Grijehe treba odstidjeti

Vecinu vijesti iz zemlje dobivamo u inozemstvu sa zakasnjenjem. Strana stampa pise sve manje o nama, ne ratujemo vise pa je ne zanimamo. Nase novine kasne i ne stizu redovito. Tek nedavno sam doznao da su na moj putopis, naslovljen "Nasi talibani" (objavljen u zagrebackom Jutarnjem listu i beogradskom Danasu), neki od pisaca koji se spominju u njemu odgovorili na razne nacine. Da me je jedan od njih cak tuzio. Karakteristicno je mozda i to da nisu reagirali na zlodjela koja su opisana u tome stivu, nego na prijedlog da se osnuje sud casti koji bi pozvao na odgovornost one koji su takva zlodjela poticali. Dobrica Cosic mudro odgovara da zelim biti "predsjednikom (takvoga) suda". On to zna, samo mi jos to fali.
Momo Kapor veli da sam mu inace "simpatican", ali da, s obzirom na "carsko-ukrajinsko" porijeklo mojega oca, ne razumijem srpske ili jugoslavenske stvari, pa valjda ni razloge zbog kojih on sumanuto brani nacionalnoga "Robina Huda" (tako ga on zove) i internacionalnoga zlocinca - Radovana Karadzica. Doza rakije bila je mozda poveca - kad su to Ukrajinci imali cara? Matija Beckovic je na moje razmisljanje o tjeranju ljudi sa svojih ognjista odvratio zivahno: "Ceracemo se!". E, vala ti, Matija, na cojstvu! Srpsko Udruzenje knjizevnika jos jednom je dovelo vlastitu sredinu u zabludu svojom javnom izjavom - iz koje se moze zakljuciti da sam "prozivao" jedino srpske pisce. A nisam.
Ivan Aralica mi je posvetio cijelo poglavlje u novom izdanju Ambre, oznacivsi me u svom morlackom stilu kao "politickog fosila". I vrli Vuletic Andjelko, koji se ne smije vratiti u Sarajevo, petljao je nesto u svom odgovoru, nastojeci se nekako opravdati: kaze da se on "borio" u ovom ratu (protiv koga? Bosnjaka?); htio bi opovrgnuti da je bio Tutin i Bobanov "pobocnik" (mozda je posrijedi kolektivna halucinacija - mnogima se pricinilo da su ga vidjeli tik uz bok pokojnom Mati, na televizijskim ekranima, prilikom osnivanja "Herceg-Bosne"). A tuzbu je podnio sudu u Zagrebu Mile Pesorda, poeta minor i clan diplomatskog kora HDZ, koji je svojedobno javno iskazivao u svojoj poeziji tesku bol za smrcu voljenoga Tita - ali to je bilo u ono vrijeme. Sad trazi pare za pretrpljenu bol zbog "Nasih talibana", stotinjak tisuca.
Sto se pak suda tice, nece mi biti prvi put - ponesto sam naucio vec kad su sudski zabranili moj naivni govor zagrebackim studentima okupljenim u Studentskom centru 1968. godine; a iskustvo s urednikom Duge koji me je tuzio zbog obrane Danila Kisa moze mi biti od pomoci.
No, mozda je moje razmisljanje o sudu casti ipak bilo nedovoljno jasno. Pokusat cu ga stoga pojasniti kratkim otvorenim pismom, koje ne znam na ciju bih adresu uputio. Ne zelim jos i tim opterecivati predsjednika Republike Hrvatske, kojeg je nedavno jedan eminentni literarni mediokritet (Hrvoje Hitrec) nazvao "cirkusantom" i napao na nedavnoj, sramnoj izbornoj skupstini Drustva hrvatskih knjizevnika na kojoj je opet izabrana osoba kakva je Slavko Mihalic! A u Srbiji ionako ne odgovaraju na ovakva pisma: cak se ni Milosevic nije udostojio da to ucini kad sam mu uputio otvoreno pismo i objavio ga prije Vukovara, vec u septembru 1990, u tadasnjoj Borbi, predlozivsi mu da podnese ostavku ili pak "izvrsi samoubojstvo". To ga je moglo spasiti od den Haaga.
Pisem vama koji citate ove novine, koje s mukom nastoje obraniti makar i malo dostojanstva sto nam je ostalo. Zlocini koji su pocinjeni u Jugoslaviji, sad vec bivsoj, zasluzuju kaznu. Vise nitko ne moze poricati da je bezbroj ljudi otjerano iz svojih domova ili raseljeno po svijetu, da su mnogobrojni nevini gradjani izgubili zivote, medju njima tko zna koliko djece, mozda desetak tisuca, mozda i vise (ne znamo tocne brojke, svaki su dan sve vece). Da su ruseni gradovi, hramovi i mostovi, paljene skole i biblioteke, nagrdjivani spomenici i unistavana dobra?
Sve je to poznato svima. Pravda je nemocna ili nesposobna da osudi krivce. Sudovi su jos uvijek spremniji da ih brane nego da ih optuzuju. Krajnje je vrijeme da se pozovu na odgovornost ne samo izvrsitelji zlocina nego i oni koji su poticali na nj, podrzavali ga svojim perom i porukom. Svi oni koji su pripremali ili odobravali masovna ubojstva, etnicko ciscenje, "humano preseljavanje", teror nad civilnim stanovnistvom, koncetracione logore, cudovisne lazi i histericnu propagandu u sredstvima javnog informiranja, zloupotrebu nacionalnih institucija, akademija, udruzenja i drustava knjizevnika ili novinara...
Ovo nije prvi put u historiji Evrope da se elementi nacionalne kulture otudjuju i pretvaraju u ideologiju nacije. Da se u ime takve ideologije, koja izdaje i ponizava samu kulturu, poticu i vrse najgora zlodjela koje poznaje covjecanstvo. To se dogadjalo i vecim nacijama i znacajnijim kulturama od nasih - sjetimo se fasizma u Njemackoj, Italiji, Spanjolskoj i intelektualaca koji su ga podrzavali ili slavili, staljinizma u Rusiji i Kini, ili pak islamskih zemalja koje su ideologizirale sam islam. Takva isustva nisu strana prostorima koje je zauzimala bivsa Jugoslavija - poznata su svakoj od nasih sredina.
U "nacionalne kulture", tj. ideologije na koje se one svode, vratile su se ponovo sablasti proslosti. Dio inteligencije, ostrascen nacionalizmom najnize vrste i lisen najelementarnijih humanistickih nazora, snosi krivicu za ono sto se dogodilo. Imena i djela poticatelja i podstrekaca nisu nam nepoznata. Valjalo bi, ponavljam, osnovati sudove casti, slicne onima koji su nakon Drugog svjetskog rata u raznim evropskim zemljama sudili kolaborantima fasizma. Ovo nije tuzba nego samo prijedlog da se tuzba podnese. Nije ni osuda - za osudu je mjerodavna javnost. Kazna o kojoj je rijec prije svega je moralna kazna. Ovo nije poziv da se zatvaraju ili procesuiraju intelektualni vinovnici, cak ni oni koji ne prestaju sluziti opskurnim ideologijama. Dovoljno je primorati ih da pognu glavu kad prodju pokraj ljudi dobre volje. Valja ih nauciti da obore pogled, da gledaju u zemlju kad nam se priblize.
Nije dovoljno samo priznati grijehe ove vrste - takve grijehe valja doista odstidjeti. Dok medju nama budu djelovali oni koji su nukali na zlo ili ga odobravali, tesko cemo se izbaviti nevolja koje nas prate, spasiti se. Krivice koje ne stigne zasluzena kazna, koje zastare u tijelu naroda, prije ili poslije ponovo buknu - i opet zatruju narod.
Doista ne znam na ciju bih adresu poslao ovo pismo - i sama cinjenica da to ne znam pokazatelj je prilika u kojima jesmo.