Ana Adamović: Memories...

Uživala je studirajući književnost, “to je nekako bio divan luksuz, studirati isključivo zbog sopstvenog obrazovanja, ne zbog posla u budućnosti”. Ipak, ni u jednom momentu nije razmišljala da se književnošću bavi. Oduvek je znala da će se baviti fotografijom. Zato je dva meseca pošto je diplomirala na katedri za svetsku književnost, otišla u Boston, gde je već bila upisana na Institut za umetnost.

Izvor: Razgovarala: Ivana Æirica

Utorak, 02.11.2010.

01:59

Default images

Kada se vratila iz Bostona bila je ubeđena da će se baviti isključivo dokumentarnom fotografijom i zaista je u tome imala sreće. A onda je počelo da je zanima i izlaganje…

Sa istoričarkom umetnosti Milicom Pekić 2002. godine osniva Kiosk.

Želele su da se bave projektima koji ih interesuju na način na koji ih interesuju. Osnovna ideja Kioska je bila i ostala bavljenje participativnom umetnošću, kao i umetnošću u javnom prostoru. Pre nekoliko godina im se pridružio i Dorijan Kolundžija.

Ana Adamović (1974) živi i radi u Beogradu.

U galeriji Kulturnog centra Beograda, do 14. novembra otvorena je Anina izložba "Na pragu zlatnog doba", dok je na 51. Oktobarskom salonu, koji traje do 21. novembra, izložen njen rad "Kancona". "Na pragu zlatnog doba" se, kao i "Kancona", nadovezuje na radove iz ciklusa "Madlene".

B92: Šta je karakteristično za ovaj ciklus?
Ana Adamović: Radovi iz ciklusa Madlene bave se sećanjem, njegovim mehanizmom. U svim radovima iz ove serije koriste se privatni, kućni filmovi koji su sedamdesetih godina prošlog veka snimani na 8mm filmu. Madlene ispituju te potencijalne vizuelne okidače sećanja.

Interesantno je i zbog čega se zove, tačnije po čemu se zove Madlene?
Naziv Madlene potiče iz Prustovog romana U traganju za izgubljenim vremenom. Madlena je kolačić koji, kada se umoči u čaj pokreće sećanje i pisanje čitavog romana.
Otkud sećanje kao tema?
Sećanjem kao temom sam počela da se bavim kroz radove iz serije Madlene. Mislim da taj interes inicijalno ima veze sa skorom traumatičnom prošlošću ovog regiona. Ovde je i dalje pitanje broj jedan na koji se način koji narod čega seća i kako u tom smislu gledamo jedni na druge. S druge strane, počeo je da me fascinira i sam mehanizam sećanja. Naravno, fotgorafija kao medij je neodvojiv od čitavog tog diskursa koji se bavi sećanjem, prolaznošću, smrtnošću, tako da i sam medij nameće razmišljanje o ovoj temi.

Kako je nastao koncept za rad Na pragu zlatnog doba?
Koncept za rad Na pragu zlatnog doba svoj osnov ima u radovima iz serije Madlene, naročito onima koji se bave percepcijom detinjstva. Razmišljanjem o tome koliko je detinjstvo nevino, za koga je detinjstvo nevino. Najradikalnija slika koja protivureči ideji o nevinosti detinjstva je upravo slika deteta sa oružjem, deteta u ratu i zato sam počela da se bavim upravo tom temom.

Otkud deca u ratu kao inspiracija?
Mene su u ovom radu interesovala deca u ratu, ne toliko deca po sebi, kao što i u ostalim radovima koji koriste arhivske snimke dece, mene pre svega interesuje slika detinjstva. Mene interesuje ta konstruisana slika nevinosti, detinjstva kao srećnog mesta, kao zaštićenog prostora koji niko nema prava da remeti a koja, po meni, naprosto, nije istinita.
Zašto se izložba zove „Na pragu zlatnog doba“?
Svaki rat koji se vodi, vodi se sa idejom da ratova, sukoba, više ne bude. Svaki treba da dovede do tog nekog zlatnog doba. Naravno, nijedan još to nije uspeo, ali to buduće zlatno doba postaje izgovor za sve, za sve zločine, nepravde, užase.

Do kakvih si sve saznanja došla radeći na ovoj izložbi, osim onog da se pojam ljudskih prava bitno promenio od II svetskog rata do danas?
Rad istražuje promenljivu ulogu dece u ratu i percepciju javnosti na pojavu dece u ratu. Deca su prisutna u ratovima od kada ratovi postoje i to neretko kao aktivni učesnici, sa oružjem. Od kada postoji fotografija, postoje i fotografije dece ratnika. U tom smislu se ne menja ništa, menja se percepcija javnosti (i to određene javnosti) na decu u ratu. Moja generacija je odrastala sa ikoničnom slikom dece heroja koja su učestvovala u NOB-u, sa knjigama i filmovima o Bošku Buhi. Na neki način, učeni smo da se na njih ugledamo. Danas je vrhunski zločin koristiti decu u ratu, ali se to nekako odnosi samo na pojedine sukobe. S druge strane, mi i dalje čitamo pozitivne priče o deci koja nose mirovne poruke diktatorima, na neki način učestvuju u sukobima, što je podjednaka manipulacija kao i da ih pošaljete sa oružjem u rat. Dakle, pojam zaštite ljudskih prava se menja, ali se ne aplicira isto na sve, drugačije se čita u različitim situacijama. Decom se manipuliše u svakom sukobu, samo što je to negde opravdano a negde se tumači kao zločin.
Interesantno je da, iako se baviš fotografijom, na ovoj izložbi ne izlažeš svoje radove. Šta je izloženo?
U ovom radu sam želela upravo da koristim arhivske fotografije, budući da su to slike sa kojima je moja generacija odrastala. Takođe, za mene kao fotografa jedan od najuzbudljih trenutaka je bio ulazak u arhive Vojnog muzeja u Beogradu i Muzeja istorije Jugoslavije, gledanje tih nepreglednih količina fotografija koje se tamo čuvaju.

Izabrala sam da prikažem samo šest fotografija iz tih ogromnih arhiva, one koje su meni bile najpotresnije. Ono što je meni najtužnije na tim fotografijama jeste kako mnogi od tih dečaka ponosno poziraju, kako su neki odlazili da se slikaju u uniformama i sa oružjem u fotografske radnje koje su postojale duž fronta.

I rad na Oktobarskom salonu ispituje „okidače sećanja“? Na koji način?
Rad Kancona bavi se sećanjem s tim što se ovde kao “okidač sećanja” koristi pesma koju gospođa čiji portret gledamo peva. Interesovalo mi je da se bavim starošću i time kako se sećanje evocira u starosti. Činilo mi se da je za to idelano raditi sa pesmom, radije nego sa slikama kao u radu Madlene koje se bave sećanjem i percepcijom detinjstva.

Formalno, to je veoma fotografski video rad, video portet snimljen u jednom kadru dok gospođa koju gledamo sluša pesmu koju je prethodno otpevala. I ona i mi u istom momentu slušamo istu pesmu, emotivno reagujemo na istu stvar, ali svako na svoj način.
Kako ti se dopada 51.Oktobarski salon?
Veoma! Po meni je Salon iz godine u godinu sve bolji i svaki novi pomalo podiže standarde izlaganja, što je veoma bitno. Za razliku od mnogih koji ovih dana u medijima govore o Salonu, meni se veoma dopada što je, kao medijum, gotovo isključivo prisutan video i što je prikazan relativno mali broj umetnika. Mislim da video odlično funkcioniše u službi osnovne teme Salona što je sećanje. Po meni je izložba postavljena perfektno, u prostoru koji je impresivan.

Prikazani su odlični radovi nekih od trenutno najznačajnijih umetnika prisutnih na svetskoj sceni i čini mi se da je veoma bitno da beogradska publika vidi ove radove. Takođe mi se čini da je odlično što su ljudi iz Kulturnog centra osmislili ovakav edukativni prateći program kakav je ove godine koji uključuje veliki broj ljudi koji možda nisu redovna publika izložbi savremene umetnosti.

Mislim da je to izuzetno bitno, naročito danas kada se nalazimo u situaciji gde glavni muzeji u gradu već godinama ne rade, a kako stvari stoje, proći će još godine dok se ponovo ne otvore za javnost.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 0

Pogledaj komentare

0 Komentari

Možda vas zanima

Svet

16.700 vojnika raspoređeno: Počelo je...

Filipinske i američke trupe počele su danas vojne vežbe "Balikatan" u Filipinima, koje će trajati do 10. maja, a uključivaće i pomorske vežbe u Južnom kineskom moru, na čije teritorije polažu pravo i Kina i Filipini.

12:24

22.4.2024.

1 d

Podeli: