Kultura

Ponedeljak, 13.12.2010.

01:03

Saša Zorić - Kodagain

Zamislite da postoji srpski bend koji je aktivan 25 godina i ima preko 2000 snimljenih pesama, a da nikada niste čuli za njega... Ovo je priča o baš takvoj grupi - zovu se Kodagain.

Izvor: Razgovarao: Vladimir Skoèajiæ

Default images

Kodagain je jedna od najčuvanijih tajni srpske pop i rock muzike. Osnivač i lider Saša Zorić Čombe, osnovao je grupu u Knjaževcu (gde i danas živi) pre 25 godina i za to vreme je snimio preko 2000 pesama. Za etiketu "Slušaj najglasnije" je izdao osam albuma, a bar još duplo više čeka na objavljivanje.

Muzika grupe Kodagain se može opisati kao kvalitetan pop sa izuzezno upečatljivim vokalom koji je neka čudna mešavina Bryana Ferryja i Roya Orbisona. Tekstovi su na engleskom jeziku a napisao ih je čovek kome je to maternji jezik, specijalno za Kodagain. Na njihovoj myspace strani možete preslušati nešto starije pesme, dok one najnovije Saša bukvalno svakodnevno kači ovde. Svirali su 30. septembra kao predgrupa američkom muzičaru Peasentu u KC Grad, kada je beogradska publika imala prilike da se upozna sa njihovom muzikom.

Ko je Saša, kako je osnovao Kodagain, zašto su mu se Residents zahvaljivali i kako izgleda borba sa vetrenjačama u Knjaževcu, saznajte iz razgovora koji sledi.

B92: Odakle ime Kodagain?
Saša Zorić: Uh, to je malo komplikovano. To je u stvari igra reči, tačnije slova. Ime je povezano sa originalnim logom grupe koji sam napravio pre mnogo godina i na kome je svako slovo imalo određen simbol za mene.

Šta se dešavalo pre Kodagain? Kako si se uopšte navukao na muziku?
Ja sam u muzici još od svoje 14. godine. 1978. godine smo imali punk grupu Pankreas, a u to vreme je bilo vrlo malo punk bendova u Srbiji. Paralalelno dok je bend vežbao punk stvari, ja sam imao neki dvokanalni magnetofon i na njemu sam snimao svoje prve pesme. Na tim snimcima, koristio sam sve i svašta – udaraljke, konzerve i razna druga čuda. Upravo sam tih godina snimio album “I Love to tg’d, tg’d” kog su nedavno otkrili neki Slovenci, tačnije Dušan Hedl iz Maribora, koji će jednu pesmu iz tog perioda (zove se “1941”) izdati na vinilu, u okviru kompilacije elektronske muzike sa prostora bivše SFRJ.

Koje godine si napisao tu pesmu?
Pa to je bilo negde 1978-79.

Znači sami počeci…
Da, sami počeci. Posle toga, otkrio sam da mi punk više ne odgovara, tako da sam 1985. godine sa svojom tadašnjom devojkom, a sadašnjom suprugom Anetom, osnovao Kodagain. Počeo sam da pravim svoje stvari, iako nismo gotovo nigde svirali..u stvari, tokom cele karijere Kodagain je vrlo malo nastupao uživo. Sve se to događalo u sobi, za uzak krug prijatelja. Tek kad je krenulo ovo čudo sa internetom i sajtom My Space, pustio sam malo svoju muziku u svet, drugačije nije moglo.



Da li si se pre interneta trudio da promovišeš Kodagain muziku, ili si u startu smatrao da je to izgubljena borba?
U periodu između 1987. i 1990. slali smo snimke na zaječarsku Gitarijadu, ali su nas svake godine odbili pod obrazloženjem da je problem što pevamo na engleskom. Takođe, negde 1986. sam se čuo sa Draganom Kremerom, sećam se da smo pričali sat vremena. Njemu se dopala naša muzika, predlagao nam je da sviramo na subotičkom festivalu, ali mi nismo bend koji imao kontinuitet u sviranju – sastajali bismo se obično preko leta na nekoliko proba i to je bilo to. Mada sećam se da nam je i Kremer zamerao zašto ne pevamo na srpskom.

Mada, ti imaš i neke pesme na srpskom…
Imam, da. Ma imam sigurno preko 2000 pesama, ima tu svačega.

2000?
Da, ali pitanje je šta je tu vredno. Ma, moja osnovna ideja je bila…pošto ne znam da pišem na engleskom, onda sam uzimao (po meni) kvalitetnu poeziju za koju sam pisao muziku. Tako sam i došao u kontakt sa Quentinom S. Crispom 2007. godine, koji mi i danas piše tekstove.

Ko je Quentin S. Crisp?
On je britanski pisac horor literature, njegova dela imaju sličnu atmosferu koju se imale priče Edgara Allana Poea i Thomasa Ligottija. Quentin se zna sa Ligottijem, pa je čak i Ligoti davao komentare za Kodagain. Nakon što je na My Spaceu čuo jednu našu pesmu, javio mi se. Rekao mi je da nema običaj da piše grupama koje otkrije na taj način, ali mi smo mu se izgleda baš svideli. Kada sam saznao da je pisac, palo mi je na pamet da ga pitam da mi pošalje neku svoju pesmu za koju bih napisao muziku. Njemu se predlog dopao, i prvo mi je poslao pesmu “Princess Kaguya”, koja u stvari nije njegova – japanska je, ali je to bio njegov prevod na engleski. On je inače diplomirao japanski jezik, knjige su mu vezane za Japan, živeo je tamo, ima želju da ode da radi tamo… Nakon te japanske, počeo je da mi šalje svoje pesme, tako da danas imam snimljeno preko 200 pesama po njegovim tekstovima. Nakon toga je nastao album “Letters from Quentin”.

Moram priznati da sam bio iznenađen kada sam video da postoje ljudi kojima se to sviđa. Ko bi rekao da ćeš ti da puštaš moju muziku u svojoj emisiji (Gistro FM) ili Slobodan Vujanović u svojoj.

Da budem iskren, mene više iznenađuje što se tvoja muzika ne dopada mnogo širem krugu ljudi…
Šta znam... Ko nas voli - voli nas, a ko nas mrzi - mrzi nas, nema tu sredine (smeh)

Što se tiče zvanično izdatih albuma, koliko ih imaš do sad?
Ako se računa etiketa Zdenka Franjića Slušaj najglasnije, onda je to osam albuma, ali ja mislim da to nije zvanično, u principu. Zdenko je mnogo učinio za promociju bendova sa prostora bivše SFRJ, i na tome mu se mora odati počast. Upoznao sam ga, sedeli smo i pili rakijicu i bio sam potpuno oduševljen – izuzetan čovek.

Znači, ako neko želi da dođe do vaše muzike, treba da piše Zdenku?
Pa da. Rekao mi je da su mu moju muziku naručivali neki Italijani, neki DJ-evi su nas negde puštali, pa su mi se posle zahvaljivali, nemam pojma… Pošto Zdenko nema PayPal i slična čuda, to funkcioniše po starom principu - vi njemu pošaljete pare u pismu, a on vama CD.

Kada bi maštao i zamislio da imaš neograničen budžet, imaš li neku ideju kako bi voleo da zvučite? Orkestrirano sa trubama i violinama, ili svedeno?
Pa otprilike kako se to kristališe sada, voleo bih da to bude ovako kako radim poslednjih godinu dana, što znači više svedeno. Mada sve zavisi, ja se menjam i okolnosti se menjaju. Ja npr. imam jako slab kompjuter i da imam jaču mašinu siguran sam da bih mogao više. Ali da se ne lažemo, ja nisam nikakav muzičar. Pevanje mi malo bolje ide, ali sviranje nikako. Čekam da dođe Vlada iz Slovenije pa onda nešto uradimo malo bolje i tako.

A Vlada je...?
Vladimir Ristić Pekar
svira sa mnom gitaru još od 1987. Sa njim sam svirao i na nedavnom koncertu u Beogradu. Kad već pričamo o Vladi, zanimljivo je pomenuti jednu priču. O nama je u Vremenu pisao Aleksandar Zoograf još 2004. godine koji je čuo za Kodagain preko, nećeš verovati, DVD-ja grupe Residents. Naime, Residents su preko neta objavili konkurs za video umetnike koji bi uradili neki spot za njih i Vlada je poslao tri Kodagain spota, od kojih se grupi Residents najviše svideo onaj za pesmu “My Way”. Vlada je dobio nagradu i čast da režira poslednji Residents spot na onom njihovom čuvenom DVD izdanju “Commercial”. Na tom DVD-ju se Residents između ostalih zahvaljuju i grupi Kodagain, i meni… tako da nas ima na disku Residentsa (smeh)...



Vlada je video umetnik?
Po vokaciji je arhitekta, ali se bavi i i video dizajnom. Radio je posle još jedan spot za Residents, koji je ušao u redovnu postavku njujorškog muzeja savremene umetnosti MoMA.

