Hilzboro - "Prezirali su narod, stići će pravda"

Gaj Deloni (Guy Delauney) je već skoro dve godine dopisnik BBC iz Beograda. Rođen u Liverpulu i odrastao u problematičnom kvartu Toxteth (vrlo važna polazna tačka za liverpulske dramatične osamdesete). Prva utakmica koje se seća bilo je finale FA kupa 1974, kada je Liverpul pobedio Njukasl. Prva utakmica na kojoj je bio je duel Liverpula sa Noričom 1978. Krajem osamdesetih studirao je u Lidsu, gde ga je zatekla tragedija na Hilzborou. Samo nekoliko dana ranije bio je na Enfildu i video upadljive znake koji su ukazivali šta preti navijačima. Od devedesetih živeo je u Londonu i godinama nije propuštao nijedno od brojnih gostovanja omiljanog kluba u glavnom gradu. U ovom veku živeo je i radio kao novinar na raznim krajevima sveta – u Beograd je stigao iz Kambodže. Sve vreme prati klub i, možemo da potvrdimo iz prve ruke, bio je optimista pre početka ove sezone. Možda ne baš ovoliki optimista, ali sumnjamo da je i Brendan Rodžers verovao da će za jednu godinu napraviti toliki iskorak. Pred vama je detaljan prikaz okolnosti koje su prethodile Hilzborou i onoga što je usledilo i emotivni osvrt na neočekivanu borbu Stivena Džerarda i drugova za titulu. Sa Gajem je razgovarao Vladimir Novaković.

Izvor: B92

Utorak, 15.04.2014.

15:06

Default images

VN: Odrasli ste u Liverpulu, znate šta se sve tamo događalo tokom osamdesetih. Znate atmosferu i sve što je prethodilo incidentu na Hilzborou.

GD: Odlično se sećam. Išao sam na utakmice sa svojim ocem, prvi meč bio mi je pobeda nad Noričom 6:0 1978. godine, bila je to prva sezona Kenija Dalgliša u prvom timu.

Kasnije sam nastavio da idem na utakmice, a 1989. bio sam na univerzitetu u Lidsu. Za uskršnji raspust sam došao u Liverpul i otišao na utakmicu sa Darbi Kauntijem, 29. marta 1989.

Dobro se sećam te utakmice. Džon Barns je postigao gol već u drugom minutu utakmice i na Kopu, ogromnoj tribini na kojoj je uvek bilo 25 hiljada Liverpulovih navijača, došlo je do velike gužve, bilo je očigledno da su ljudi u problemu.

Ja sam sa ocem sedeo na glavnoj, zapadnoj tribini i gledao direktno na Kop, videlo se da je na toj tribini više ljudi nego što sme da uđe, a sa razglasa su se čule molbe ljudima da se pomere, da naprave mesta za one koji još nisu ušli, koji su tek stizali iz pabova ili dolazili sa večere.

Neke ljude su na rukama prebacivali niz tribinu, a zatim preko ograde na teren, jer im nije bilo dobro. Sećem se da sam, gledajući to, pomislio sam u trenutku kako mi je drago što nisam tamo. Samo dve nedelje kasnije dogodio se Hilzboro.

Pogledao sam izveštaje sa tog meča protiv Darbija, pisalo je da je poseta bila najveća cele sezone na Enfildu, a gotovo kroz šalu je opisano kako se publika ugurala na tribinu.

To je bio standard za fudbalske utakmice tog vremena. Kad krenete na stadion očekivali ste gužvu, očekivali ste da ćete se gurati, da vam neće biti udobno.

Upravo takav stav, nemaran stav, jeste ono što je dovelo do nesreće.
Beta/AP
VN: Položaj fudbala osamdesetih nije bio dobar, ni izbliza onakav kakav je danas. Imali ste 20 godina konstantnih problema na stadionima širom Engleske, ozbiljne sukobe sa Margaret Tačer, koja je bila protiv navijača, većinu fudbalskih navijača smatrala je huliganima. Tu su bili i silni incidenti, od kojih je svakako najznačajniji onaj na Hejselu, koji je na 5 godina udaljio sve engleske klubove od Evrope. Sve što je na putu ka Hilzborou moglo, krenulo je po zlu.

GD: Da, postojao je opšti prezir prema fudbalskim navijačima. Pominjao sam ograde između tribina i terena, visoke po dva metra, sa šiljcima koji su se savijali ka tribini. Nije bilo lako preći ih.

U to vreme u fudbalu su bili ljudi kao Ken Bejts, tadašnji predsednik Čelsija, koji je tražio ogradu od skoro 3 i po metra, koja bi bila uključena u struju, da bi svaki navijač koji je dotakne doživeo elektrošok. Bejts je bio blizak saveznik Margaret Tačer.

Ljudi su gledali na navijače kao da su svi isti, rulja vredna prezira.

Liverpul je bio slučaj za sebe, taj grad je bio u sukobu sa Margaret Tačer, Gradsko veće se otvoreno borilo protiv nje i njene konzervativne vlade tokom celih osamdesetih, njihovi odnosi bili su na najnižem mogućem nivou.

Kada je došao april 1989. i meč polufinala FA kupa Liverpul – Notingem Forest na Hilzborou, postojao je mentalitet, koji se širio nadole sa najviših pozicija u vlasti, da fudbalski navijači nisu jednako dobri kao ostali ljudi, da treba da im se izdaju identifikacione kartice, da treba da budu tretirani drugačije od ostatka stanovništva.

Mislim da mnogi Liverpulovi navijači veruju da su odluke koje su donošene tog dana posledica pogleda na navijače koji se širio sa samog vrha britanskog društva, o navijačima i posebno o ljudima iz Liverpula.

VN: Na ovom mestu je važno da budemo precizni, pričamo o običnim fudbalskim navijačima, ne o huliganskim grupama, a takvih je zaista bilo, i one su tražile nevolju. Većina gledalaca na tribinama bili su obični ljudi i većina onih koji su poginuli na Hilzborou bili su obični ljudi.

GD: Baš tako. Iz mog iskustva, a išao sam na mečeve još od sedamdesetih, znam da postoji stav da je engleski fudbal sedamdesetih i osamdesetih imao problem sa huliganizmom.

Kunem vam se, išao sam na te mečeve kao dečak, sa svojim ocem, nekad i sa sestrom, i nikad nije bilo problema.

Svi problemi bili su po pravilu ograničeni na ljude koji su želeli da budu uključeni u tuče. Postojale su različite navijačke firme, svi klubovi su ih imali, koje su ugovarale tuče.

Ali, velika većina ljudi na stadionima, pričamo o 40-50 hiljada ljudi, zbog velikog kapaciteta stadiona u to vreme, išli su na utakmice zbog fudbala, to im je bio popodnevni ili večernji izlazak i ništa više od toga.

Ali ljudi koji su vodili zemlju nisu bili fudbalski navijači, oni to nisu razumeli, gledali su navijače sa sumnjom.

Ono što je zadržalo priču o Hilzborou u centru pažnje toliko dugo, tokom cele dugačke borbe za istinu, jeste to što su oni potcenili fudbalske navijače.

To nije bio najniži sloj društva, kako su ih oni opisivali. Tu je bilo ljudi iz dobrih familija, čiji su roditelji bili profesori, lekari, radili su ono što je tadašnja konzervativna vlada zvala pristojnim poslovima.

Konačno, to su bili inteligentni ljudi, koji su znali da imaju pravo da preispituju odluke vlasti i kojim putem da idu u tom preispitivanju.

To se videlo sve više tokom godina, šokantno je u kojoj meri je vlast lagala, i nastavila da laže godinama posle Hilzboroa.
Beta/AP
VN: Osamdesetih je postojao dugotrajni problem između Liverpula kao grada i Vlade Ujedinjenog kraljevstva. Još 1981. u kvartu Tokstet, nedaleko od centra grada, dogodili su se neredi, prvi u seriji nereda koji su se događali tokom te decenije u mnogim gradovima Engleske.

Pre tri godine javnost je na uvid dobila dokumente koji pokazuju da su neki bitni članovi Vlade, kao ser Džefri Hau, koji su zastupali tezu da Liverpulu ne treba pomoći, da treba zaustaviti investicije. Liverpulu je u to vreme bio potreban novac, jer je bio znatno siromašniji od ostalih velikih gradova.

GD: Oni su to zvali politikom „kontrolisanog pada“. Bilo je to tajna u to vreme. Interesantna stvar je da Liverpul nije bio projektovan da bude ovo što je danas. Danas je to veliki provincijski grad. Prvobitno je to trebalo da bude jedan od najvažnijih gradova Britanske imperije.

VN: I to se lepo vidi, kada mu se priđe sa mora, vide se svi ti grandiozni objekti.

GD: Da, pogled je zadivljujuć. Liverpul ima najveću koncentraciju istorijskih zdanja prve kategorije u celoj Britaniji, osim naravno Londona. To je veliki, lep grad.

Cela infrastruktura postavljena je za grad koji će biti najvažnija luka u Britanskoj imperiji, koja će biti ulazna luka za kompletan transatlantski putnički saobraćaj sa SAD.

Međutim, nestanak Imperije i pojava vazdušnog saobraćaja u velikoj meri su pogoršali polažaj Liverpula kao grada.

Uprkos svemu, tokom šezdesetih eksplodirala je u gradu kulturna scena, sa bendovima koje su predvodili Bitlsi, imali smo pesnike sa Mersisajda, odlične pisce, komičare. Na neki način mislim da to nije pomoglo, samo je probudilo zavist u nekim drugim delovima Britanije, jer je Liverpul ostao važan za kulturu i politički aktivan grad.

Liverpul je po tradiciji bio levičarski grad.

GD: Da, i to sve više kako je vreme odmicalo. Često su gradom vladali liberali, ali od osamdesetih se to promenilo ka snažno levičarskoj vlasti.

Deo Laburističke stranke poznat kao „Militantne tendencije“ preuzeo je kontrolu nad gradom. Oni su bili ekstremno levo krilo laburista, toliko su vukli ulevo da su izbačeni iz stranke.

Teško je sukob Liverpula i Vlade nazvati nerešivim, ali nije bilo prijatno, obe strane su bile odlučne da sprovedu svoju volju. U Gradskom veću imali smo vrlo uporne ljude, pogotovo zamenika Dereka Hatona, a slično su se ponašali i u Vladi. Mnogi od njih zaista su imali stav da treba da puste da grad propadne.

Gradske interese je tokom 18 godina konzervativne vlasti zastupao Majkl Hezeltajn, visoki funkiconer i čak zamenik premijera u doba Džona Mejdžora. On je sebe čak zvao ministrom za Mersisajd. Mnogi ljudi u Liverpulu i dalje imaju odlično mišljenje o njemu, jer se potrudio da gradu obezbedi investicije neophodne za renesansu grada u poslednjih 10 ili 20 godina.

Ali dileme nema, postojao je žestok konflikt grada i države i bilo bi interesantno čuti iz prve ruke kako su sve te stvari uticale na odluke donošene tokom osamdesetih, i poruke koje su slate sa vrha ka ljudima na terenu.
Beta/AP
VN: Dakle, u pozadini imamo nerede u gradu, žestoku mržnju stanovnika Liverpula i mnogih drugih gradova prema policiji, kao i sveže sećanje na Hejsel.

Ispred stadiona Hilzboro okupljaju se ljudi, kažu da ih je pred kapijama bilo 5000. Policija ne zna šta će sa njima i odlučuje da ih pogura u sâm stadion.

GD: Nisam bio na licu mesta tog popodneva, ali se odlično sećam gde sam bio. Bio sam u prodavnici ploča, u kojoj je bio veliki ekran, na kojem je prikazivano subotnje sportsko popodne na BBC.

Vodite računa da u to vreme nije bilo direktnih prenosa fudbala, samo bi vas obaveštavali šta se dešava.

Odjednom, uključili su sliku sa Hilzboroa, videli smo šta se dešava i bilo je jezivo. Naravno, ljudi koji su bili tamo mogu to bolje da opišu, ali svakako je ispred bila gužva.

Setite se sada onoga što sam pričao o meču sa Darbi Kauntijem na početku razgovora, kada je izvan stadiona bilo još ljudi koji su pokušavali da uđu, Barns je dao rani gol i to je izazvalo gužvu.

Na Hilzborou je bilo slično. Vreme početka meča se bližilo, pred stadionom su hiljade ljudi koje žele da uđu. Kontrola mase nije bila dobra, neko se uspaničio i po svemu sudeći otvorio jedna od vrata koja služe za puštanje publike napolje posle utakmice.

VN: Kada kažete „neko“, mislite na nekog od visokih funkcionera policije?

GD: To sada pokušavamo da otkrijemo. Sprovedena je istraga, sada se sprovodi nova.

To je upravo ono što su porodice 96 postradalih na Hilzborou želele svih ovih godina, da se okolnosti propisno razjasne, da se pročitaju policijske beležnice.

U to vreme mnoge beležnice su nestale ili nisu uključene u dokazni materijal. U međuvremenu su mnoge otkrivene, pa će i one biti pregledane.

Ispostavilo se da je vršen pritisak na mnoge policajce, da im je rečeno šta u istrazi treba da izjave. Sada se i to ponovo pregleda. To su porodice žrtava tražile ovih 25 godina, ali ne samo te porodice, već i svi Liverpulovi navijači koji su bili svesni da se to moglo desiti i njima ili njihovim porodicama.

Daću vam primer, tinejdžer iz moje ulice, komšija, otišao je na Hilzboro i nije se vratio, baš kao ni jedan od očevih kolega sa posla. Svi smo znali nekog ko je poginuo na Hilzborou, čak iako se nije radilo o rođaku ili prijatelju, znali smo bar jednu žrtvu. Svi smo u tome bili zajedno i zbog toga na dresu Liverpula i danas stoji „96“ sa dva plamena.

Ljudi su u to vreme znali da im nije rečena istina i želeli su da dođu do nje. Tokom godina Liverpulovi navijači su kritikovani, često i cinično, jer su želeli da dođu do istine. Poručivano im je da odustanu, da nastave sa životom.

Suština je jednostavna: Lagali su nas. Mi smo znali da nas lažu. Sada i svi ostali znaju da su nas lagali. Sav naš trud time je opravdan.

VN: Ovih dana ceo svet je saznao šta se sve dešavalo sa dokumentima tokom prvobitne istrage, sa policijskim dnevnicima. Dokazano je da su neki od njih „ispravljani“, da upotrebim taj izraz, pre nego što su predati policiji Vest Midlendsa.

Za samu utakmicu odgovorna je bila policija Južnog Jorkšira, jer se igrala u Šefildu, ali je policija Vest Midlendsa dobila zadatak da utvrdi šta se zapravo desilo na meču. Pre nego što su dnevnici bili prosleđeni njima, neko ih je prepravljao. U nekim slučajevima ispravljane su gramatičke greške i neki sitni detalji, ali u nekim slučajevima izbrisani su svi negativni komentari na rad policije.

GD: To je za mene najšokantnije u celoj priči. Zadatak policije je da štiti ljude. Oni ne samo da ih nisu zaštitili, već su kasnije lagali o svemu što se dogodilo, i to ne samo jednom, nego su to ponavljali godinama. Laži su stizale sa samog vrha. Pokazali su odvratan prezir prema ljudima.

Ono čemu se možemo nadati sada, kada je 25 godina kasnije ponovo otvoren proces, kada se na prikladan način pregledaju svi dokazi, i kada će istina konačno izaći na videlo, je da će ovo biti poruka onima na visokim pozicijama u vlasti i policiji, da ne smeju sa prezirom da gledaju na svoj narod, čak i ako ne vole fudbal, ako nemaju ništa zajedničko sa navijačima, moraju da znaju da je to njihov narod i da se ne smeju prema njemu odnositi prezrivo.

Taj prezir je izazvao tragediju, a sada proganja tadašnje vlasti, jer su potcenili ljude, smatrali su ih neobrazovanom ruljom, a oni su im dokazali da to nisu. Mislim da je to lekcija za sve nas.
Beta/AP

 

VN: Za razliku od vlasti većina navijača širom Engleske i širom sveta podržali su navijače Liverpula. Posebno se to odnosi na navijače Evertona, koji su napravili veliku kampanju podrške lokalnim rivalima.

GD: Da, bili su sjajni sve ove godine, ali znate kako stvoje stvari u Liverpulu. Vaša porodica može da bude pola plava, pola crvena. Može da se desi da su vam sa majčine strane Liverpulovi navijači, a sa očeve Evertonovi ili obrnuto.

Uvek ćete na Enfildu kada se igra derbi videti poneki plavi dres u moru crvenih, kao što ćete na Gudisonu videti crveni među plavima, uvek se išlo porodično.

Ali da, tokom godina bili su sjajni. Sećam se da su odmah posle Hilzboroa, kada su od Kopa do terena, pa sve do samog centra, bili poređani šalovi i buketi cveća, u tome su podjednako učestvovali navijači Evertona, kao i navijači Liverpula. 

Bili su tu i navijači drugih klubova, jer su svi prepoznali da to nije morao da bude Liverpul. Mogao je da bude bilo koji klub. Tog dana Liverpulu je pripala strana stadiona uz Lepings Lejn, na kojoj su postojali navijački kavezi, kada otvorite jedan od kaveza i tu nagurate navijače, a susedna dva su prazna, to izazove ogromnu gužvu. Moglo je da se desi da je neki drugi klub umesto Liverpula bio u tom polufinalu. Tako su se složile kockice. Zato su se svi engleski fudbalski navijači prepoznali u ovoj borbi.

Danas je život na stadionima u Engleskoj drugačiji. U mnogim stvarima je na njima bolje, u nekima je lošije. Ali izvesno je da se sve promenilo i da sigurno nećemo imati novi Hilzboro.

VN: Gđa Tačer je 1985. imala odličnu priliku da se izbori sa problemom nasilja na stadionima. Posle onoga što se desilo u Briselu mogla je da uradi mnogo toga, a ne samo da zabrani engleskim klubovima da igraju sa strancima. Samo dve nedelje pre Hejsela u Bredfordu se dogodila stravična nesreća, u kojoj je jedna cigareta započela požar koji je odneo desetine života. Četiri godine ništa nije urađeno. Onda se dogodio Hilzboro, posle kojeg je napravljen Tejlorov izveštaj, i sve se promenilo na engleskim stadionima.

GD: Teško je o tome doneti pravi sud. Ono čega se ja sećam iz osamdesetih je pokušaj vlade Margaret Tačer da uvede identifikacione kartice za navijače i žestok otpor tome. Nisu se bunili samo navijači, već kompletan britanski narod, jer su to videli kao pokušaj da na mala vrata uvedu jedan širi proces.

Navijači bi tu bili samo prva faza, a zatim bi se uvele lične karte celom stanovništvu, a takve stvari nas na Ostrvu užasavaju, Britanci vlast gledaju sa velikim nepoverenjem.

Možda je Hejsel pružio šansu, ali je Vlada to videla kao šansu da udari na navijače u Britaniji. Da se razumemo, Hejsel je bio užasni huliganski čin. Tamo se desilo nešto što se dešavalo decenijama pre toga, ali se u toj situaciji otelo kontroli i pretvorilo u tragediju.

Mnogi sada tvrde da to nije naša krivica. Pa vidite, taj zid, koji je ubio ljude, srušio se zbog onoga što se dešavalo na stadionu. Zid je isto tako mogao da se sruši na Liverpulove navijače, ali nije, srušio se na Juventusove navijače i oni su izginuli.

Zbog toga je neophodno prihvatiti odgovornost za to i mislim da je većina navijača Liverpula to i prihvatila.

Međutim, kako se sećam, u to vreme priča nije bila da treba podići nivo bezbednosti na fudbalskim stadionima, već da treba kazniti fudbalske huligane. Da bi to sproveli bacili su sve navijače u isti koš, zato su svi engleski klubovi i kažnjeni, a ne samo Liverpul. I to nije radila samo Vlada, nego i UEFA.

Tejlorov izveštaj je vrlo detaljan. Njegove posledice su i dobre i loše. Dobre su, jer je sve potpuno promenjeno, nema više ograda, a ponašanje na tribinama se potpuno promenilo. Promenila se i atmosfera, nije kako je bilo pre. Mnogo je skuplje nego pre. Nezamislivo je da ja svog sina ili svoju ćerku vodim na svaku utakmicu, kao što je otac vodio mene, jer više ne možete za nekoliko funti da gledate najbolji klub u Evropi. To sada košta stotine funti, ako uopšte možete da dođete do karata. Zato je sve mnogo teže. Dalje, mnogi misle da su mere bezbednosti otišle predaleko i razmatraju vraćanje stajanja na tribine, bezbednog stajanja, kakvo imaju Nemci.

Ali u pravu ste, ta 1985, sa Hejselom i Brefordom, bila je propuštena prilika da se stvari srede, da se modernizuju, a da se ne ograniči ugođaj za navijače. Na kraju se dogodila još jedna tragedija, strašnija od svih prethodnih, a Tejlorov izveštaj bio je odgovor na nju. Dobar odgovor na mnoga, problematičan na neka pitanja.

 

Beta/AP

 

VN: Kakav je Vaš stav o povratku stajanja na tribine?

GD: Mislim da to ne bi bilo loše, ako može da se sprovede na bezbedan način. Nije stajanje samo po sebi problem.

Ja sam često pratio Liverpul na gostovanjima, posebno devedesetih, kada su stadioni svedeni na sedeća mesta. Nije bilo lako, dve do tri hiljade Liverpulovih navijača koji stoje, posebno na stadionima u Londonu, gde sam ja išao.

Niko ne želi da sedne, sa razglasa se čuje: „Zbog sopstvene bezbednosti molimo vas da sednete“, niko ih ne sluša. Onda vam dolaze redari, mole vas i ubeđuju, ili prete da će vas izbaciti, bizarna situacija.

Ljudi žele da stoje zbog atmosfere, zbog boljeg pogleda, jer je tako bolje, jer je lakše pevati dok stojite nego dok sedite. Sve dok ljudi to žele, treba im to omogućiti i to na način koji je bolji nego da se nadvijate nad sedište ispred vas, jer je to manje bezbedno nego da ispred sebe imate šipku na koju možete da se oslonite, mnoge studije su to pokazale.

Ali među Liverpulovim navijačima, posebno onima koji su povezani sa Hilzboroom, koji i dalje misle da bi povratak na stajanje bio nebezbedan, retrogradan. Misle da bi posle tragedije kakva je bila na Hilzborou bilo čudno vratiti se na stajanje, čak bi bilo i nepoštovanje prema žrtvama. To je debata koje i dalje traje.

Kad je Liverpul u pitanju to će biti odlučeno na tom nivou. Imamo grupe porodica žrtava Hilzboroa, njihove želje su klub i navijači godinama poštovali, tako da će se situacija ostati nepromenjena.

VN: U modernom fudbalu samopouzdanje i psihološka snaga tima su veoma važne. Da li mislite da je ono što se desilo na Hilzborou i ranije na Hejselu mučilo Liverpul kao klub i kao tim i da je doprinelo tome da u 24 godine ne osvoji nijedan od dva glavna trofeja, osim onog herojskog čina u Istanbulu? I da li ovosezonski veliki upson Liverpula možemo pripisati činjenici da sada ceo svet zna da Liverpulovi navijači nisu krivi za Hilzboro?

GD: Ne verujem. Mislim da deo problema u ranim devedesetim može direktno da se poveže sa Hilzborom, jer su mnogi igrači i menadžer pretrpeli ozbiljne traume.

Keni Dalgliš je, kao menadžer, bio na više od 90 sahrana, bukvalno je išao na svaku. Psihološki teret toga video se kada je iznenada podneo ostavku dok je Liverpul bio prvi na tabeli, i posle toga dugo nismo videli Liverpul na čelu.

Golman Brus Grobelar je takođe pričao o posledicama koje je osećao, jer je i on bio na mnogim sahranama. Isto važi i za kapitena Alana Hansena, mnogi su teško podneli sve to, posebno oni koji su bili i na Hejselu, a sva tri pomenuta su bila.

Kada u kratkom roku, u četiri godine, doživite dve takve tragedije, teško je doživeti fudbal kao igru posle toga, ponašati se kao da je igra, kada ste videli kako više od 100 ljudi gine na mečevima u kojima vi igrate. Svi ti igrači su pričali o tome koliko im je bilo teško.

Zato mislim da je Hilzboro odigrao ulogu u padu Liverpula kao fudbalske sile, ali mnoge stvari koje su se kasnije događale nemaju veze s tim.

Prvo, tu je prirodna smena, Liverpul je dugo dominirao. Dalje, tu je loš izbor naslednika, kada je Keni Dalgliš otišao smenio ga je Grejem Sunes, što je bila totalna katastrofa. Sunes je pokušao da sve promeni na brzinu, uradio je mnoge stvari koje je ove godine u Mančester Junajtedu uradio Dejvid Mojs.

Tu je i faktor sreće, uz malo sreće i možda boljeg golmana Liverpul je mogao da uzme titulu, na primer 1996, kada smo imali odličan tim, sa Faulerom, Kolimorom, Mekmanamanom. Pristojan tim.

Liverpul je tokom ovih godina imao dobre igrače, dobre menadžere, ali se nekako nije uklopilo.

Ove sezone u pitanju je kombinacija menadžera koji je dokazao da je veoma dobar, Brendan Rodžers je impresionirao navijače Liverpula načinom na koji tim igra.

To je u suštini isti tim kao prošle sezone, osim Simona Minjolea svi ključni igrači u ovom prvenstvu bili su tu još u januaru 2013, a tu sezonu završili smo sedmi. Dakle, mora da je u pitanju menadžer.

Imali su tu sjajnu seriju, zadržali su Suaresa, što je zaista bilo čudo, i sve se dobro složilo.

Mislim da taj tamni oblak koji je stajao nad klubom, nije nam bila neophodna nova istraga da bismo ga oterali, Liverpulovi navijači su oduvek znali pravu istinu.

 

Beta/AP
VN: Na kraju moramo da pomenemo momka koji predstavlja paradigmu cele ove priče Stivena Džerarda. Izgubio je člana porodice na Hilzborou, tokom cele karijere isticao je da igra u znak sećanja na poginulog rođaka, i na kraju je tako blizu trofeja.

GD: Da, i vidi se koliko mu znači, zar ne, kada se utakmice završe. Stiven Džerard nije čovek koji je prečesto nasmejan, a ove sezone smo ga često viđali nasmejanog, pogotovo kako sezona odmiče.

Na kraju utakmice sa Vest Hemom je delovalo da mu je pobeda bila važnija nego kada je nekoliko nedelja ranije pobedio Mančester Junajted. On zna da je ostalo još pet utakmica i ako Liverpul dobije tih pet utakmica osvojiće titulu.

Svi uživaju u svemu ovome u potpunosti, a to što će veliki meč sa Mančester Sitijem, verovatno ključni meč sezone, da se poklopi sa 25. godišnjicom Hilzboroa, naravno da je to važno, da svi to prepoznaju, posebno Stiven Džerard, koji je za klub igrao 15 godina, i koji ima to porodično sećanje na Hilzboro.

Logično je da njemu sve ovo posebno znači, ali to jeste suština, možemo probati da razdvojimo ono na terenu od emocionalne strane, godišnjice. Ali biti fudbalski navijač nije racionalna, već pre svega emocionalna stvar, sve te stvari su pomešane u vama, sve one čine deo vaše lične istorije kao navijača, igrača, sve se to poveže u jednu priču...

Tako je blizu, zar ne? Svi pričaju kako je ovo bila fantastična sezona, da ćemo uživati šta god da se desi do kraja, da ćemo je se sećati. Ali svi u stvari želimo da se završi sa Liverpulom na čelu tabele u maju, zaista to želimo. Stiven Džerard više od bilo koga drugog, rekao bih.

VN: A koliko vidim i 99,9% neutalnih navijača bi sada želelo da Liverpul osovoji titulu.

GD: Ko je neutralan?

VN: Oni koji nisu umešani u borbu za titulu.

GD: Da, navijači Vile, Vest Hema i mnogi drugi su mi rekli da bi voleli, zbog načina na koji igramo. Cela sezona bila je neverovatno zabavna, sa rezultatima kao 6:3. Niko ne pobeđuje rezultatom 6:3, ili 5:3, 5:4? Date nam tri komada i mi damo jedan, dva ili tri više. Bila je ovo najzabavnija sezona koje se sećam, a gledam Liverpul 40 godina. Moje prvo sećanje na Liverpul je finale FA kupa sa Njukaslom 1974, sećam se kad nam je zvezda tima bio Kevin Kigen, toliko dugo sam uz klub i ne pamtim sezonu koja je bila ovako zabavna.

Ni kada su igrali Birdzli, Barns i Oldridž, ni Raš i Dalgliš, nisu bili ovako lepi za gledanje kao ova sadašnja ekipa. Zato bi bilo tako dobro da osvoje titulu, jer su bili daleko najzabavniji od svih. Bilo je apsolutno zadovoljstvo.

Mogli ste da vidite kako funkcioniše, kako su igrači, treneri i menadžer svake nedelje donosili inteligentne odluke i dokle je to dovelo.

Ne treba te stvari uzimati previše ozbiljno, ipak je sve to samo fudbal, ali mnogo bi mi značilo ako je osvoje ove sezone.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 9

Pogledaj komentare

9 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Propao pokušaj: Nemačka u haosu

Nemačke mašinovođe od utorka rano ujutro ponovo su u štrajku, samo nekoliko dana po okončanju prethodnog štrajka. Sudovi su odbacili pokušaj Nemačke železnice (DB) da zaustavi štrajk.

17:25

12.3.2024.

6 d

Podeli: