Tako je govorio nezaboravni Olivije: "Ne uživam u glumi, ali ne mogu da živim bez nje"

Olivije (1907-1989) sudbinski je bio vezan za književnog genija: sa samo devet godina postao je Brut u "Juliju Cezaru", na sceni Sent Edvards škole u Oksfordu.

Javnost ga je smatrala "pozorišnim lordom", a postao je prvi glumac sa pravom plemićkom titulom. Među brojnim nagradama osvojio je i tri Oskara, ipak, najdraže priznanje podario mu je kolega Džon Gilgud. Još 1944. godine on je mač iz "Ričarda Trećeg" (koji je nasledio od Edmunda Kina) poslao Oliviju u garderobu, a na stalnu novinarsku radoznalost kome će on mač ostaviti, ser je odgovarao: "Nikome, mač je moj!" Ovo "svijetlo oružje" zadržao je za sebe, ali je veliko umeće "prosledio" dalje. Kako nam je u jednom razgovoru, za "Novosti", otkrio Derek Džejkobi, glumački bard bio je njegov mentor, a on, opet mentor jednog od najznačajnijih umetnika današnjice - Keneta Brane, pišu Novosti.

U Beogradu sa Vivijen Li

Sa suprugom Vivijan Li boravio je u Beogradu u vreme najveće slave, 1957. godine. Na sceni Narodnog pozorišta igrao je Tita Andronika, ona Laviniju. Ovom događaju prisustvovao je i predsednik Tito sa suprugom Jovankom. Publika je slavni par dočekala i ispratila sa oduševljenjem, a njih dvoje posetilo je i Jugoslovensko dramsko pozorište i prisustvovalo premijeri "Braće Karamazovih", u režiji Tomislava Tanhofera.

Pričalo se kako je Olivije obišao i Muzej SPC i "molitveno stajao" pred plaštom kralja Milutina nekoliko minuta, a kada je čuo da je to kralj iz 13. veka, spontano je počeo da kazuje Šekspirove stihove... Bilo kako bilo, u Beograd je (na Fest) došao još jednom, 1971. godine - tom prilikom odlikovan je Ordenom jugoslovenske zastave sa zlatnim vencem.

Olivije je doživeo 82 godine, do kraja se hrabro boreći s raznim tegobama: rakom, trombozom, miopatijom, mišićnom distrofijom, pleuritisom. Zato je desetak godina pre smrti morao da napusti teatar.