Film "Labudova pesma" sa Udom Kirom, Lindom Evans i Dženifer Kulidž otvara Merlinka festival

Na sreću, kanda, svih, bend Divlje jagode nema nikakve vezi sa filmom „Swan Song“ sa i dalje ikoničnim Udom Kirom, mada ih, doduše, na planu ideja i pristupa povezuje izvesna starostavnost. U slučaju narečenog filma to se ne odnosi isključivo na krštenicu udarnog junaka priče i tumača te role, nego je starostavnost, reklo bi se u idejnoj biti tog filma u celini sagledavano.

Kultura

Izvor: B92

Utorak, 30.11.2021.

18:03

Film
Foto: Promo

U jednu jedinu rečenicu sročen, kratak sinopsis ovog dovoljno šarmantnog ostvarenja glasi – nekada flambojantni frizer dugo prelazi preko čitavog malog grada kako bi doterao frizuru pokojnice. E, onda već ovde treba istaći i sledeće – glavnu rolu tumači upravo Udo Kir, koga smo i u srećnijim i berićetnijim vremenima i znatno mlađim mu danima, zaista retko gledali u najznačajnijim/gabaritnijim ulogama, a lik pokojnice, frizerove nekadašnje prijateljice, sa kojom je upao u višegodišnju zavadu, praćenu međusobnim ćutanjem i ignorisanjem, u kratkim flešbekovima odigrala je Linda Evans, i dalje najprepoznatljivija po ulozi Kristl u kod nas ponovo aktuelnoj „Dinastiji“.

Nastavimo li tu faktografsku nit u predstavljanju onoga što ostvarenje „Swang Song“ ima da ponudi ljubiteljima kvir filma, ali, nadajmo se i širem i brojnijem gledateljstvu, moramo naglasiti da u filmu igraju, ali avaj, nedovoljno iskorišćeni Dženifer Kulidž, neretko veća i upamtljivija od filmova u kojima zaigra, i Majkl Ari (gledaćemo ga uskoro i u prvom Netfliksovom gej rom-komu, pa još uz božićno/praznično šarenilo!).

Osim toga, film je i napisao i režirao Tod Stivens, jedan od zbilja malobrojnih autora u svetu nižebudžetiranog filma koji, evo, već par decenija i kusur, nedvosmisleno ostaje veran upravo kvir filmu – režirao je i ostvarenja „Gypsy ’83“, „Another Gay Movie“ i „Another Gay Sequel: Gays Gone Wild!“, a scenarista je u ovoj skupini i možda najpoznatijeg i najhvaljenijeg filma „Edge of Seventeen“ iz poodavne 1998. godine.
Foto: Promo
Toda Stivensa, na uzorku „minulog mu rada“, nikada nije krasila preterana ili izraženija suptilnost (što se, međutim, izvesnim delom može pripisati i budžetskim (ne)uslovima i ograničenjima u kojima je u tom periodu stvarao), a suptilnost nije jača strana ni znatno promišljenije „Labudova pesme“, gde taj ključni autor naprosto prečesto (možda čak i dragovoljno) upada u zamku prvolinijskih rešenja i zahvata i odveć ishitrene doslovnosti. Ponovo, i to barem nekim, možda i značajnim delom može biti posledica evidentne budžetske skučenosti, ali stiče se utisak da Stivens, ako ćemo potpuno iskreno, ni ne ne mari preterano za narativne/pripovedačke, pa i šire, zanatske finese.

U tom smislu, „Labudova pesma“ stupa u začudnu asocijativnu rimu za stilskim pristupom koji znamo iz mamblkor filmova (mumblecore je bio američki niskobudžetski odgovor na skandinavsku dogmu, a i tog talasa su put viših i produkcionih i kreativnih sfera dobacili, recimo, Greta Gervig i braća Diplas), što onda ovom filmu daruje još jednu zanimljivu dimenziju koja možda isprva i nije bila zacrtani autorski naum.

U toj tački, već od ranije nam poznata flambojantnost Uda Kira stupa u čeoni sudar sa svetom i prikazom sirotinje američke unutrašnjosti, iz čega se, pak, izrodi možda i najintrigantniji bočni dar ove blago komične drame na temu oproštaja od nekadašnjeg a podugo već nedostupnog identiteta. „Labudova pesama“, kako to i inače često biva, najbolja i najzanimljivija biva u vidno poletnijim delovima koje oboji samoironija (kao u segmentima koji se tiču zbivanja u zaboravljenom gej klubu na par dana do zatvaranja), a najneuverljivija u dramski naglašenijim scenama, gde dosta brzo pred oči gledalaca dospeva glumačka nedostatnost uvek po tom pitanju previše nonšalantnog Uda Kira, koji je i ranije umeo da vlastite glumačke nedostatke nadoknađuje svojom izvornom pojavnošću, a u ovom konkretnom slučaju i žovijalnošću, koja jeste i jedna od nosećih dimenzija lika vremešnog frizera Pita Picenbergera. Ali, sada dolazimo do još jedne važne prednosti ovoga ostvarenja – autor Tod Stivens ovde (pa još bez imalo mimikrije po toj osnovi) u žižu stavlja pitanje kvir identiteta i opterećenja u kontekstu baš zrelih godina.

Izuzmemo li odličan francuski film „Nas dve“ sa Barbarom Zukovom i Marten Ševalije u vodećim ulogama od pre dve godine, to na iole recentnijem uzorku mereno/brojano retko dospeva u središte pažnje autora koji se opredele za kvir filmsku tematiku.
Imajuću vidu sve u ovom prikazu pomenuto, u krajnjem zbiru, a uzimajući u obzir i to što je film dosta toga dobrog dobio iz činjenice da je sniman na izvornim lokacijama (lokacijama na kojima se ta filmska priča i zbiva) u gradiću Sandaski (u američkoj saveznoj državi Ohajo), može se reći da je „Swan Song“ ostvarenje, koje podno više mana, ipak jeste više dobar nego loš film, te je njegova prikazivačka sudbina (u svoj katalog ga je uvrstila prestižna kuća Magnolia Pictures) zapravo sasvim zaslužen uspeh.

Piše: Zoran Janković

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 0

Pogledaj komentare

0 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: