Tender ili zaduživanje

Prodaja Telekoma ipak nije uspela: na tender se prijavila samo jedna firma, Telekom Austrija, koja je podnela gotovo neozbiljnu ponudu od 800-950 miliona evra, što je znatno niže od minimalne cene od 1,4 milijarde, koliko je odredila Vlada Srbije za paket od 51 odsto akcija.

Fokus

Izvor: Boško Mijatoviæ, direktor ekonomskih studija CLDS-a

Sreda, 23.03.2011.

00:00

Default images

Ovim se pokazalo koliko je neukusne propagande bilo prethodnih meseci kada su nas nadležni i nenadleži ministri uveravali kako među svetskim telekomima vlada veliki interes za ovaj naš, pa će utakmica među njima biti oštra i, sledstveno, postignuta cena visoka.

Nema sumnje da je osnovni razlog neuspeha previsoko postavljena minimalna cena. Privatizacioni savetnik je procenio vrednost celog Telekoma na znatnih 2,43 milijarde evra, a vlada to povećala na 2,8 milijardi. To je posledica pogrešne kalkulacije vlade, slično neuspesima kod privatizacije Galenike ili Jata. Verovatno je na previsoku minimalnu cenu uticala i politička potreba vlade da izbegne prebacivanja o rasprodaji državnog kapitala, mada bi joj to sledovalo u svakom slučaju.

Da pomenem tri ekonomska razloga za neveliku atraktivnost Telekoma. Prvo, Srbija je siromašna zemlja u krizi, pa su dohoci stanovništva niski, a time i ukupan finansijski potencijal posla. Drugo, pokrivenost populacije Srbije mobilnim telefonima je visoka, kažu 135 SIM kartica na 100 građana, pa su izgledi za dalji brz rast skromni. I treće, novi većinski vlasnik bi teško sproveo restrukturisanje na osnovu smanjenja radne snage, budući da bi Republika Srbija bila manjinski vlasnik sa znatnim paketom akcija, pa time i važan faktor protivljenja otpuštanju zaposlenih.

Ostaje nejasno šta je sledeći korak vlade. U medijima se već spekuliše da će se vlada upustiti u pregovore sa Austrijancima, ne bi li bar donekle povećali ponudu. Razlog za to bi bila urgentna potreba vlade za parama.
Međutim, po sadašnjem stanju stvari nema dileme: tender je neuspešno okončan, jer nije dostignuta minimalna cena od 1,4 milijarde evra, koliko je sama vlada odredila svojim zaključkom od 23. decembra 2010. godine.

Vlada, naravno, može da promeni taj zaključak i snizi minimalnu cenu, ali tek za sledeći, novi tender, a ne za ovaj. Jer, kada bi, ne daj bože, to sada učinila i povela pregovore sa Austrijancima, time bi de fakto narušila tender, to jest promenila pravila u vreme odigravanja utakmice i prevarila potencijalne kupce.

Naime, možda bi neko drugi učestvovao sa ponudom koja bi bila viša od austrijske da je znao da će vlada biti fleksibilna nadole. To bi zaista bilo neozbiljno i ne mogu da verujem da će se poći tim putem.

Pored toga, premijer je pre samo mesec dana jasno izjavio da će vlada poništiti tender ukoliko se ne postigne određena minimalna cena. Kako je rekao: Ako se niko po toj ceni ne pojavi na tenderu proglasićemo ga neuspešnim. Iako u Srbiji političari svašta pričaju, sklon sam da ove Cvetkovićeve reči uzmem ozbiljno.

Ostaje pitanje posledica. Naime, privatizacija Telekoma je preduzeta iz dva razloga. Prvo, da bi se učinio efikasnijim. I drugo, da bi se namakle pare za budžet. Ovo poslednje je dosta urgentna stvar, pošto vlada ima prilično teškoća sa pokrivanjem budžetskog deficita. Jer, prodaja državnih obveznica, i dinarskih i deviznih, ne ide najbolje.
S druge strane, vlada je poslednjih meseci, od ministarke finansija do premijera, tvrdila da Srbija poseduje finansijske rezerve i da joj prihodi od prodaje Telekoma nisu neophodni za redovno finansiranje.

Ipak, to se može smatrati taktičkim izjavama kako bi se narod umirio, a potencijalnim kupcima sugerisalo da ne igraju na finansijsku slabost Srbije. Možda je kod prvih reklama postigla cilj, ali kod drugih svakako nije, što se vidi po rezultatima tendera.

Izlaz iz ove situacije vlada može potražiti u emisiji deviznih obveznica (Eurobonds) na svetskom finansijskom tržištu, o čemu se već šuška. Više je problema sa ovom idejom.

Prvo, kreditni rejting Srbije je nizak: on nije investicioni već špekulativni, što znači da ozbiljni investitori ne žele da ulažu u srpske obveznice. Drugo, kamatne stope bi stoga morale da budu visoke, što bi sledećih godina opteretilo već ionako preopterećen budžet, pošto dugove, na žalost, treba servisirati.

Drugu mogućnost finansiranja manjka – povećanje poreza – verovatno ne treba uzeti u obzir pošto vlada nije spremna da u predizbornoj godini povećava važnije poreze (PDV i akcize), budući da ih stanovništvo odmah oseti.

Sve u svemu, pred vladom je neprijatna dilema: da li ponoviti tender, uz nižu minimalnu cenu, što može odneti ostatke popularnosti ove vlade, ili krenuti na izdavanje evroobveznica, što može biti skupo (ali nekoj sledećoj vladi) i što se takođe može završiti neuspehom.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 1

Pogledaj komentare

1 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Rusija ostaje bez goriva?

Ukrajina sve više uništava rafinerije nafte unutar Rusije, smanjujući moskovske zalihe i izazivajući skok lokalnih cena.

15:08

4.5.2024.

14 h

Podeli: