Čizma za nultu stopu

Svatko nosi svoj križ, a onaj Ive Sanadera prilično je kukast. Pretpostavljam da hrvatski premijer s dvojicom svojih najbližih suradnika - Ivom i Sanaderom - ovih dana vodi očajničke diskusije o temi koja se nametnula iz prikrajka: kako to da na internetskom polju još uvijek ne uspijevamo zavesti onu vrstu discipline i reda za kakvu smo se izborili u tiskanim medijima, na radiju i televiziji? Dokad ćemo trpjeti da nas organizirani cyber-drznici webu u zdrav mozak? Što učiniti da se stane ukraj raskalašenoj gomili naoružanoj tastaturama i anonimnošću?

Mudar čovjek savjetovao bi im tek nešto strpljenja, jer će kotrljanje krupnog kapitala i završni prodor ideologije tržišta - čiji su oni (premijer, Ivo i Sanader) ovlašteni politički zastupnici - nesumnjivo staviti mrežu pod nadzor, uspostavit će rigidnu kontrolu i mjere zaštite od neželjenih ekscesa, pa je neizvjestan samo rok u kojemu će taj trijumf političke korektnosti i komercijalne namjene biti u potpunosti ostvaren - hoće li, naime, spomenuti trojac još uvijek vladati Hrvatskom. Dotad, ostaje mu stoički izdržavati nevolje i nositi svoj vladalački križ, koji je, kako se pokazuje, neobično kukast.

Međutim, tamo gdje mudri preporučuju stoicizam, prevladavanje razuma nad afektima, glupani vide nadu u gumenim palicama i agilnosti policije. Tako se zbio jedan od najeklatantnijih udara na slobodu govora još od čuvenih tužbi Franje Tuđmana protiv urednika Ferala (uključujući i potpisnika ovih redaka), jer mu se nije svidjela usporedba s generalom Francom, vrhovnikovim omiljenim fašistom. Kratki opis događaja je sljedeći:

Prije nekoliko dana policija je uhapsila 22-godišnjeg Nikšu Klečaka, predsjednika Foruma mladih SDP-a iz Dubrovnika, jer se u sklopu komunikacije na internetskoj "facebook grupi" koju je pokrenuo ("Kladim se da ću skupiti 5.000 ljudi koji ne vole Sanadera") pojavila fotomontaža hrvatskoga premijera s nacističkim simbolima. Inspektori su Klečku pretražili stan, oduzeli mu i pedantno pregledali kompjutor i mobitel te ga zadržali na višesatnom ispitivanju. Pušten je nakon što je utvrđeno da sporna fotomontaža nije njegovo djelo. Potraga za nepoznatim počiniteljem se, valjda, nastavlja.

Formalno odobrenje za policijsku akciju dao je Prekršajni sud u Dubrovniku, zbog "kršenja javnog reda i mira", tj. "osnovane sumnje" da su se na Facebooku našli "zakonom zabranjeni nacistički i fašistički simboli". Neformalno, nalog za progon stigao je iz političkoga vrha, što biva jasno nakon što se u svojstvu modelara službenoga diskursa ukazao Krunoslav Borovec, glasnogovornik odnedavno "depolitizirane" policije na državnoj razini. "Isticanje nacističkih i fašističkih obilježja kažnjivo je, zabranjeno i nepoželjno, kako u zemljama Europe tako i u Hrvatskoj, te na korištenje tih simbola vrijedi princip nulte stope tolerancije", kazao je upućujući prisutnima strogi antifašistički pogled.

Iz dubrovačke žandarmerije, pak, medijima su dostavljeni diskreditirajući "materijali" protiv Klečka, navodnog vlasnika niza prekršajnih i kaznenih prijava, kako bi bilo jasno da imamo posla s mlađahnim kriminalcem. Uz "opiranje uhićenju" i "nepoštivanje organa reda", obznanjeno je da je 2003. godine protiv njega vođena istraga zbog "posjedovanja dječje pornografije". Taj detalj posebno je zanimljiv, pošto je Klečak u vrijeme te istrage imao nepunih sedamnaest godina, a to je ona ljupka dob kada - u svjetlu pozitivnih zakonskih propisa - i masturbacija predstavlja svojevrsni oblik pedofilije.

Protuudar iz cyber-sfere stigao je vrlo brzo: revoltiran postupkom dubrovačkih pandura, građanin Marko Jurčić pokrenuo je na Facebooku grupu pod nazivom "Upadnite meni u stan, bando gestapovska, Hrvatska nije policijska država!" te ponovo pustio u optjecaj fotomontažu Sanadera u nacističkoj uniformi. Sada više nema skrivanja - Marko Jurčić nije pseudonim, policiji je otprije poznat kao jedan od organizatora "Zagreb Pridea", dakle vjerojatni homoseksualac, dakle vjerojatni pedofil, dakle vjerojatni terorist i ubojica... Ukoliko se bude držala principa oličenog u onoj "nultoj stopi tolerancije", policija će Jurčića morati hapsiti ili mu barem "upasti u stan". Ukoliko to ne učini, strepeći od nepredvidivoga broja sljedbenika, pokazat će da je u slučaju Klečka djelovala po političkoj direktivi, pokušavajući - očito bezuspješno - posijati strah među živahnim ćelijama internetskog otpora.

Dok ovo pišemo, ne znamo da li građanin Jurčić slobodno baulja mrežom, smišljajući nove psine, ili daje iskaz u stanici s rukama vezanim za radijator. Inovativno bi bilo da ga zagrebački inspektori optuže zbog remećenja javnog reda i mira jer je širio neistinitu informaciju da "Hrvatska nije policijska država". To se čini očiglednom klevetom za zemlju čiji premijer ne koristi građansko pravo da se kao pojedinac obrani od eventualnih uvreda, nego taj zadatak preuzima cjelokupni aparat državne represije.

Nasuprot tome, ponuđeno je obrazloženje za idiote. Država nije policijska nego pravna, veli Borovec, na snazi je "nulta stopa tolerancije prema korištenju simbola nacizma i fašizma", što će reći da povod za policijski juriš nije bilo drsko ismijavanje Sanadera na Facebooku. Shvatimo li to objašnjenje doslovno, tj. tako da fotomontaža Sanadera u nacističkoj odori predstavlja "isticanje nacističkih i fašističkih obilježja" kojim se "uznemiruje javnost", tada je i sam hrvatski premijer - od strane policije - svrstan u simbolički inventar fašizma. Ovome se potpisniku ne čini politički korektnim da hrvatska policija tretira hrvatskoga premijera kao Himmlera, Goebbelsa ili, sačuvaj bože, Antu Pavelića, ali nije na njemu da se petlja u nerazjašnjene odnose unutar vladajućeg uma.

Tim više što i osoba premijera pokazuje upečatljive znakove konfuzije - valjda kao rezultat nesuglasica između Ive i Sanadera - pa u jednoj radijskoj emisiji veli da famozna fotomontaža "nije nikakva satira", nego je to najobičnije "propagiranje totalitarnog sustava". Dobar novinar, a takvoga u radijskim studijima obično nema, ne bi odolio postaviti jedino logično pitanje: što je na toj slici "propaganda totalitarnog sustava" - vaše lice ili kukasti križ?

U svakom slučaju, dovitljivi žandarski manevar da se antifašistička kritika progoni uz pomoć antifašističke optužbe može biti konzumiran samo uz nultu stopu zdravoga razuma. Stvari, dakako, stoje sasvim drugačije. Nisu problematična fašistička obilježja, već tijela na koja će se ona okačiti. Postoje tijela koja nije dozvoljeno skrnaviti, obezvrjeđivati i izvrgavati poruzi. Korpus Ive Sanadera - dvonožno ukazanje hrvatske vlasti u punoj dimenziji - takvo je jedno tijelo. Ono je njegovano institucionalnim preparatima, okupano svetom vodicom koja će ga štititi od uroka, siromaštva i ispada političke nekorektnosti.

Nacistički simboli u Hrvatskoj su dopušteni i samorazumljivi više-manje svugdje - po gradskim zidovima, u školskim učionicama, na partizanskim spomenicima, a naročito na internetu, gdje sve vrvi od portala tipa Ustaše.com, ili Crnalegija.com, za koje snage redarstva ne pokazuju ni najmanje zanimanje - a postaju svetogrdni tek kada tijelo Ive Sanadera posluži kao njihov nosač. Sada se čini da je u borbu protiv te pošasti premijer odlučio uložiti čitavoga sebe... i ništa drugo. Naoružani kordoni obavit će brzopoteznu samoobranu režima, vratit će njegovo pravo na pitomo građansko odijelo, dok napolju trešti Thompsonov koncert, a svjetina na stadionima urla "Za dom spremni".

Ono što je isplivalo nakon "skandala" ispostavlja se kao stari hrvatski specifikum: nacistička obilježja sporna su samo ako se koriste u svrhu protivljenja nacizmu, dok su sasvim prihvatljiva ako služe njegovu veličanju. Moglo bi se reći da službena hrvatska politika odlučno odbacuje sve pojavne oblike naslijeđa fašizma koji nisu u funkciji fašističke propagande. Tekovine antifašizma upisane su i u hrvatski ustav kako bi se ustašama omogućila puna sloboda vjeroispovijesti.

I tako smo, teškom mukom, čitaoce doveli do osnovnoga paradoksa: izuzmemo li toleriranje i poticanje sentimentalnih izljeva ustaštva, vladajuća hrvatska politička praksa pokazuje najviše afiniteta prema fašizmu onda kada ustaje u obranu svog antifašizma. U aktualnom primjeru postupak policije uspio je čak poništiti satiričnu dimenziju internetske provokacije. Režimska reakcija u cijelosti je legitimirala subverzivnu akciju, jer se pokazalo da je Sanader spreman koristiti i klasične gestapovske metode kako bi zaustavio neosnovane optužbe da je nacist.

Nije to loš nauk za mlade regrute digitalnog otpora: vladajući režim moguće je napasti najgrubljim sredstvima i bez ikakvih argumenata, jer je sigurno da će vam ih on naknadno isporučiti!

U Sanaderovu slučaju uočljiva je još i veličanstvena pobjeda nagona nad inteligencijom. Njegov pokušaj da ukroti podivljali Facebook podsjeća na ribara koji baca mrežu da bi ulovio more. Umjesto da, kao osviješteni autokrat, sačeka dok se velika bara ne isuši, pošto je proces melioracije odavno započeo, pa će se iz muljevitoga dna crpiti sigurni financijski i politički profiti. Budući da cyber-prostor nije omeđen nacionalnim bodljikavim žicama, pa niti podložan kontroli plemenskih vođa, hrvatski premijer morat će pustiti da World Wild Web pacificiraju moćniji skrbnici.

U tom je smislu simptomatična tek činjenica da je mladi Dubrovčanin denunciran kao pedofil, u čemu bi se, uz nešto dobre volje, mogao prepoznati utjecaj globalnih trendova na službenike hrvatskog režima, onaj dah "suvremenosti" za kojim toliko žude. Osumnjičeni pedofili, naime, u globalnim su razmjerima prva eksperimentalna skupina kojoj se represivnim mjerama pokušava oduzeti status anonimnosti na mreži, a upravo je anonimnost bila jedna od ključnih pretpostavki "apsolutne slobode komunikacije" u obećanoj digitalnoj džungli. Osumnjičeni pedofili neka su vrsta avangarde budućih uškopljenika pred kompjutorskim zaslonima.

Sada je već posve jasno da demokratski karakter interneta nije bogomdana činjenica, a za otužne epiloge pobrinut će se nadirući kapital, "viša korporativna volja" i vlade koje će osigurati zakonske pretpostavke za nužne mjere higijene. U srednjoročnim vizijama konfiguracija mreže sročena je prema modelima medijskih kuća i trgovačkih centara, s nadzornim kamerama na svakom uglu.

Još prije pet godina australski teoretičar medija Geert Lovink upozorio je da se "otvorenost počela izjednačavati s dječjom pornografijom i kompjutorskim hakerima", pa je naivna faza "olakšavanja" odavno za nama: "Divlji i slobodno lebdeći korisnik mora se pretvoriti u uljuđenog, pouzdanog i odgovornog kibernetičkog građanina, koji će kao i svaki drugi građanin kupovati, glasati, plaćati poreze i začepiti."

Sve ostalo je tvrda hrvatska priča o razumijevanju slobode koja nudi samo beskrajni niz epizoda kao povode za infantilna čuđenja. Na primjer, Hrvatski helsinški odbor, gdje se okupila lijepa družina Sanaderovih adoranata, koji povodom dubrovačkog hapšenja ne ustaje u obranu slobode govora, kao što je branio pravo neofašistu Thompsonu da javno nastupa... Ili oficijelni hrvatski mediji - novine, radio i televizija - ispod čijih se "neutralnih" izvještaja i ponekog zabrinutog komentara ipak nazire zlurado zadovoljstvo: zašto bi samo nama bile dodijeljene uloge dresiranih kućnih ljubimaca?... Ili dežurni javni intelektualci, poput stalnih posjetitelja HTV-ove emisije Otvoreno, koji se poslije svake totalitarne svinjarije slože oko toga da su zakoni nedorečeni i selektivno primjenjivani, pa bi ih trebalo doraditi a službe profesionalno osposobiti, kako bismo mogli opušteno hapsiti, bez kršenja boljih demokratskih običaja.

Ovaj je tekst posvećen građaninu Marku Jurčiću, koji je imao petlje oduprijeti se širenju straha i staviti odlučnost sustava na kušnju. Mada je sam koncept vađenja masti s uniformama i svastikama u osnovi izlizan i mlitav. Prava provokacija stiže s druge strane: to su Sanader i članovi njegove vlade u sivim, braon i teget odijelima, za koje se neosnovano vjeruje da nisu fašistička.