Proteklih dana glavna vest u svetskim medijima su svakako protesti u Turskoj. Neki ih još nazivaju neredima, revolucijom, „Turskim prolećem“. Lično se ne bih slozila sa konotacijama koje ukazuju isključivo na nasilje. Atmosfera u Istanbulu poslednjih dana je sve samo ne nasilna.
Trg Taksim je još od 1. juna, bio okupiran od strane građana i više od nedelju dana je mesto okupljanja i solidarnosti. Zaštićen barikadama, ovaj centralni trg je konačno postao onakvim kakvim su ga građani Istanbula oduvek priželjkivali - otvoren javni prostor sa beskrajnim mogućnostima ljudske interakcije, bez saobraćaja, restorana brze hrane, šopinga, bez AKP-a (Stranke pravde i razvoja) .
Taksim distrikt je postao neka vrsta slobodnog grada. Nigde nema policije ni predstavnika državnih službi, ali nema ni anarhije. Ljudi spremaju hranu, vežbaju jogu, čak je i neka vrsta biblioteke organizovana. Održavaju se koncerti, pleše se i peva, a vidljivi su plesovi i tradicije različitih etničkih manjina u Turskoj - Kurda, Alevija, Laza. Čak su i navijači tri najveća protivnička fudbalska kluba u Istanbulu (Galatasaraj, Bešiktaš i Fenerbahče) ovde ujedinjeni. Prostor se održava relativno čisto jer ljudi dobrovoljno skupljaju smeće i čiste Gezi park i Taksim.
Zaista, ono što se trenutno događa na Taksim trgu, pa i šire, jeste neka vrsta utopije. Znamo da ovo da ne moze večno trajati, ali nam bar pokazuje da smo i dalje sposobni da budemo tolerantni, da delimo, da pomažemo jedni drugima i da se svi jednako angažujemo u borbi za isti cilj.
Međutim, ma koliko bila fascinirana gore navedenim pozitivnim aspektima protesta u Turskoj, toliko sam bila šokirana nasiljem policije, osornim ponasanjem državnog vrha, ćutanjem medija.
Sve je počelo krajnje benigno. Naime, ovde je opšte poznato da se većina građana Istanbula protivi rekonstrukciji Taksim trga, a čiji projekat podrazumeva uništenje Gezi parka. Ako mene pitate, Taksim trg je jedan od ružnijih trgova koji sam videla, ali zameniti Gezi park – jednu od retkih zelenih povržina u centru Istanbula – replikom baraka iz doba Otomanskog carstva i tržnim centrom ipak je previše. Istanbul je preplavljen šoping molovima, restoranima brze hrane, gde se ljudi više druže sa smart telefonima nego sa živim osobama. Glavna ulica u Istanbulu - Istiklal Caddesi - i njena okolina liče na vašar sa novogodišnjim osvetljenjem tokom cele godine, uličnim prodavcima kestenja, uličnim zabavljačima, muzičarima na svakom ćošku, preglasnim najnovijim hitovima pop muzičke industrije koji se ore iz okolnih klubova, a gužva je tolika da vas ponekad hvata agorafobija. Zameniti jedan od retkih parkova šoping centrom, još jednim u nizu, je zaista previše. Veliki broj ljudi nije podržavao rekonstrukciju Gezi parka i mnogi su potpisivali peticije protiv radova na Taksim trgu. Naravno, ne tako velika grupa građana je izašla pre desetak dana da pruži otpor mirnim putem seči stabala u parku. Oni su četiri dana faktički kampovali u parku i na taj način onemogućili buldožere da sruše stabla. To je bio toliko miran protest da ga većina građana Istanbula nije ni bila svesna, kao ni ja među njima, sve dok policija nije intervenisala. Policija se na najbrutalniji način obračunala sa demonstrantima. Kao što je poznato, policija koristi vodene topove i suzavac za gušenje protesta, samo u svrhu zaštite kad je ona sama baš ugrožena i kad ne postoji drugi izlaz. Koristiti ova krajnja sredstva protiv građana koji kampuju u parku je skoro pa tragikomično.
Tu noć mediji su ćutali. Umesto da izveštavaju o protestima koji su eskalirali u nerede, glavne TV stanice poput CNN Türk, NTV, Haber Türk, emitovale su dokumentarce o pingvinima, Adolfu Hitleru ili kulinarske emisije. Tako su pingvini postali u neku ruku maskota pokreta Occupy Gezi pa je tako nastalo mnogo karikatura i klipova na temu pingvina koji potestvuju protiv rekonstrukcije Taksima. Te prve noći, kao i par narednih dana, jedine informacije su stizale sa društvenih mreža poput Twittera i Facebook-a. Tu je bilo dosta istine, ali i dezinformacija sto je donekle normalno u ovakvim situacijama. Prve noći sam izašla na ulicu pridruživši se demonstracijama i nisam primetila niti jednu kameru ili reportera ta tri sata koliko sam provela u masi. Neverovatno je da nijedan medij nije izašao da pokriva proteste.
Medijska ćutnja se nije toliko odrazila na izlaznost na proteste u velikim gradovima poput Istanbula, Ankare, Izmira, Antalije, Adane, Burse, itd. Nivo obrazovanosti u tim gradovima je veći a samim tim i upotreba Interneta. Međutim, to nije slučaj sa nešto izolovanijim područjima. Imala sam priliku da iskusim kako su ovi dani izgledali u jugo-istočnom delu Turske, relativno blizu sirijske granice. Tu je usledio drugi šok. Taj deo Turske je generalno slabije razvijen i pretežno konzervativan, ljudi tamo slabo vladaju Internetom i ne čitaju novine, tako da je njima glavni izvor informacija televizija. Kako TV kanali nisu ništa prenosili, ovi ljudi zaista nisu imali pojma o protestima u Istanbulu. Iako sam govorila ljudima da živim u Istanbulu, niko me nije upitao šta se tamo zbiva jer niko nije ništa ni znao. Čak i kad bih spomenula da su tamo veliki protesti, izgledalo bi da ljude to baš i ne interesuje mnogo. Bitnije od toga je bilo da li sam udata.
Od pre dva dana, mediji su poceli da izvestavaju detaljno o protestima i to opet zahvaljujuci zajednickoj akciji građana. Ljudi su delili hleb i hranu demonstrantima na Taksimu, a džamije su otvorile svoja vrata da zbrinu povređene i one koji su bežali od suzavca. Veliki broj ovdašnjih poznatih ljudi - glumaca, muzičara, umetnika, lekara, je stao na stranu demonstranata. Sudstvo je štrajkovalo u znak podrške. Čak su i simpatizeri AKP (Stranke pravde i razvoja) podržali protest protiv nasilja i za slobodu izražavanja. Hakeri su bili blokirali sajtove Vlade i policije. Osuda je stigla i od spolja od EU i mnogih nevladinih organizacija za zaštitu ljudskih prava. Protesti su se preselili i ispred zgrada NTV i Haber Türk televizijskih stanica. Mediji su konačno primili poruku od javnosti. Doğuº (Douš), jedan od najvažnijih poslovnih konglomerata u Turskoj, koji je vlasnik NTV-a, kao i Garanti banke, izvinio se zbog medijskog nepokrivanja prve noći protesta. Čak 1500 klijenata Garanti Banke zatvorilo je svoje račune iz protesta. Odliv novca je bio 40 miliona turskih lira, sto je oko 16 miliona dolara.
Demonstranti smatraju da su pobedili. Sprečena je rekonstrukcija Gezi parka i Taksima, medijske kuće su radije podržale građane nego Vladu, uspostavljena je sloboda u centru grada, ljudi su ujedinjeni, policija se povukla. Ali šta još ostaje da se uradi i kako će se ovi protesti dalje odvijati?
Priča se da se Occupy Gezi pokret pretvorio u anti-vladin pokret. Ljudi su se umorili od desetogodišnje vladavine premijera Redžepa Tajipa Erdogana i njegovog paternalističkog odnosa prema svojim građanima. Na stranu što mnogi kritikuju Erdogana da menja kurs Turske od EU ka Bliskom istoku na planu spoljne politike, već i da podstiče islamizaciju i konzervativizam na unutrašnjem planu. On svojim građanima nalaže koliko dece treba da imaju, zabranjuje im kupovinu alkohola, moralno osuđuje ljubljenje na ulici, tačnije zadire u privatan život pojedinaca. Erdogan je u Turskoj nedodirljiv. Za uvredu javno upućenu Erdoganu, može se dospeti u zatvor. Turska je na prvom mestu u svetu po broju “nepodobnih” novinara koji se nalaze iza rešetaka. Erdogan je tokom protesta nipodaštavo svoje gradjane neistomišljenike. Demonstrante je nazivao ekstremistima, a društvene mreže najvećom pretnjom društvu. Takođe je upotrebio za svoje oponente izraz çapulcu (čapuldžu) što na turskom znači pljačkaš, otimač. Sada i sami demonstranti iz šale sebe tako da nazivaju.
Čak i ljudi iz konzervativnih redova koji su bili simpatizeri AKP-a takođe su stali na stranu demonstranata. Ali među njima postoje strahovi da bi ovi protesti mogli da se radikalizuju od strane izvesnih grupa – levičara, komunista i tvrdokornih sekularista. Ukoliko bi ovi protesti doveli do rušenja Vlade koja je pro-konzervativna, prava konzervativnog dela društva mogla bi biti opet dovedena u pitanje, kao što je ponovno uvođenje zabrane feredže na univerzitetima i drugim državnim institucijama. Saznala sam da su pokrivene devojke ovih dana doživele izvesne neprijatnosti od strane nešto ekstremnijih demonstranata. Interesantno je da postoji tolerancija prema drugim etničkim grupama, ali da nema razumevanja za nešto konzervativnije sunarodnike.
Po mojoj proceni, mala je verovatnoća da će se Erdogan svojevoljno povući sa vlasti. Kao prvo, njegov profil ličnosti, autoritativne i sigurne u ispravnost svog pogleda na svet, ne ukazuju na to. Realno gledano, njega podržava nesto vise od 50% stanovništva Turske, tako da i dalje ima legitimitet da ostane u vrhu. Čini se da su i sami demonstranti toga svesni. Moja prognoza je da će se protesti nastaviti dok se ne prihvate izvesni zahtevi liberalnijeg dela društva, poput brige o žrtvama urbane transformacije, tolerantniji odnos prema Alevi etničkoj grupi, zahtevi protiv rodne diskriminacije i zahtevi za otklanjanje svih prepreka pristupu obrazovanju i zdravstvenim službama, protiv zabrane okupljanja na trgovima Taksim i Kizilej, koji su tradicionalno mesta protesta za 1. maj, zahtevi za slobodu izražavanja, itd. Ukoliko Vlada izađe u susret ovim zahtevima, možemo se nadati veoma pozitivnom ishodu ovih protesta. Ako Erdogan, u svojoj sujeti odluči da uguši proteste silom, onda je sve otvoreno, cak još veća eskalacija nasilja. A ima i mišljenja da će se sami demonstranti umoriti od protesta, i da će se sve samo od sebe smiriti.
Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja,
stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.
Privredna banka Zagreb (PBZ) odlučila je da podigne deo naknada svojim korisnicima za neke njihove usluge od 1. avgusta 2024. godine. Svojim korisnicma nisu posebno obrazložili zbog čega su se odlučili na ovaj potez.
Ruski sud naredio je da imovina, računi, nekretnine i akcije Dojče banke i Komercbanke budu zaplenjene u Rusiji, kao deo tužbe protiv nemačkih banaka, navodi se u sudskim dokumentima.
Ofanziva ruskih snaga na harkovskom pravcu pokazala se toliko brzom i snažnom da im oskudne odbrambene strukture Ukrajine nisu postale prepreka, a osiromašeni redovi ukrajinskih oružanih snaga nisu bili spremni da brane svoje položaje, piše Njujork tajms.
Mehdi Safari, zamenik ministra spoljnih poslova Irana, izjavio je da je imam grada Tabriza Mohamed Ali Al-Hašem pozvao pomoć posle pada helikoptera u kojem je bio s predsednikom Ebrahimom Raisijem.
Okružno tužilaštvo Los Anđelesa ne može da podnese tužbu protiv Šona Didija Kombsa zbog snimka na kojem nasilno fizički napada svoju bivšu Kesi Venturu.
Eden Golan, predstavnica Izraela na ovogodišnjem takmičenju za Pesmu Evrovizije, održala je prvi nastup posle muzičkog takmičenja i izvela pesmu "October Rain".
Često ćete čuti kako je potrebno da svakodnevno konzumiramo veće količine vode, ali zapravo prekomerna hidratacija može uzrokovati simptome koji mogu biti poprilično štetni za organizam.
Dijagnostikovanje dijabetesa tipa 2 može biti zbunjujuće - odjednom postoje nova pravila ishrane kojih se pojedinac mora pridržavati kako bi svoje zdravstveno stanje držao pod kontrolom.
Otrov jedne žabe krastače iz područja reke Kolorado smatra se najjačim psihodelikom na svetu. Naučnici imaju veliku ideju – da ovi supstancu tako izmene, da pomaže kod depresije, ali ne izaziva halucinacije.
Oči su ogledalo duše, ali - i zdravlja, budući da njihova boja može otkriti predispozicije ka pojedinim oboljenjima. Čemu su sklonije osobe sa smeđim, a čemu one sa plavim očima?
"Oni žele da povuku naše snage sa odbrambenih linija u oblastima Donjecka i Luganska. Bilo je samo pitanje vremena. Rusi uvek koriste podlu taktiku", kaže ukrajinski komandant jedinice sa dronovima.
Komentari 29
Pogledaj komentare