljom od 21:15.
Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja,
stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.
Ruski sud naredio je da imovina, računi, nekretnine i akcije Dojče banke i Komercbanke budu zaplenjene u Rusiji, kao deo tužbe protiv nemačkih banaka, navodi se u sudskim dokumentima.
Sve je više mladih koji se odlučuju da ostanu ili da se vrate da žive na selu, naročito u onima koji imaju dobru infrastrukturnu povezanost sa obližnjim gradovima.
Marko Čubrilo, an amateur meteorologist, announces in the latest weather forecast that the influence of a new cyclone will begin tomorrow, which will cause very unstable weather until Friday.
Serbian President Aleksandar Vučić arrived in New York, where on May 23 he will attend the session of the UN General Assembly where the proposal for a resolution on Srebrenica will be considered.
Ebrahim Raisi, whose helicopter crashed in northwestern Iran on Sunday, was both Iran's president and a candidate vying to succeed the country's elderly current ruler, Supreme Leader Ali Khamenei.
Serbian President Aleksandar Vučić expressed his condolences to the people and the Government of the Islamic Republic of Iran on the death of President Ebrahim Raisi.
D.D. and S.J., who are suspected of the murder of Danka Ilić (2), were declared sane after a psychiatric examination at the Special Prison Hospital in Belgrade, the media reports.
Već je prošlo više od dve godine otkako je Apple objavio iPhone SE treće generacije, ali i dalje se šuška o novom modelu koji bi uskoro mogao biti predstavljen.
Petogodišnji mandat ukrajinskog predsednika Volodimira Zelenskog se završava, ali budući da je na snazi ratno stanje, nisu raspisani predsednički izbori i on će ostati na čelu države.
Crvena zvezda i zagrebački Dinamo osvojili su sedmu uzastopnu titulu u prvenstvima Srbije i Hrvatske, Mančester Siti četvrtu u Engleskoj, a Dečić iz Tuzija prvu u Crnoj Gori.
Komentari 11
Pogledaj komentare