Ono po čemu se ova godina takođe pomalo razlikuje jeste to što su korporativni pop(ić) i rep(ić), koji su toliko srljali u provaliju, dno dotakli još pre nekog vremena, pa je ove godine veliki broj producenata, ali i izvođača sa kojima sarađuju, nekim nepisanim pravilom odlučio da poboljša kvalitet numera. Što produkcijski, što lirski, što muzički, u krajnju ruku.
Naravno, to ne znači da će vam Sam Sparro zameniti My morning jacket u muzičkom vokabularu, ali je prijatna promena što više uopšte ne treba da se stidite ukoliko baš volite neku pesmu takvog i sličnih izvođača.
Kada je u pitanju sama lista, tu sam se dosta dvoumila prilikom sastavljanja.
Dva su glavna razloga za to:
- Jedna osoba ne može da bude dovoljno kompetenta da sama odredi šta je najbolje, pa i najpopularnije (verovatno je da i gomila ljudi ne mogu da urade isto, pa se malo bolje osećam)
- Svi eminentni i/ili popularni i/ili uverljivi i/ili iz nekog razloga slušani mediji koji sastavljaju iole relevante liste, veoma su pristrasni: Britanci nenormalno guraju svoje i izostavljaju sve što „nije njihovo“ (no, nemajte brige, Kings of Leon, Killers i Kanye su praktično pa njihovi, tako da ih boli uvo), NME samo promoviše bogznakakvi „raspali“ rok, a od sada i dens!, Q se toliko trude da budu „politički korektni“, da su totalno zastranili u suprotnom smeru (doduše, meni lično su i dalje najbolji), popmatters.com su previše opsednuti opskuritetima, rollingstone je odavno izgubio svaku mrvu kredibiliteta (kada su im Britney Spears i Katy Perry priče sa naslovne strane mesecima za redom, znate koliko je sati), Blender se previše „loži“ na američku korporativnu hiphop/rep/r’n’b stranu, Spin je kao NME, samo na američki način, dok mi je pitchforkmedia.com kao takav odbojan sajt.
Da ne dužim priču, zato sam učinila sve ne bih li našla zlatnu sredinu. Za početak, pesme koje se nalaze na ovoj listi mahom su presek uvreženih mišljenja sa svih meridijana (to ne znači da se ja ne slažem sa njima, ali ne baš uvek), uz ,naravno, i moje lične favorite. Tako ćemo svi imati nekako najpotpuniji utisak, a da ga nije sastavila samo jedna osoba.
Potom, ne bih sebi davala za pravo da vam govorim šta je najbolje, ali i najslušanije, tako da pesme neće biti svrstane po redu, već je lista samo lista, kao takva. Najzad, lista ostaje nabacana i kombinuje sve, jer svaka od ovih pesama može poslužiti u različitim raspoloženjima. Uostalom, razne vrste muzike imaju razne namene, što ne bismo ovaj put izbegli kategorizaciju? Za kraj, pošto generalno ne mogu da kažem ni “najbolje”, niti najslušanije, reći ću samo- ovo su najveće pesme 2008. A potom vi dodajte svoje predloge, pa da svi zajedno onda imamo konačnu listu!
Uživajte!
M.I.A., "Paper Planes" Srećom, pa postoji neko ko je densić predozirao moćnim mozgom i socijalnom kritikom. O zaraznim, ali ne praznim melodijama i aranžmanima da ne govorim.
Wiley, Wearing my rolex Jedan od pionira meni tako dragog grajma je svojevremeno izjavio da nikada neće dozvoliti da namerno promeni pravac i postane komercijalan, ne bi li napravio hit. Da li je to učinio na svojim novim numerama, od kojih Wearing my rolex dominira u klubovima nije mi sasvim jasno, ali to iskreno nije ni bitno. Ono što treba napomenuti jeste da je Wearing my rolex jedna od najboljih pesama za živo izvođenje u 2008. (makar i uz pomoć Marka Ronsona), a pošto je u pitanju rep, to vam govori dovoljno.
The last shadow puppets- Standing next to me, The age of the understatement i My mistakes were made for you Koliko je samo divno znati da veoma mladi ljudi mogu imati toliko potencijala! Sve što nije uspeo da iskaže u ponekad blago ravnim i tematski orijentisanim Arctic Monkeys-ema, Alex Turner je uz Miles-a Kane-a (The Rascals) našao u svom drugom projektu The Last Shadow Puppets. Prva je pesma na koju bi i Lenon i Makartni bili ponosni, druga je nešto što bi Enio Morikone možda kreirao u najboljim danima, dok je treća bolno zavodljiva numera koja bi poslužila kao pozadina za plejadu pokretnih slika, od reklame za Šveps, do špice za neku mračnu seriju. h
Apsolutno svaki singl koji je izbacio Kanye West Q je u januarskom (2009) broju u recenziji albuma “808’s and Heartbreak” rekao da svet popa nije video ovakvu kreativnu silu još od Prince-a. Svim srcem se slažem. Kralj i moj javni favorit, Kanye je prvi muzičar (pored Outkast) koji je, otkako je kralj Jigga počeo da zastranjuje i da se hvali nekakvim ubistvima i šampanjcima, istinski spojio pop i rep u muzičku silu, ali vas nije sramota da kažete da ga volite. Šta god da on dotakne, pretvori se u milione. Specijalno bih preporučila Heartless.
Coldplay- Viva la Vida 28 million, 403 thousand youtube viewers can’t be wrong
Amy Macdonald- This is the life Kada bi Cranberries i dalje bili živi, i kada bi snimili pesmu koja bi mogla da parira Zombie, ovo bi bila ta. I to ne samo što su akcenti dve pevačice slični. Jedina numera koja bi mogla Gabriella-i Cilmi da preotme titulu fenomenalnog ženskog hita.
Gabriella Cilmi- Sweet about me Sa 12 godina postala je punopravni član Led Zeppelin tribute benda. Sa 15 je shvatila da uopšte nije problem da bude pevačka zvezda, jer sama piše tekstove, a mahom i muziku. Sa 16 je to i ostvarila. Uostalom, ako je Jools Holland podržava, ko sam ja da se protivim?
The Kills- Sour Cherry, U.R.A. Fever, Last day of magic The Kills u oči i uši dece nikako nisu mogli da se uguraju pored pregršti tematski sličnih bendova koji su više vrištali (The Ting Tings, anyone?), ali kada je Sour Cherry (kao i Womanizer) debitovala kao tema za reklamu o “Bad Boy-u” Gossip Girl-a, Chuck-u Bass-u (kojeg maestralno tumači mladi britanski muzičar Ed Westwick), čitav pomodni SAD se zapalio kao žeravica. Naravno, i ozbiljnije numere sa njihovog do sada najboljeg albuma zavređuju pažnju! U.R.A. Fever (iako je zvanično izašla krajem 2007) nam pokazuje šta bi nam Portishead doneli kada bi bili indi pop-astični i pijano-nonšalantni,i šteta što What New York Used To Be nije singl (još uvek!)
Leona Lewis- Forgive me Da je Beyonce snimila dobru pesmu za slušanje u klubu u poslednje tri-četiri godine, ona bi ovako zvučala. A još je Britanka, i oblači se pristojno!
Dizzee Rascal feat. Calvin Harris- Dance wiv me Kada bi ova lista išla po rednim brojevima, ovo bi bio broj jedan. Mladi Dylan Mills (alias Dizzee Rascal), M.I.A. pre M.I.A.-e, ne prestaje da me fascinira otkako se pojavio još kao klinac koji nije mutirao u svom singlu I Luv U pre pet i po godina. Da vidim vas da osvojite Mercury sa nepunih 18 leta. Ipak je to umetnost.
Flo Rida- Low Zato što eksplodira u diskaću kao nijedna druga.
Kings of Leon- Sex on fire Njihov “youth and young manhood” je u zenitu već šest godina. Ako.
The Killers- Human Za početak, ono naizgled nebulozno “Are we human, or are we dancer?” je, zapravo, duboka misao i socijalna kritika preuzeta iz (možda ste čuli) romana Hunter S. Thompson-a “Fear and Loathing in Las Vegas”, u kome se on pita da li njegova zemlja (SAD, naravno) odgaja “naciju plesača”. Za kraj, opustite se i uživajte, jako je malo šoumena koji su efikasni, ali i simpatični kao Brandon Flowers. A svakako nijedan koji ne pije, ili nikada u životu nije popušio džoint. Mormoni su vrlo strogi, znate.
Hercules and love affair- Blind Ne znam zašto su čekali četiri godine da izdaju debi album, ali je sada valjda i njima jasno da nije trebalo. Ako Anthony Hegarty nije dovoljan da vam garantuje ozbiljnost projekta (ne obazirite se na elektronsku pozadinu), onda ništa nije.
Lil Wayne , "A Milli" i „Lollipop“ Svakako među najvećim hitovima ove godine, A Milli je pravi, ali pravi geto, koji je bez daha ostavio sve one koji žele da se nađu u tribal korenima. Uostalom, ko bi odoleo tekstu „I’m a venerial disease, like a menstrual bleed...“ E, to je hardkor. Sa druge strane, Lollipop je sigurno suptilna aluzija na kompleksne muško-ženske odnose kod mladih, kao i tome šta im je najbitnije u životu. Pošto je povodljiva evropska omladina još jednom dokazala da je ponekad podložna uticaju komercijalnog SAD-a, ova epopeja o intimnosti se ustanovila kao jedan od najvećih hitova godine sa obe strane Atlantika.
Fleet foxes- White Winter Hymnal Kad god čujem reč “SubPop”, to mi nekako izmami uzdah, pa čak i ako se koristi u nekonvencionalnom smislu. A Fleet Foxes su svakako nekonvencionalni, od toga što njihov višeslojni, melodični pop-rok ne zvuči ni kao šta drugo što možete naći na raznim radio-stanicama, pa i onim “underground”, do toga što su svakako jedini meni poznati bend koji može u isto vreme da podseća i na Beatles-e, i na Bob-a Dylan-a, i na Coldplay.
MGMT- Kids, Time to Pretend, Electric Feel Panika u diskaću!
The Asteroid Galaxy Tour- Around the bend Nemojte da vas zavara bolno glupo i naivno ime benda, sve oko ovih novajlija je vredno priče. Iako su se pojavili tek u septembru ove godine, već su uspeli da budu zaštitna muzička lica Apple-ovih proizvoda. A svi znamo koliko Steve Jobs ulaže u estetiku. Preglup spot, ali fenomenalna numera, koja bi, uz našu pomoć, mogla da živi godinama.
Cut Copy- Lights and Music Kada sam jednom od svojih najdražih kolega rekla da sam tek skoro shvatila da me Cut Copy neverovatno podsećaju na New Order, a pomalo i na (i smislu semplova) hiper-urbanu verziju Depeche Mode, smejao mi se, jer je mislio da sam ili gluva, ili mentalno nepodobna. U svakom slučaju, bitno je to da je uvek dobro kada zvučite kao nešto izuzetno dobro.
Vampire Weekend- A-Punk Oni su iz New York-a. Oni su mladi, I vole da se oslone na jednostavne aranžmane, vođeni sopstvenim osećajem za muzičku kompoziciju, I bez previše spoljne produkcije. Oni su štićenici XL recordings. Ne treba vam ama nijedan više podatak.
Ratatat- Shiller “Mirando” je vrhunska sintetička inspiracija za pokret i šetnju, ali Shiller je prava, organska ljubav. Relativno sličnije stilu Trentemoller-a, i relativno različito od opusa Ratatat-a koji nam se plasira preko medija, ovo je Predivno sa velikim “p”.
Trentemoller- I miss you U moru naivne i repetitivne kvazi-elektronske muzike, prava je sreća što se pre par godina pojavio Anders Trentemoller. Iako je njegov izrazito sofisticirani “pure” elektronski debi-album The Last Resort debitovao krajem 2006, I miss you je tek iznedreno, nadrealno eklektičko i zapanjujuće živo i pulsirajuće jecanje u vidu singla koji zvuči kao kapi noćne zimske kiše, pre nego što počne sneg da pada. Ali ozbiljno.
TV on the radio- golden age Muzičko izražavanje toliko kompleksno da nije nikakvo čudo što im se debi album zvao OK Calculator. I u novom singlu TV on the radio ostaju misteriozni, dubokoumni i proračunati, ali sve u cilju dobre zabave, što je presudilo da i ova numera nađe svoje mesto među najzvučnijim ostvarenjima 2008.
Bob Dylan- Dreaming of you Za Dilana vam ne treba komentar.
Oasis- I’m outta time U poslednjih 15 godina desilo se mnogo toga- tuce ratova, građenje raketnih štitova oko velikih država, eksplozija reality show-a kao zamene za sopstvenu realnost... Nešto što se NIJE desilo jeste propast najprgavijih Britanaca (doduše, ovo vam dođe kao pleonazam), uprkos silnim spekulacijama i malicioznih komentara još od 1997. Oasis su se vratili sa odličnim i raznovrsnim albumom, a I’m Outta Time je pokazatelj koliko je braći Galager (da ne kažemo samo Noel) i dalje lako da naprave jednostavnu, a divnu pesmu uz koju ćete na stadionima piti i/ili plakati i pevati svaku reč.
Black Kids - I'm Not Gonna Teach Your Boyfriend How To Dance With You Osim toga što je ovo jedna od onih pesama idealnih za veselu šetnju centrom grada tokom popodneva, oduvek mi je bilo smešno i zanimljivo što Redži Jangblad ničim izazvano često zvuči kao Robert Smit…
Calexico- Two silver trees Uvek je korisno znanje da i žešće alternativna muzika može da bude zavodljiva i vrlo, vrlo seksi.
The Cure - Sleep When I'm Dead Atipično agresivni, ali predobri Cure.
The Verve - Love Is Noise Jedan od svega nekoliko uspešnih “povrataka” godine je stvarno izuzetan. Nešto brže od onoga na šta ste od singlova Verve-a navikli, i dalje je autentično podsećanje na to zbog čega je britanska gitarska muzika daleko ispred svake druge.
The Black Keys - Strange Times Da su White Stripes manje eksperimentalan i ozbiljniji bend, verovatno bi zvučali slično kao ovaj duo. U svakom slučaju, ne treba ništa oduzimati dvojcu iz Ohaja, čija najbolja ovogodišnja numera barem vokalno zvuči malo “garažnije” i malo “manje bluzi” od standardno dobrih nastupa na koje su nas proteklih godina navikli. Radujemo se njihovom sledećem poduhvatu. Što se brada i kosa tiče, to i nije neki estetski plus, ali ni Jack White ne izgleda bolje, tako da ne treba da vam je stalo, naročito ako imate više od 14 godina.
Noah And The Whale - Shape Of My Heart Mi amor, ¡ mi corazon esta sufriendo!
Nick Cave & The Bad Seeds - Dig, Lazarus, Dig Ako ste ga kojim slučajem gledali ove godine u Beogradu, jasno vam je zašto on (i njegov furiozni bend) zaslužuju da se nađu na svakoj listi. Ako niste, a kojim slučajem vam nije jasno zašto se Nick Cave nalazi na svakoj listi, onda liste nisu za vas. A možda ni muzika generalno.
Martina Topley Bird- Carnies Ništa što je svoju karijeru započelo saradnjom sa Trikijem ne može biti promašaj. Da me ne shvatite pogrešno, Martina Topley Bird je i više nego prijatna za slušanje, dok singl Carnies zvuči pomalo kao Tori Amos, samo više “indi” i lepršavo.
R.E.M.- Supernatural Superserious Accelerate je dobar pokušaj REM-a da se vrate u vrh svetske muzičke scene, ali samo donekle uspešan. Prvi singl sa albuma, doduše, stvarno je natprirodno dobar. Manje-više klasični R.E.M. i tu nema mnogo filozofije.
Sam Sparro- Black and Gold Prvo što mi padne na pamet kada slušam ovu pesmu jeste čuđenje samog izvođača što je postala veliki hit, uprkos svom “low” i “down” tempu i atmosferi. Ipak, Black and Gold je, ovo slobodno mogu reći, najbolja pop/dens pesma godine, a to što nije baš pozitivna samo govori o tome koliko je morala da bude dobra, ne bi li se nosila sa numerama tipa “What them girlz like”.
Portishead- Machine gun Svakako comeback godine. Svakako i dalje najveći od svih “daunova”, ali samo za ozbiljne i odrasle. Elektronski bubanj koji zvuči kao rafal se takmiči sa onim “bang bang bang bang” iz Paper Planes spota za najveću šizofreniju novog veka.
Metallica, "All Nightmare Long" Posle možda pet, možda osam, možda deset, možda osamnaest godina- vratili su nam se. Svetska turneja dogodine će biti hit.
Elbow- Grounds for divorce Jools Holland je bio oduševljen kada im je pre tri i po meseca uručivao “Mercury” nagradu za britanski album godine. Nekima je dovoljno to reći, ali ako vam treba više komentara, onda svakako vredi napomenuti da je danas veoma teško naći bend koji toliko precizno i osećajno balansira između teških rifova i čežnje za nesputanim soloima, i nežnog, zavodljivog i mentalno uravnoteženog pevanja. A lepo je čuti i da još neki bend osim Kaiser Chiefs-a može da efikasno ubaci ono “ooOOooOoOOOoooOOoO!” u pesmu.
The Ting Tings- Shut up and let me go Lično nikada nisam bila ljubitelj, ali The Ting Tings su bend momenta za svaku mladu osobu. Prkosni, veseli, skakutavi i sasvim sumanuti, oni pevaju ni o čemu posebno, a Shut up and let me go je vrhunski izraz new wave oštrog start-stop rifom obojenog pobunjeničkog “fazona”. A i spotovi su im vrlo pop-art. Najbolja preporuka je svakako to što ovi rif i tempo neodoljivo podsećaju na Franz Ferdinand.
Ladytron- Ghosts Pre nego što se pojavilo doslovno milijardu bendića koji uz elektronske matrice kombinuju nihilizam i “dens tjunove” sa basom, bubnjevima i sumornim licima, Ladytron su bili tu kao jedinstven pojam.
Lady Gaga- Just Dance Teško je reći da li je ovo dens/elektornika ili pop, ali je u svakom slučaju jedna od onih slatkih fuzija koje bi Pussycat Dolls promovisale, samo kad bi imale više mašte i kada bi umele same da aranžiraju svoje numere. A i da su mlađe, realno.
Ne-Yo- Closer Opet ti Amerikanci i njihovi ljubavni problemi. Izrazito poetično, mislim da se svaka tinejdžerka sa dalekog zapada zamislila nad svojom egzistencijom zbog ovoga. Ne šalim se.
Glasvegas- It’s my own cheating heart that makes me cry Kada bismo zamislili svet u kome EMO ne postoji (aaaah), i u kome mladi Škoti diktiraju trendove, ovo bi bila veoma-visoko-kvalitetna zamena za to.
Grace Jones- Williams’ Blood Grace Jones je kao vino. Lako vas opija i potom vam daje glavobolje, ne dopuštajući vam da zaboravite svoje probleme, i kreirajući vam nove.
Friendly Fires- Paris Ovo je bila godina u kojoj su se Klaxons-i odmarali, ali su Friendly Fires zato bili tu da popune tu prazninu. Zanimljivo, ali ipak ne toliko dobro, a ovaj singl je časni izuzetak.
Bon Iver- Skinny love Prosto mi je nepojmiljivo da neko ko je tek prešao 25 godina životnog staža može sa ovoliko stila i ozbiljnosti da pristupa muzici, ali Justin Vernon se uopšte ne šali sa svojim emocijama. Njegov debi album For Emma, Forever Ago je jedno od otkrića godine, a Skinny love pleni svojim aranžmanom, kao i Vernon-ovim ucveljenim vokalom, od početka do kraja.
The Walkmen: "In the New Year" Već je izlizano reći da, ako ste iz Njujorka, morate da imate mnogo stila (Paul Banks), mnogo avanturističkog duha (Karen O), opasno nedodirljiva muda (Julian Casablancas), kao i želju da napravite nešto drugačije i spajate novi i stari zvuk, beningne i opasne misli i melodije. The Walkmen od ove godine svakako imaju sve to, a još imaju i instrumente iz perioda baroka, tako ozbiljnoj osobi koja drži do svog stila neće trebati više preporuka.
Okkervil River: "Lost Coastlines" Koliko mi je samo nedostajalo da čujem singl sa dva komplementarna muška vokala, pa još uz razne udaraljke, boemsku akustičnu i nervoznu električnu gitaru! Dok nam se jednog dana ne vrate Pete Doherty i Carl Barat, od ovoga bolju zamenu nećete naći.
Santogold- Lights out Santogold je nesvakidašnje dopadljiva, i sasvim uobičajeno razuzdana autorka, koja pomalo zvuči kao M.I.A, pomalo kao Yeah Yeah Yeahs, ali uglavnom kao fuzija svega što je nadahnuto i što kao zapeta puška čeka da vas zatekne nepripremljene.
David Byrne & Brian Eno, "Strange Overtones" Čitava kompozicija ove pesme, neusklađeni vokali i aranžman koji ispada iz šablona samo doprinose magiji.
Rihanna, "Disturbia" Oduvek mi je bilo simpatično to što se Rihanna-ini producenti nikada nisu libili da upotrebe veoma teške, čak industrial matrice i rifove ne bi li svojoj mezimici obezbedili novi hit, ali u ovoj numeri idu korak dalje i svetsku pop senzaciju broj jedan pretvaraju u Marylin-a Manson-a ne bi li dočarali kako to izgleda kada ste doslovno ludi za nekim/zbog nekog. Valjda to dolazi s godinama.
Beck, "Gamma Ray" Htela sam da upotrebim reč „maverik“, ali pošto me to asocira na Džona Mekejna, onda ću se poslužiti nizom reči: „raznovrsan, inventivan, originalan, beskompromisan, i nadasve nadahnut“ muzičar. Ne bih da tupim o fizičkom izgledu, ali još samo kad bi se ošišao, stvarno ne bih smela da tražim ništa više od njega.
Duffy, "Mercy" Amy Winehouse je učinila nešto vrlo plemenito kada je bez imalo truda pojam ženskog popularnog vokala podigla na viši nivo. U godini kada je Amy za dlaku izbegla smrt barem 20 puta zbog svog životnog stila, mlada Velšanka, takođe nazvana Aimée (mislim, drugačije se piše, očigledno), ali sa umetničkim (prez)imenom Duffy, pojavila se da nam donekle popuni veliku prazninu zbog prekida u radu naše mezimice. Mercy nije njena najbolja numera, ali je najpoznatija, a i tema slepe ljubavi nam je svima poznata, tako da nije teško pevušiti uz zarazni, ali vrlo prizemni vokal trenutne „it“ devojke ženske muzike.
Clinic- The Witch Ovo je odveć jednostavan kocept- ako Clinic ima singl u nekoj godini, taj singl je na (mojoj) listi najboljih, najlepših, najkvalitetnijih. Jedino što treba dodati jeste da je ovo jedan od najpotcenjenijih bendova današnjice. Žarko želim da što pre postanu muzika za mase, prvenstveno jer bi masama tako muzički bilo bolje.
Lykke Li, "Little Bit" A ko kaže da Amy armija mora dolaziti samo iz Britanije? Ova Šveđanka elegantno i krajnje prirodno dočarava sve one slatke i neobuzdane mladalačke emocije kojih se velika većina autorki stidi, ili koje izbegava.
I nešto za 2009… Mark Ronson joj svakako nije učinio uslugu kada je ovo pustio na radiju pre nego što je izašao singl, tako da je omladina već postavila mp3 na internet, ali obrada pesme Womanizer od strane Lilly Allen je zapravo slušljiva… i previše.
Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja,
stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.
Komentari 13
Pogledaj komentare