Pošto se baviš muzikom preko 30 godina, kako ti se čini ono vreme nekad i ovo sad? Iako je nekad bilo verovatno bolje, na žalost izgleda da se o grupi Kogagain podjednako malo pisalo i tad, kao i sad…
Šta znam…Evo npr, pre neki dan su me zvali da budem član programskog saveta Festivala kulture mladih ovde u Knjaževcu. Otišao sam tamo i odbio sam. Oni su rekli:“Ti se nešto kao baviš muzikom, zašto nećeš?”, na šta sam ja rekao da u principu retko ko zna šta ja to radim i da je to toliko lično i izolovano da nema nikakve veze sa njihovim festivalom i da im ja ne bih ništa pomogao. Uostalom, mislim da je koncepcija festivala anahrona i bez veze. Tako da se vraćam na tvoje pitanje konstatacijom da me pre 30 godina sigurno niko ne bi zvao da budem član nečeg sličnog.

Što se tiče same muzike, mislim da je ključna bila 1981. ili 1982. kada je sve krenulo u različitim pravcima, mada je bilo dosta slepih rukavaca u kojima su mnogi završili. Sad je ovo već sve neka nadgradnja i lepnjenje na nešto što je već smišljeno. Mislim da je muzika došla do kraja, da nema šta novo da se izmisli.

Misliš da je mladim bendovima na početku karijere sada isto teško kao pre 30 godina?
Nije im tako teško sada sigurno. Sada je mnogo veći izbor svega. Sećam se da kada sam dobio Pere Ubu ploču, album “Dub Housing” - pa znali smo je napamet. Od slušanja te ploče smo živeli godinama. A danas, znaš i sam kako je kad spremaš emisiju… imaš toliko toga da ne možeš sve ni da preslušaš kako treba.

Meni je npr za My Space rekao Bid iz grupe The Monochrome Set. Sa njim se već nekoliko godina dopisujem, čak je i hteo da obradi neke Kodagain pesme sa svojim sadašnjim bendom Scarlett’s Well, ali su u poslednjem trenutku odustali. E, on mi je preporučio My Space i od tada je preko 15000 ljudi tamo prošlo da čuje moje pesme. To je za mene velika stvar. Ja iz Knjaževca nemam bukvalno nikakve mogućnosti da se reklamiram i kada me je pre nekoliko meseci pozvao Ivan da budem predgrupa za Peasant u KC Grad, meni je to bilo neverovatno. Ja sam se zgranuo kada je onih 50-100 ljudi aplaudiralo između svake pesme.. očekivao sam da će da mi zvižde uz povike “Ko je bre ovaj matorac” (smeh)

Imam utisak da si ti malo previše skroman…
Ne znam…ja mislim da koristim svoje neznanje sviranja na maksimalan način. Mislim da je jedini ozbiljno odsviran Kogagain album bio “Letters from Quentin” na kom nam je gostovao profesor Vladislav Dopuđa koji je svirao kontrabas i čelo.



Imaš li neke planove za blisku budućnost, neki novi album ili koncert?
Pisali su mi iz Amerike, Švajcarske, Zdenko me je zvao na neke festivale, ali ja sam sve to odbijao jer nemam kvalitetne muzičare koji me prate. Uopšte mi nije padala na pamet ova ideja sa matricama koju sam sproveo na koncertu u Beogradu, to da mogu da stavim disk u džep i idem gde hoću. Što se muzičkih noviteta tiče, Zdenko upravo ovih dana objavljuje najnoviji Kodagain album “Time to Get Ready for Love”.

Imaš li neke uzore kada je pevanje u pitanju? Mene tvoj glas dosta podseća na Bryana Ferryja…
Obožavam Deana Martina, naročito iz njegove jazz faze, dok je još bio mlad. Mislim da je on jedan od najvećih pevača ikada. Na primer, ne podnosim Franka Sinatru. Kada to kažem, mislim čisto na njegov glas, ne ulazeći u emocije koje Frank donosi sa nečim drugim, to je već druga priča. Naravno tu je Bryan Ferry, Roy Orbison…

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 0

Pogledaj komentare

0 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Juriš Rusa: Ukrajina pred slomom

Ruska vojska je 20. aprila iskoristila konfuziju izazvanu razmeštanjem ukrajinskih trupa zapadno od ruševina Avdejevke – i krenula u juriš.

21:16

25.7.2024.

1 d

Podeli: