Zara Audielo: Umetnost je moj život

Osnivač prvog italijansko-srpskog izlagačkog prostora u Beogradu, Beo_Project-a, Zara Audielo, trenutno živi i radi na relaciji Beograd, Venecija, Berlin i Barselona.

Izvor: Razgovarala: Patricia Lazareviæ

Četvrtak, 06.12.2012.

11:21

Default images

Zara objašnjava kako je sve počelo i zašto je izabrala da u srcu Vračara otvori galeriju. U petak 07.12. u 19h vas poziva na izložbu Maje Beganović, kojom će otvoriti još jednu prostoriju svog doma.

Kako je nastala ideja za Beo_Project?
Samo sam se jedan dan probudila sa idejom da od svoje dnevne sobe napravim galeriju. Zvuči pomalo suludo ali to je istina. Naime ja i ne mogu da razdvojim svoj privatni život od umetnosti, a Beo_Project je bila samo kruna svega onoga što sam do tada radila. Može se reći da je početak bila zapravo izložba koju sam zajedno sa Aurora Fondom organizovala za Art Verona -2011(sajam italijanskih galerija moderne i savremene umetnosti). U pitanju je bila grupna izložba koja je nosila naziv The House i predstavila je 23 mlada srpska umetnika, koji su publici predstavili deliće svoje svakodnevice stvarajući tako atmosferu poznatog, odnosno domaćeg okruženja.

U svom radu si se fokusirala na istočnu Evropu, zašto baš Beograd?
Nakon The House izložbe i saradnje sa velikim brojem srpskih umetnika, dolazak u Beograd je bio nekako logičan sled. Mislim da ovde ima velikog umetničkog potencijala, imate puno dobrih umetnika i konceptualista. U Italiji i na zapadu uopšte se “koncept” gubi, odnosno drugačiji je, a meni kao kustosu je bilo zanimljivo da proučavam ovdašnju konceptualnu umetnost koja je puna ironije - ali i nostalgije, kao na primer u radu umetnice Ive Kontić - Mechanical Dream, kao i kod Miloša Tomića, Ane Adamović, Dušice Dražić, ali i mnogih drugih. Mada sam i ranije živeći u Veneciji, koja je most između Italije, odnosno Zapada i Balkana - kada je umetnost u pitanju - upoznala mnoge ovdašnje umetnike, tako da je bilo samo pitanje vremena mog dolaska u Beograd.

Kako su Beograđani prihvatili Beo_Project?
Zanimljivo, ljudi koji nisu iz umetničkog miljea, moje komšije i ljudi iz kraja su u početku negodovali govoreći mi da to što nameravam nije moguće. Prvi put sam otvorila vrata za publiku izložbom radova Branke Nedimović -The Disappeared, Nestali - serijom fotografija (za koje je 2010. osvojila nagradu Fondacije Sorigué na Međunarodnom festivalu fotografije i vizuelnih umetnosti "Emergent Lleida 2010”). Naravno da sam ih na otvaranje sve pozvala, a kasnije su mi rekli da im je drago što je Vračar umesto još jednog kafića dobio galeriju.
Branka Nedimoviæ | The Disappeared
Kako pronalaziš umetnike za projekat?
Zavisi - nekada oni pronalaze mene, a nekada ja njih. Poenta ove galerije i uopšte celog projekta je u mobilnosti, kretanju. Branku sam upoznala u Španiji na gore pomenutom festivalu. Natašu Vasiljević, koja je imala izložbu ovde u septembru, upoznala sam u Veneciji, a neke jednostavno odabirom. Volela bih još da napomenem da će Beo_Project učestvovati ovog januara na sajmu umetnosti u Bolonji, što je bitno za galeriju. A dugoročni plan jeste da se, u stvari, pokrene art market. Možda je to prevelik zalogaj za sada, ali to je plan. O umetnosti je uvek lepo diskutovati, ali ono što je veoma bitno za ovdašnje mlade umetnike jeste da budu na tržištu i da se prodaju, jer složiće te se da je finansijski deo jako bitan u svim oblastima pa i u umetnosti. Beo_Project jeste komercijalna galerija sa osvrtom na kustosov ugao gledanja, odnosno mišljenje....

Kakva je umetnička scena u Italiji u poređenju sa našom?
Ovde je drugačije... Beogradska scena mi je jako interesantna jer je nezavisna, veliki je broj nezavisnih umetnika koji puno rade. Ima jako puno umetničkih dešavanja i projekata poput Trećeg Beograda, Remonta, Kioska i Miksera, ali je saradnja sa internacionalnom umetničkom scenom jako mala. Složićete se da je za sve umetnike neophodno da se povežu sa internacionalnom umetničkom scenom i marketom, da se jednostavno umreže.
Iva Kontiæ | Mechanical Dream
Šta ti najviše nedostaje?
Možda hrana, doručak... Ali šalu na stranu, nedostaju mi velike internacionalne izložbe kao one u Milanu i Rimu, kao i velike knjižare posvećene umetnosti. Nedavno je bio Miša Kubal u Muzeju savremene umetnosti. I na Oktobarskom salonu ima stranih izlagača, ali procenat stranih umetnika koji izlažu ovde je još uvek mali.

Neki savet za mlade umetnike, kustose?
Jedini savet je da prate svoj san i da ne upadnu u klopku koju naš um ponekad zna da priredi. Najbitniji je rad, rad i samo rad. Može se naučiti nešto i iz krize, najbitnije je da se ne staje sa radom jer nikad se ne zna kako će se putevi ukrstiti. Ja sam pre par godina počela da pratim Maju Beganović, tačnije 2007. na izložbi pod naslovom -Inbetweeness, Balcani: metafore di cambiamento, Compleso di San Michele a Ripa, Rim, da bi se kasnije upoznale na Art Verona. Nezavisno od toga, pre par nedelja sam odlučila da očistim dvorište iza kuće i tako napravim još jedan prostor za izlaganje, koji će sada u ovaj petak zvanično otvoriti Majina izložba pod nazivom Art Interventions, na koju ste pozvani da dođete!

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 2

Pogledaj komentare

2 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: