Kejtlin, Lokina vlasnica, prvi put je upoznala svoju mačku dok je radila u jednom azilu za životinje u Berlingtonu u Vermontu.
Loki je tada bila odvojena od drugih životinja jer su je neprestano napadale, pa je morala da se skriva po kancelarijama.
“Prvi put sam je videla kad sam primetila da viri iz fioke radnog stola u koju se prethodno ušunjala", kaže Kejtlin.
“Nije joj bilo drago što me vidi, a prema rečima osoblja, nije volela nikoga osim par odabranih ljudi koji su radili u zgradi. Iz nekog razloga, očarala me je na prvi pogled i uskoro sam je usvojila. Prvih šest meseci maksimalno me je izbegavala i krila se ispod mojeg kreveta”, objašnjava Kejtlin.
Međutim, Loki je nakon nekog vremena stekla poverenje u svoju vlasnicu. Postala je ‘jedna od najmaznijih mačaka’ koju je Kejtlin ikada imala,i sada je prati svuda po kući.
"Jedino na šta su mi skrenuli pažnju u prihvatilištu bilo je njeno oko, koje nije mogla da zatvori. Rekli su da je zdravo, ali da ne može da spusti kapak. Vodila sam je kod veterinara tri puta i nijednom nije spomenuo njene neobične zubiće ili objasnio zašto izgleda tako kako izgleda. To je i dan-danas misterija”, zaključila je Kejtlin.
*
*
*
*
*
*
*
Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja,
stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.
Komentari 13
Pogledaj komentare